U znak sjećanja na srebreničku majku Nuru Alispahić, koja je danas preminula, Anadolu Agency ponovo objavljuje razgovor koji je ova srebrenička majka dala u novembru 2017. godine. Intervju je objavljen uoči izricanja presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Ratku Mladiću.
 zapitat će se koliko čovjek mora biti jak da bi izdržao toliku bol i nosio se sa sudbinom koju je doživjela ova žena.</p>
<p>Nura je krajem 1994. godine u Srebrenici izgubila muža Aliju. Nakon toga, 25. maja 1995. godine, u masakru na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a svega nekoliko mjeseci kasnije, izgubila je i drugog sina 16-godišnjeg Azmira, piše Anadolu Agency (AA).</p>
<p>Azmir je imao svega 16 godina kada su ga, pucajući mu u leđa, ubili pripadnici zloglasne jedinice “Škorpioni”, krajem jula ili početkom augusta 1995. godine, na lokaciji Godinjske Bare kod Trnova. Osim Azmira Alispahića, koji je bio najmlađa žrtva ubistva u Trnovu, ubijeno je još pet Srebreničana, a to su Safet Fejzić (17), Dino Salihović (18), Juso Delić (25), Smail Ibrahimović (35) i Sidik Salkić (36).</p>
<p>Ekipa AA posjetila je Nuru Alispahić u Srebrenici, a ona se tokom razgovora prisjetila atmosfere u ovom gradu polovinom jula 1995. godine, kao i momenta kada je posljedni put vidjela sina Azmira. Istakla je kako je tog dana vladala sveopća panika.</p>
<p>“Bila je panika, nije se znalo ko kuda udara. Ja sam čistila kuću, došla mi je jedna žena i kazala: ‘Nuro šta to radiš, eto ti četnika iznad kuće’. Ja sam zaključala vrata, ne znam ni sama kako sam došla do Potočara, narod je dole bio u panici. Granate su padale sa svih strana”, priča Alispahić.</p>
<p><strong>“Vratio se da me poljubi, a ja sam znala sam da se nikada neće vratiti”</strong></p>
<p>Govoreći o sinu Azmiru dok u rukama drži njegovu fotografiju, Nura ističe da je bio dobar kao i svako drugo dijete.</p>
<p>“Bio je osmi razred, nije bio ni završio školu kada je pala Srebrenica. Otišao je preko šume. Ispratila sam ga, a on se kratko nakon toga vratio. Pitala sam ga: ‘Sine, što si se to vratio?’ On mi je rekao: ‘Nisam te mama poljubio, ja sam se vratio da te poljubim.’ Poljubila sam ga. Idi sine, rekoh mu, a znala sam da se više nikada neće vratiti”, u suzama priča Nura Alispahić.</p>
<p>Sinu je, kaže, na rastanku dala komad kukuruznog hljeba, malo luka, soli i jednu flašu vode. Otišao je i to je bio posljednji put kada ga je vidjela.</p>
<p>Prisjetila se i momenta kada je prepoznala sina na videosnimku, na kojem se vidi kako pripadnici “Škorpiona” pucaju u leđa šestorici Srebreničana.</p>
<p>“Kada je izašao kamion, tamo je bilo sve kamenje i trnje, bila sam na tom mjestu. Zastade kamion, počeše ih izbacivati, trojicu, kada je izašao četvrti, povikala sam: ‘Eno moga Haska (Azmira)’. Izveli su ga i pitali: ‘Jesi li ikada bio sa ženskom?’, kazao je: ‘Nisam čiko’, a oni su mu rekli: ‘E, nećeš nikada ni biti’. Pored mene je bila kćerka, zapomagala sam koliko sam imala snage, tada sam se i onesvijestila”, govori Alispahić.</p>
<p>Osvrnuvši se na sudbinu starijeg sina Admira, koji je stradao u masakru na tuzlanskoj Kapiji, Alispahić je kazala kako je za to čula preko radija.</p>
<p>“Slušala sam vijesti i čula sam da je bio masakr u Tuzli. Uzeli su mi radio i ugasili ga. Pomislila sam odmah na mog Admira koji je u to vrijeme bio u Tuzli. Dolazili su mi kasnije opštinari, čula sam ih pred vratima kako govore: ‘Nećemo joj govoriti za Admira.’ Ja sam uzela nož i pokušala da se ubijem, spriječili su me”, kazala je Alispahić.</p>
<p>Kasnije je dobila pismo od Admirovog druga, u kojem je pisalo da je njen sin teško ranjen u masakru, nakon čega je i podlegao. Prije nego što je preminuo, imala ga je priliku kratko čuti preko telefona.</p>
<p>U Tuzli je usljed pada granate, ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske na Ozrenu, kobnog majskog dana ubijena je 71 osoba, prosječne životne dobi 23 godine. Najmlađa žrtva imala je dvije godine. Preko 200 mladih je ranjeno.</p>
<p><strong>Zašto ste ubili moga sina? </strong></p>
<p>Alispahić je boravila i u Beogradu na suđenju pripadnicima jedinice “Škorpioni”, koji su i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Kazala je kako se tada imala priliku suočiti s pripadnicima jedinice, te da ih je pitala zašto su joj ubili sina.</p>
<p>“Nataša Kandić mi ga je pokazala, pogledala sam ga i pitala: ‘Kako si mogao ubiti moje dijete?’ Kazao mi je kako mu je drugi naređivao i pokazao na njega prstom. Ja sam mu rekla: ‘Kad ti je naredio da ih ubiješ, bolje da si ih pustio preko šume.’ Rekao je kako to nije smio uraditi”, ispričala Alispahić.</p>
<p>Na pitanje koja su njena očekivanja od presude Mladiću, Alispahić odgovara kako bi trebao dobiti doživotnu kaznu, no dodaje kako ne vjeruje da će do toga doći. Kako je poručila, pravda nikada ne može biti zadovoljena, jer njene djece više nema, nemoguće ih je vratiti.</p>
<p>“Da mi je makar jedan ostao, ali ni jedan”, kaže Nura, brišući suze i čvrsto stiskajući šake.</p>
<p><strong>Sve mislim da ću ga kod mezara zateći živa, ali njega nema</strong></p>
<p>Azmir je ukopan 2003. godine u mezarju Memorijalnog centra u Potočarima, nakon što je pronađen samo jedan manji dio njegovih posmrtnih ostataka. Nekoliko mjeseci kasnije, ribar je našao njegovu lobanju i kost ruke, nakon čega je izvršena reekshumacija te su njegove kosti dodane u mezar.</p>
<p>“Zvali su me i pitali da li dozvoljavam da se dodaju njegova lobanja i ruka, ja sam pristala. Otišla sam tamo, kada su izvadili njegov tabut, otvorili ga, vidjela sam njegove kosti. Bilo mi je teško i zamalo sam se onesvijestila. Ali dok sam gledala u njegove kosti, bilo mi je lakše. Uzela sam i ljubila njegove kosti”, priča Nura.</p>
<p>Kroz Potočare joj je danas teško proći, kazala je Alispahić, a posebno doći do mjesta gdje je ukopan sin.</p>
<p>“Kad pođem prema sinovom mezaru, isto kao da ću ga naći tamo živa, zateći ga kako sjedi i čeka me. Tako mi nešto srce bude puno. Sve očekujem da će me čekati, ali njega nema. Priđem mezaru, izgrlim i izljubim njegov nišan, proučim Fatihu, i vratim se kući”, kaže Nura.</p>
<p>Godine prolaze, od Nurinih najmilijih ostala su samo sjećanja i nekoliko fotografija. Danas živi sama u Srebrenici. Osim muža i sinova, Nura je izgubila 11 sestrića, brata, bratića, amidžića, dajdžića, svekra i svekrvu su joj žive zapalili u kući. Svake godine otiđe do Trnova i Tuzle, mjesta na kojima su stradali njeni sinovi. Kako kaže, svaki put je sve teže, a bol je sve jača.</p>
<p><strong>Videosnimak prvi put prikazan tokom suđena Slobodanu Miloševiću</strong></p>
<p>Na snimku se vidi se kako nekolicina pripadnika “Škorpiona”, od kojih neki imaju crvene beretke na glavama, iz kamiona izvode šestoricu vezanih civila. Uz pogrdne riječi i uvrede, potom ih odvode u šumu, a zatim na proplanku pojedinačnim hicima i rafalima četvoricu ubijaju s leđa. Žrtvama na tlu, počinioci su potom iz neposredne blizine pucali u glave. Preostala dvojica zarobljenika bila su primorana da tijela prenesu, a zatim su “Škorpioni” i njih ubili u obližnjoj polusrušenoj kućici.</p>
<p>Snimak ubistva Srebreničana u Trnovu prvi put je prikazan pred Tribunalom u Hagu na suđenju bivšem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, koji je umro prije kraja suđenja.</p>
<p>Počinioci zločina kod Trnova su uhapšeni u Srbiji i Hrvatskoj i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne. Komandant “Škorpiona” Slobodan Medić Boca bio je osuđen na 20 godina zatvora, a njegov brat Branislav Medić na 15 godina. Petru Petraševiću, koji je priznao krivicu, izrečena je zatvorska kazna od 13 godina. Milorad Momić u Hrvatskoj je osuđen na 15 godina zatvora, kao i Slobodan Davidović.</p>
<p>Slobodan Medić je 2014. godine s cijelom porodicom poginuo u saobraćajnoj nesreći u Srbiji, za vrijeme slobodnog vikenda na koji je bio pušten sa izdržavanja kazne.</p>
<p><strong>Kemal Zorlak</p>
<p>(AA)</strong></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Velikosrpska obavještajna, paraobavještajna i medijska hajkaSljedeći članak
Život obnovljen uprkos svemu
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.