Na današnji dan prije četiri godine preselio je na bolji svijet Alija M. Akšamija. U spomen na ovog velikog bosanskohercegovačkog majstora fotografije objavljujemo članak objavljen u magazinu Stav u decembru 2015. godine. Bio je to posljednji Akšamijin razgovor za medije...

Piše: Nihad KREŠEVLJAKOVIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

Kada jednom sve ovdje bude normalno, djeca će učiti kako je u Bosni rođen i nadahnut njome živio i radio apsolutni fotografski genij – Alija M. Akšamija. Znat će i da je bio skroman čovjek koji je prepoznavao ljepotu i uzbudljivost života u sebi i oko sebe. Baš kao izreka koja kaže da je ljepota u oku posmatrača, zahvaljujući fotografijama Alije Akšamije ostalo je sačuvano ne samo najvrednije fotografsko-umjetničko nasljeđe već i sam život. Autentičnost i vrijednost djela Alije Akšamije bilo bi svuda vrijedno zasebnog muzeja kao svjedočanstvo o historiji fotografije u BiH, u kojima fotograf bilježi na prvi pogled beznačajne trenutke poklanjajući im trajnu vrijednost.

Vrijeme je ići, a poziva još nema

U kući, pored velike police s knjigama, na zidu su fotografije, par levhi i brojna priznanja koja je dobio u toku svog života. Tu je i najstarija od njih, diploma na kojoj se navodi kao dobitnik druge nagrade na Međunarodnom sajmu zanatstva u Beogradu iz 1958. godine. Na zidu je i ona posljednja koju je dobio za životno djelo od Evropske federacije profesionalnih fotografa, 2008. godine u Hanoveru.

Lice Alije Akšamije ukrašeno je smiješkom. Pridiže se s mjesta na kome sjedi. Neposredan je i veoma duhovit. Skroman je. Govori kako ima probleme s nogama. Gledajući ravno u oči, govori kako starost uzima svoje: “Vrijeme je ići, a poziva još nema.“ Dok se pripremamo za početak razgovora i dok postavljamo opremu, Alija nam dobacuje: „Da ti odmah kažem, mislim da će mi ovo biti posljednje snimanje…“ Nas dvojica uglas odgovorismo: „Ma neće“, a on kroz smijeh nastavlja: “Ako Bog da, hoće.“ Kao svaki veliki čovjek, bez straha od smrti, koja je neminovnost sa svojih 97 godina, iz Alije Akšamije isijava više života nego iz mnogih mladih ljudi koje srećemo po sarajevskim kafanama.

Listam maketu monografije koju je pripremio dr. Mehmed Akšamija, Alijin sin. On je završio FAMU u Pragu, a dobar dio svog života posvetio je istraživanju djela svog oca. Raspitujem se kada bi se knjiga trebala štampati, jer ovu knjigu, u dva toma, jednostavno mora imati svako ko iole drži do historije fotografije. Sporo listam stranice. Mnoge fotke vidim po prvi put i nemoguće je sakriti oduševljenje. Te su fotografije remek-djela! Dok prolazim kroz seriju portreta, Alija govori: “Snimao sam obične ljude, s najprimitivnijom opremom i materijalom koji se mogao dobiti u Jugoslaviji, ORO i EFKE. Snimao sam obične ljude, građane.“ Ta je serija upravo ona koju je njegov sin Mehmed u svojim radovima s pravom usporedio s djelom slavnog njujorškog fotografa Richarda Avedona. Za razliku od Avedona, koji je radio s najsavremenijom opremom i najboljim materijalima, prosto je nevjerovatno kako je Alija Akšamija uspio postići iste rezultate s onim što je njemu bilo na raspolaganju.

Usud ili činjenica da je najveći dio svog života Alija Akšamija proveo u malim gradovima Istočne Bosne jedino su objašnjenje zašto njegovo ime nije završilo u evropskim antologijama fotografije.

Upijao sam sve k'o sušilo tintu

Prvi interesi za fotografiju Alije Akšamije vezani su za njegovo djetinjstvo. Bio je treći razred osnovne škole. U školu dolazi fotograf iz Sarajeva da ih fotografira. Zarezala se ta slika u njemu. Bila je to kao neka bajka koja je probudila njegovu znatiželju koja ga prati od djetinjstva do danas.

Životni put Alije Akšamije bio je dug i težak. Rođen je 1919. godine u Rogatici, a sve je išlo teško osim što je lahko došao do fotografskog aparata. Naime, imao je sreću da je kao mladić na lutriji dobio hiljadu dinara. Otišao je u Zagreb, gdje je kupio svoj prvi fotoaparat, a uz aparat je dobio i priručnik. Zahvaljujući tom priručniku i onom što mu je prodavac objasnio, Alija Akšamija je 1938. godine napravio svoje prve snimke na Sokolskom sletu u Sušaku (Rijeka).

Iste godine u Bosni snimit će prvu fotografiju jedne nedovršene zgrade u Foči koja je objavljena u tadašnjim novinama. Iako uz fotografiju nije pisalo njegovo ime, smatrao je to samo po sebi za njega velikom nagradom. Iako kaže kako njegova memorija nije više ono što je bila, prisjeća se i još jedne fotografije iz 1938. godine. Pravljena je jedna česma, a on je pozvan da snimi tu grupu ljudi. Prisjećajući se toga, govori: “Slikao sam grupu ljudi, razumiješ, koja je ostala njima kao vječita uspomena i uspio sam to. S današnje tačke gledišta, šta je to? Ali je za mene to prvo što sam napravio da će imati dužu vrijednost, da se taj moment otrgne od zaborava i da se vidi koji su to ljudi radili i deverali. Početak je bio kao i mnoge druge stvari. Ideš grlom u jagode pa šta ti bude. Ja sam bio bolesnik toga. Šta ja znam. U meni je bio nekakav nagon da snimam ono što je prolazno, što nestaje. Bio sam jako opterećen onim što sam preživio, a svoje sam djetinjstvo proveo u Rogatici.“

Prva saznanja o tome kako se izrađuju fotografije učio je kod Jovića u radnji preko puta hotela Central. Bio je tu par mjeseci radeći najprostije poslove, ali je to vidio kao priliku. „Sve sam ja očima krao jer niko mi ništa nije rekao. Morao sam očima krasti prva saznanja kako se praktično, a ne teoretski dođe do toga, kakva je funkcija fiksira, šta omogućava… Upijao sam sve k'o sušilo tintu.“

Sklon duhovitim pričama, Alija Akšamija prepričava anegdote iz svog fotografskog rada u Višegradu. Višegrađani su bili fascinarani mogućnošću da ih pri obradi fotografija može „podmladiti“ pa je tako tamo „bio, tako rekuć, k'o nekakav čarobnjak koji ih pravi mlađim“.

Prisjeća se neke starije žene od preko 70 godina koja mu dolazi i moli ga da na fotografiji bude k'o curica od 20 godina. Prisjeća se i žene koja je od posljedica rata izgubila kosu koju joj je on u procesu obrade fotografije dodao. Tu je i komšija Avdo koji, također, želi da mu Alija nakalemi kosu. Jedan čovjek, izrazito mršav, dolazi da se slika za ličnu kartu. Svjestan da je mršav, došao je u atelje. Kada je sjeo, Akšamija primijeti kako ovaj ima čudne obraze. Kada ga je upitao o čemu se radi, ovaj reče kako je „metn'o šećer da mu se vide obrazi“. Kao zaključak ovih anegdota kojih ima, kako kaže, koliko hoćeš, Alija zaključuje kako čovjek boluje od toga da izgleda kako ne izgleda. Danas, s neskrivenim čuđenjem, govori kako se prave takve montaže: „Da umjesto nosa može biti paprika ili rog, a umjesto očiju reflektori!“

Alija Akšamija je po mnogo čemu bio ispred sarajevskih fotografa. Uvijek je volio istraživati. Bio je univerzalac i svašta ga je interesiralo i dobro mu je išlo. Uživao je u vlastitoj slobodi i stoga ne čudi da prekretnicom u svom radu smatra kada je iz državne službe započeo samostalni rad u svojoj radnji. Nije više imao obavezu voditi računa o tome kako i koliko će trošiti fotografski film i mogao je ekperimentirati. Također nije volio da se njime dirigira. Odbio je ekipu Bosna filma koja je odmah po kraju rata došla u Rogaticu s ponudom da ga pošalju na obuku za kino-operatera u tadašnju Čehoslovačku. U to doba, odbijanje ove, kao i drugih ponuda, pratili su jaki pritisci pa i prijetnje. Uspio se izboriti s tim, s obzirom da je u vrijeme rata, kako reče, bio nekakav ilegalac i nije imao rupa gdje se može pritisnuti.

Andrić je bio šutljiv i prirodan

Fotografija Ive Andrića pored Ćuprije na Drini vjerovatno je najpoznatije djelo Alije M. Akšamije. Priznaje da je priželjkivao da ga snimi, ali nije se želio nametati. Prisjeća se: “Stjecajem okolnosti, on je jedan dan navratio kod mene u radnju sam. Sve je vrijeme s njim bila neka pratnja, al’ je tad navratio sam, i navratio je u moju radnju. Po nekom saznanju, o meni su njemu pričali ono što su znali, jer su me hvalili da ja, eto, snimam svašta i da ja podmlađuem ljude itd. Ja sam imao neki stolić i dvije stolice. Nije bilo mušterija. On nije imao potrebe da se meni predstavlja, jer je znao da je popularan, a nisam ni ja imao potrebu, jer je on sam rekao da mu je jako drago da Višegrad ima takvog fotografa.“

Željan da čuje mišljenje nobelovca o svom radu, pokazao mu je neke fotografije. “On je bio jako šutljiv. Svaku riječ koju bi govorio sažvakao bi dobro u ustima prije nego je izgovori. Ja sam to odmah primijetio. On je to pregledao i samo natrag odbacio. Meni ne kaže ništa. Kažem: ‘Pa dobro, da li biste mogli izdvojiti bar jednu od tih fotografija?’ On opet pogleda i kaza: ‘Evo ovu.’ To je fotografija koju sam ja snimio iz ptičije perspektive i na kojoj nema ništa, ni čovjeka, ni auta…“

Alija je iskoristio tu priliku da kaže kako misli da bi fotografija mogla biti i interesantnija kad bi lik nobelovca bio pored nje. Andrić je izgledao iznenađen, po Akšamiji potajno i obradovan prijedlogom. Dogovorili su se za naredni dan. Kako je bilo oblačno, Akšamija predlaže da se snimanje odgodi, na što nobelovac govori: “Pa možda će sutra biti kiša. Hajmo mi sad.“ Andrić je bio prirodan, a Alija Akšamija napravio je par snimaka. Kad je nakon 9 godina ponovo došao, snimili su fotke s druge strane.

Na pitanje kako je nobelovac ocijenio fotografije, Akšamija priča: “Ja nisam imao prilike s njim razgovarati. On je rekao: ‘Pošalji ih na moju adresu u Beograd, ali i račun pošalji.’ Fotografije sam spakovao, ali nisam podnio račun, jer ja nisam želio na tome zarađivati. On je morao biti s time oduševljen u odnosu na onu (fotografiju) što je imao ranije. Nisam ga ja ni pitao, a možda nije ni sklon da hvali nešto.“

Za kraj, iako je Alija M. Akšamija u svojim sedamdesetim bio pripadnik i Armije BiH, gdje je između ostalog kreirao dokumentaciju 15. motorizovane brigade, njegova je penzija danas duplo manja nego u onom prethodnom sistemu. Bez obzira na takav odnos, Alija M. Akšamija kaže: “Ako su ovaj moj rad i nagrade doprinos bosanskoj umjetnosti i kulturi makar jedan atom – to mi je najveća nagrada.“

Da, to je Alija M. Akšamija, isti kao i prije skoro cijelog jednog stoljeća, onaj o kome prof. Nikola Radošević u tekstu kandidature za Evropske nagradu za životno djelo piše: “Poput dobrodušnog lovca, on traga za prizorima, vreba čudesne preobražaje viđenog, istrajava u lirskim zasjedama, a njegov okidač ne ubija, nego, gle čuda, ovjekovječuje.“