Bužimljanin Sabahudin Sijamhodžić zaradio je ovih dana krivičnu prijavu protestirajući protiv koncerta Jelene Karleuše na dan kada se obilježava pogibija Izeta Nanića. Sijamhodžić je šest godina bio glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bužim. U maju 2006. godine postavljen je za imama bošnjačkog džemata Gazi Alijin mesdžid u Saint Gallenu u Švicarskoj. Govori arapski, engleski i njemački jezik. Sin je šehida i maloljetni pripadnik Armije BiH

Sabahudin Sijamhodžić ovih je dana svojim pisanjem na Facebooku privukao veliku pažnju javnosti, društvene su mreže prštile i gorjele od komentara i diskusija. Svojim je rečenicama htio, kaže, da probudi svijest kod svog naroda o značaju borbe i žrtve koju su Bošnjaci dali u oslobodilačkom ratu. Sve je krenulo onda kada je krajem jula saznao da Jelena Karleuša u dva-tri mjeseca priprema petnaestak koncerata od kojih nijedan neće biti u Srbiji, a da će ih većina biti u njegovoj domovini. Jedan je zakazan u rodnoj mu Krajini, i to na dan obilježavanja godišnjice pogibije Izeta Nanića, legendarnog komandanta 505. viteške brdske brigade. Ono što je dobio kao odgovor na, kako kaže, sasvim prirodnu reakciju jednog patriote šokiralo ga je i razočaralo.

“Očekivao sam da će to biti odgođeno i računao da će neke boračke organizacije to prepoznati i reagirati jer 5. august nije više neki lokalni bužimski datum, već značajan datum za sve Bošnjake. Sve je krenulo kada sam u petak, 4. augusta, u jutarnjim satima posjetio web-stranicu diskoteke ‘Colosseum’ u Ključu, gdje je Karleuša najavila gostovanje. Poslao sam im poruku koja je također dostupna na društvenim mrežama, u kojoj sam im ukazao na propust koji su napravili. Umjesto nekog normalnog odgovora u kojem bi barem dali neki vid formalnog izvinjenja, u smislu da ne mogu odgoditi koncert i da su naveli neki dobar razlog za to, npr. finansijski gubici, meni taj dan oko 15 sati poslije podne dolazi policija na vrata i traži da se odazovem i pođem s njima u PU Bužim na razgovor. Neki su mi rekli da sam mogao to i odbiti jer ne mogu me za to privesti, ali, poštujući državu, ja sam se odazvao i otišao da vidim o čemu se radi. Tamo su mi kazali da me je direktorica diskoteke prijavila jer je to doživjela kao neku vrstu prijetnje i ugrožavanja sigurnosti”, priča Sijamhodžić za Stav.

BOŠNJAČKA OMLADINA DJELUJE IZGUBLJENO

Prijava policiji i privođenje duboko su ga razočarali. “To mnogi zovu hrabrošću, ali ja to ne vidim tako. Sloboda mišljenja je kada čovjek ima pravo kazati ono što misli i osjeća. Mnogi borci danas, nažalost, koji su politički angažirani ne ulaze u politiku da bi ojačali stvar boraca, već da bi ojačali svoju ličnu stvar i imali bolje pozicije i status u političkim krugovima, što je, po mom mišljenju, apsurdno. Borcu koji je u političkim partijama, prije svega, na prvom mjestu treba biti to što je borac, a tek onda pripadnost partiji i smatram da mu na tome niko ne bi trebao prigovarati. Takav je i slučaj s pojedincima iz Ključa koji su bili predstavnici boraca, a koji su zloupotrijebili moj status i reakciju. Dakle, ja nemam ništa protiv Ključana o kojima nemam uopće niti jednu negativnu rečenicu. Mnogi od mojih džematlija su Ključani, časni ljudi i patriote, i ovo nije bilo usmjereno prema Ključu i Ključanima, već prema onima koji rade takve propuste u organizaciji tih koncerata”, kaže Sijamhodžić.

Sijamhodžić je nakon toga saznao da nije samo Ključ bio u pitanju, nego i Bosanska Krupa, u kojoj je istu tu noć pjevao Boban Rajović, da je u Sanskom Mostu pjevala Seka Aleksić, a u Cazinu Sinan Sakić. Tvrdi da to baš i nije moglo biti slučajno. Pisanje mu je komentirao izvjesni Hrvat kazavši da “nema ništa loše u tome što omladina pjeva, sluša…”. Sijamhodžić mu je odgovorio kontrapitanjem – zašto nisu pjevali u Hrvatskoj na dan obilježavanja godišnjice “Oluje”?!

“Rekao sam mu: ‘Slušaj, prijatelju! Zašto Jelena Karleuša nije pjevala u Kninu 5. augusta na dan ‘Oluje?’ Ili, recimo, zašto Boban Rajović isti dan nije pjevao u Petrinji? U Dvoru da je pjevao Sinan Sakić ili u Glini Seka Aleksić? Sama su ta imena nespojiva s ovim gradovima i onda se ja kao Bošnjak, patriota i osoba koja se borila za ovu zemlju i bila spremna dati život za nju, i opet sam spreman to, pitam zašto nam se ovo dešava. Jednostavno, ne mogu da shvatim te stvari. U posljednja dva dana sam dobio mnoštvo poruka podrške i sugestija da napravim kontratužbu zato što su me uznemiravali. Pisat ću opet, pitati gdje je tog prag našeg ponosa preko kojeg ne možemo preći. Neka pjeva ko hoće, ali mi Bošnjaci jednostavno moramo neke stvari znati. U vrijeme dok sam bio glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bužim uvijek se je polemika vodila oko toga ko će na dan 15. augusta pjevati i šta će se pjevati, i sjećam se da sam još tada govorio: ‘Ne znam ko će pjevati, ali znam ko neće pjevati!’ Tako bi trebalo i sada biti. Nema logike da u Bužim na neke značajne datume za Bošnjake, uz dužno poštovanje svih susjeda i susjednih zemalja, pjevaju ti pjevači.”

Kada je u pitanju bošnjačka dijaspora, mladi se, kaže, ponašaju slično kao i njihovi vršnjaci u BiH. Mora se raditi što više na osnaživanju i održavanju veza s našim narodom koji živi van Bosne i Hercegovine, razvijati patriotizam i osjećaje prema domovini.

“Sjećanja na veličinu bošnjačke žrtve i njenu svijetlu tačku borbe polahko sve više blijedi. Borci umiru, sjećanja blijede, a mlade to sve manje interesira. To nam se dešava jer nam je iz obrazovnog sistema istisnut kontinuitet sjećanja o tome šta se ovdje uistinu desilo. Nemamo ni vojsku u okviru koje postoji institucija zakletve kroz koju se patriotizam dovodi do vrhunca. Naše nacionalne televizije, koje bi također trebale raditi na tom polju, ne postoje u smislu u kojem bi trebale postojati. Ljudi s kojima sam u kontaktu kroz Islamski centar Gam u Saint Gallenu nacionalno su osviješteni. Nabavljamo i prodajemo bosanske proizvode u sklopu centra i na našim druženjima, što, recimo, nije slučaj u domovini. Kada dođem, u trgovačkim centrima ne mogu da pronađem domaće sokove zato što ga oni ne nude, vjerovatno što je marža na tim sokovima manja nego ona na sokovima iz Srbije”, priča Sijamhodžić.

HRVATI SE KITE NAŠIM PERJEM

Sijamhodžić je izazvao pažnju i svojom reakcijom na izjave hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, koji je, povodom godišnjice “Oluje”, kazao da su Hrvati zaslužni za oslobađanje Bihaćkog okruga te 1995. godine.

“Dođem kući nakon obilježavanja dana pogibije rahmetli komandanta Izeta Nanića i gledam vijesti na kojima premijer Hrvatske kaže da su oni oslobodili Bihać i ovaj kraj. To je u meni probudilo emocije i reagirao sam. Posebno jer sam vidio da niko od naših zvaničnika tada nije reagirao na to. Da nije bilo 5. korpusa, ovdje ne bi ni bilo ‘Oluje’, već bi ovo bila SAO Krajina i kompaktna teritorija koju oni ne bi mogli osvojiti. Hrvatska nije oslobodila ovu teritoriju i 5. korpus jer smo mi tad već imali kapacitete da sami oslobodimo ovaj kraj. Komandant Nanić je poginuo spajajući se s Hrvatskom vojskom na njihovoj teritoriji i pomažući Hrvatskoj vojsci da oslobodi svoju teritoriju. Naravno, to je i nama bilo u interesu, ali nisu nas oni oslobodili, nisu spriječili genocid. Zato sam i napisao: ‘Plenkoviću, mrš!’, jer mu to treba reći na taj način. Prestanite više pričati o Bosni i Hercegovini na taj način”, kaže Sijamhodžić