Žena za volanom velikog terenca pokupila je prednji točak i doslovno zgužvala bicikl. Leslie je letjela zrakom poput ptice, a onda pala na asfalt. Dotrčali su neki ljudi, a ja sam i dalje stajao. I stajao. I ne znam koliko sam stajao, ali činilo se kao vječnost
, stvar je bila kupljena. Odvezali smo lance s bicikala, koji su nekim čudom još bili tu (neukradeni), i izašli na stazu prema centru grada. Zbijali smo šale, puhao je neki vjetrić i blago nas usporavao.</p>
<p>Prijepodnevni pogled na prljavi Hudson nekako je smirujući, obale New Jerseya izgledaju daleko i pusto, kao da se ondje ništa ne nalazi, kao da ondje nema potrebe za bilo kakvim ljudskim radom. Samo bučno prelijetanje helikoptera remetilo je kakvu-takvu idilu, ako čovjek zaboravi na ostale ne tako glasne izvore buke, ispusne plinove i slično. Ipak, lijepo se voziti pokraj rijeke na biciklu, prolaziti pokraj starih dokova na kojima su se nekada iskrcavali prekooceanski brodovi. Na istom mjestu i danas stoji dok na kojem je trebao pristati Titanic, čak su ostavili i metalnu konstrukciju na kojoj se i dalje mogu pročitati davno napisane izblijedjele reklame. Mnoge su familije tu čekale svoje bližnje, koje su spasilački brodovi dovlačili kako su stigli, vadeći ih iz hladnih voda Atlantika nakon nezamislive nesreće broda za koji se govorilo da ne može potonuti.</p>
<p>Na Canal Streetu skrenuli smo lijevo i nakon pet minuta opet smo lancima vezivali bicikle za stubove. U restoran, u koji su uglavnom zalazili šverceri satova i policajci, znao je slučajno upasti i poneki zalutali cvikeraš-intelektualac, koji bi opušteno čitao knjigu jedući nešto vegetarijansko, a koji tu ni po čemu nije pripadao. Glasna latino‑muzika iz jeftinog džuboksa probijala je bubne opne, trube su zavijale kao sirene za uzbunu, ali to nikome nije smetalo. U “West Side Cofffe Shopu” to je bilo tako – u restoranu imena koje mu nimalo nije pristajalo.</p>
<p>Naručili smo svoj uobičajeni doručak i strpljivo čekali. Debela konobarica donijela je na vrhovima noktiju vrele tanjure uz obavezan osmijeh na licu. Puhali smo u hranu, gladni, čekali da se što prije ohladi kako bismo sve smazali s užitkom. Mene bi uvijek zapao pogled na one što sjede za šankom, zurio bih mimo svoje volje u nečiji <em>plumbers crack</em> (“vodoinstalatersku pukotinu” – djelimično spuštene hlače, čime se otvara pogled na procjep između dva guza). Gledao bih i u masnog brku s milion lančića oko vrata kako razbija jaja i baca ih u tavu pjevušeći uz muziku iz džuboksa i povremeno brišući ruke od leđa.</p>
<p>Restoran je imao jedini dostupan toalet u cijelom kvartu u kojem su se šverceri mogli olakšati pa su vrata restorana radila neprestano unoseći svježi zrak i živopisne face, a vjetar bi zatim razbacao salvete s obližnjih stolova po kojima su se gomilali ostaci piletine i riže te keš ostavljen od mušterija. Oni koji nisu znali da se plaća samo kešom, morali su ići na bankomat koji je uvijek štopao pa ga se popravljalo udarcima nogom. “Harmonija” koja je vladala u restoranu bila je uvijek ista, nikad nisi mogao ući i zateći nešto drugo od onoga što si prošli put vidio.</p>
<p>Nakon što smo završili s klopom, ostavili smo mjesto onakvo kakvo smo i zatekli, dali dobru napojnicu djevojci koja je svoj posao radila kako je najbolje znala i umjela.</p>
<p>Spustili smo se po kaldrmi niz Tribecu, htjeli smo vidjeti štošta prije nego se vratimo kući u Chelsea. Leslie je upirala prstom u “Nobu”, restoran u vlasništvu Roberta De Nira, dajući mi znak da bismo jednom mogli onamo otići na klopu. Odmahivao sam glavom trljajući prste, univerzalnim znakom za skupoću. Prošli smo i pokraj stare radionice u kojoj je naš drugar Graham nekad davno počeo sa svojim biznisom, pakiranjem i transportom umjetničkih radova za bogate galerije, postavljanjem i skidanjem izložbi, ponekad i angažiranjem ogromnih kranova da bi se glomazni metalni radovi Richarda Serraa mogli ugurati u galeriju Larryja Gagosiana.</p>
<p>Mislili smo da je bilo upaljeno zeleno svjetlo na semaforu, a bilo je crveno, ustvari, uopće nismo ni gledali. Canal Street uvijek je opasan, ljudi brzo voze. Ali ko bi o tome u tom trenutku mislio? Žena za volanom velikog terenca pokupila je prednji točak i doslovno zgužvala bicikl. Leslie je letjela zrakom poput ptice, a onda pala na asfalt. Zaustavio sam se i spustio svoj bicikl pokraj sebe. Stajao sam tako ko zna koliko dugo. Nisam htio povjerovati da je ono što sam upravo vidio istina, pokušavao sam vratiti sliku, vratiti i auto i bicikl, ali nije išlo. Scena je i dalje bila ista. Žena je istrčala iz automobila, a Leslie se rukama odupirala o tlo. Dotrčali su neki ljudi, a ja sam i dalje stajao. I stajao. I ne znam koliko sam stajao, ali činilo se kao vječnost. Mislio sam da se to dešava nekom drugom, u nekom snu, na nekoj drugoj planeti, kao da sam neki sudija ili vanzemaljac koji prikriva svoje prisustvo. Konačno sam se približio i posmatrao Leslie kako se polahko vraća među žive. Primijetio sam kako mi nešto ljutito govori, ali ništa nisam razaznavao.</p>
<p>Došla je hitna i ustanovila da je s Leslie sve u redu, opozvali su helikopter koji je kružio po gradu. Zavezao sam svoj bicikl za semafor i zaustavio taksi. Ušli smo praćeni pogledima. Niko nije mogao vjerovati da je sve prošlo bez teških tjelesnih povreda. Uspio sam izgovoriti našu adresu.</p>
<p>Vratili smo se kući. Nakon nekoliko je sati Leslie došla k sebi.</p>
<p>A ja? Nakon svih ovih godina još nisam.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Komšija više nije bliži od brataSljedeći članak
Imena sarajevskih osnovnih škola u zagrljaju ideologija
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.