Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja. Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj

Piše: Esad RAHIĆ

U Srbiji je vjerovatno najčuvenija i najpoznatija saobraćajnica Ibarska magistrala. Njom svakodnevno prolazi na hiljade automobila, autobusa i kamiona. Ona je prometna žila kucavica Republike Srbije.

Uz nju su na obje strane puta načičkani naselja, autootpadi, pečenjare, kafane, pogrebna preduzeća, spomenici krajputaši i osušeni pogrebni vijenci koji govore o bujnom životu, ali i o hiljadama poginulih vozača i saputnika.

Ona je magistrala života, ali još više i za mnoge građane Srbije jeste magistrala smrti. Prolazeći Ibarskom magistralom, čut ćete graju i smijeh djece, razdragane, radne i vrijedne mještane, ali i vrisak stradalih i preživjelih putnika. Magistrala je prekrivena asfaltom, mravinjakom vozila u pokretu, ali često i krvlju povrijeđenih i poginulih i sablasnim olupinama teško oštećenih vozila. Ponekad ćete istovremeno čuti i veselu pjesmu i muziku iz obližnjih kafana i očajnički lelek, bolni vrisak i zapomaganje stradalih u čestim saobraćajnim udesima.

Na Ibarskoj magistrali smrt vreba naročito na 18 najkritičnijih mjesta, odnosno na 18 crnih tačaka: Petlovo Brdo, Orlovača – Ripanj, Šiljekovac – Stepojevac, Meljak, Lazarevac, Šopić, Ćelije, Dudovice, Moravci, Adamović, naselje Gukoš, Ugrinovci, Zagrađe, Majdan, Gornji Milanovac, Semedrež, Brđani i Prislonica.

Nakon saobraćajnih nesreća popraćenih velikim brojem poginulih i povrijeđenih, obično se preko medija konstatira da je glavni uzročnik bahata i brza vožnja ili alkohol, a mještani na takve vijesti s medija vrte sumnjičavo glavom, čuvajući tajnu i uvjerenje o pravom uzročniku ovih tragičnih događanja.

IBARSKA MAGISTRALA PROŠLA JE PREKO VIŠE MUSLIMANSKIH MEZARJA

Ljudi iz okolnih sela čuli su od starih da su se tu nekad nalazila “turska groblja”, pa sad uzimaju danak Srbima što su im poremetili vječni spokoj.

Znaju oni odavno, kao i njihovi preci, da Ibarsku magistralu prati prokletstvo zbog činjenice da je ona prošla kroz više muslimanskih mezarja ili, kako bi rekli mještani, preko “turskih grobalja”. Ispod asfalta pritisnute, ugnječene i polomljene još uvijek stoje kosti muslimanskih merhuma kojima je zauvijek uskraćen spokoj i vječni mir.

Mrtvi se svete živima. Uzimaju danak u ljudskim životima. Obično za mrtve kažemo: Neka počivaju u miru. A onda olahko pređemo asfaltom preko groblja, utoliko lakše jer je “tursko”, odnosno muslimansko.

Moramo reći, zbog pojašnjenja, da je u Smederevskom sandžaku ili, kako ga često pogrešno u literaturi nazivaju, Beogradskom pašaluku, živjelo vrlo malo Turaka, a muslimanski živalj sačinjavali su uglavnom i prije svega Bošnjaci i djelimično Albanci i Romi muslimanske vjere. Čak u Pomoravlju prije Prvog srpskog ustanka 58 posto stanovništva sačinjavali su muslimani. Dakle, takozvana “turska” groblja jesu mezarja bošnjačkog i albanskog muslimanskog življa. Smederevski sandžak će u 19. stoljeću postati embrion buduće Kneževine Srbije i ta teritorija nikad nije imala status pašaluka već sandžaka i za sve vrijeme u osmanskoj administraciji bila je poznata pod nazivom Smederevski sandžak, iako je nakon osvajanja Beograda 1521. godine sjedište sandžaka premješteno iz Smedereva u Beograd. Centar Smederevskog sandžaka Beograd je prije Prvog srpskog ustanka imao oko 25.000 stanovnika, od kojih su 20.000 bili muslimani, najvećim dijelom Bošnjaci.

Mezarja stara više stotina godina uništena su samo zato što su bila navodno “turska”. Geometrima je očigledno bila poslastica da magistralu usmjere preko “turskih grobalja” i da na taj način vječno počivalište mrtvih muslimana oskrnave. Na njima naprave ne samo magistralu već i parkinge, toalete i kafane u kojima se toči i konzumira alkohol. Poslije teških udesa u izvještajima saobraćajne policije obično stoji čudna konstatacija da je vozač iz potpuno neobjašnjivih razloga izgubio kontrolu nad vozilom, skrenuo u drugu traku i udario u pješaka, u drugo vozilo ili stub. Često i preživjeli vozači ne umiju racionalnim razlozima da objasne šta im se desilo. Ako pitate mještane šta oni misle o tome, reći će vam uz uzdah da su im još njihovi očevi i djedovi pričali da su na mnogim mjestima gdje prolazi Ibarska magistrala nekad bila “turska groblja” i da je put prešao preko njih. Oni otvoreno govore da je skrnavljenje vječnog mira umrlih i uništavanje i urnisanje njihovih posmrtnih ostataka, grobova i grobalja vodeći uzročnik udesa.

To uvjerenje još više potkrepljuju činjenice da se ogromna većina udesa dešava baš na tim dionicama na kojima je nekada bilo muslimansko groblje.

“ZLOGLASNA MAGISTRALA” ILI “DRUM SMRTI”

Ibarsku magistralu često drugačije nazivaju “zloglasna magistrala” ili “drum smrti”. Statistika je stravična. Godišnje se na Ibarskoj magistrali dogodi oko 50 hiljada saobraćajnih nesreća. U njima u prosjeku pogine oko 500 ljudi, a hiljade bude povrijeđeno.

Najugroženije je područje između Stepojevaca, Ćelija, Meljaka i Lazarevca.

Zatiranje muslimanskih grobalja počelo je još ranije. Mještani pričaju da je neki nadničar Sveta početkom 20. stoljeća za dobijeni novac uništio i zatrpao jedno “tursko” groblje. Poslije šest mjeseci je umro u najgorim mukama. Uskoro, nakon njega, umrla su i dva njegova sina. Tako je pod zemlju otišla čitava njegova porodica za relativno kratko vrijeme. On je zatro muslimansko groblje, a njemu se zatrlo sjeme.

Pričaju da im je čovjek koji je upravljao valjkom, kada se preko jednog od muslimanskih grobalja gradila magistrala, pričao da je s jezom i strahom čuo više puta pucanje ljudskih kostiju ispod njegovog valjka.

Priznaju mještani da je to bio veliki grijeh. Onaj ko uništava tuđe grobove može navući nesreću na čitavu porodicu, pa čak i na više pokoljenja porodice.

GINU DJECA, NEPOZNATI LJUDI I POZNATE LIČNOSTI

Ponekad krvavi danak ovoj magistrali plate i čitave porodice. Čak 12 potomaka porodice Đorđević poginulo je u saobraćajnim udesima na Ibarskoj magistrali, i to na istom potezu dugom samo stotinjak metara, pričaju mještani Stepojevca (općina Lazarevac).

Kod Ćelija, baš na potezu gdje je nekada bilo muslimansko groblje, mladić je u udesu povrijedio neke starije ljude. Poslije dva dana vratio se na isto mjesto, iz gepeka izvadio sajlu za vuču, okačio je o granu obližnjeg drveta i objesio se. Kao da sudbinama ovih ljudi upravlja neka nepoznata, viša sila.

Na ovoj magistrali poginule su i mnoge znamenite ličnosti. Tako je novembra 1964. godine na Ibarskoj magistrali život izgubio visoki partijski funkcioner Slobodan Penezić Krcun. Iz potpuno neobjašnjivih razloga, vozač je izgubio kontrolu nad automobilom, skrenuo s puta i udario sredinom prednje strane auta u visoki jasen.

U teškoj saobraćajnoj nesreći 3. oktobra 1999. godine nadomak Lazarevca poginula su četverica istaknutih članova Srpskog pokreta obnove, a predsjednik stranke Vuk Drašković lakše je povrijeđen.

Kroz slična iskušenja prošli su predsjednik Nove Srbije Velimir Ilić i nekadašnji potpredsjednik Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić.

U selu Majdan ispod Rudnika kod Aganove česme, na smrtnoj krivini koja kao i ta dionica vodi preko starog “turskog groblja”, saobraćajni udes je prije nekoliko godina doživio i lider Nove Srbije Velimir Ilić. Objašnjavali su da je tu na putu bio kontranagib, pa kad se pokvasi, ljudi slete s puta. Ovu su dionicu popravili, ali prokletstvo se preselilo na sljedeću krivinu, gdje ljudi i dalje ginu. Velimir je imao sreće jer su na tom istom mjestu život izgubili mnogi ljudi.

Na prilazu Gornjem Milanovcu u blizini pumpe “Meridijan” 2000. godine tragični udes imali su Radikali. Mercedes kojim je upravljao Saša Topalović udario je u traktor i tom je prilikom Topalović poginuo, a Tomislav Nikolić je povrijeđen. Četvero mladih ljudi na tom istom mjestu izgubilo je život pri povratku sa sabora u Guči.

Nabrajanje udesa s tragičnim završetkom na ovoj magistrali nažalost je beskonačno i nepregledno. Ali, što je najgore, taj tragični bilans svake se naredne godine neprestano uvećava.

DOM KULTURE U STEPOJEVCU IZGRAĐEN JE OD NIŠANA S MUSLIMANSKOG MEZARJA

U selu Stepojevac (općina Lazarevac) mještani vjeruju da je lokalni Dom kulture ukleto mjesto. Nakon Drugog svjetskog rata, u vrijeme socijalističke izgradnje, u trendu je bilo izgrađivanje domova kulture. Stepojevac se nalazi na terenu gdje tada nije imalo materijala za gradnju. Najbliže mjesto za snabdijevanje ciglom bilo je udaljeno više od 50 kilometara. Suočeni s ovakvom situacijom, čelni ljudi zaduženi za izgradnju Doma kulture u Stepojevcu predložili su da se za izgradnju ovog objekta koriste nišani sa starog muslimanskog ili, kako su ga oni zvali, “turskog” groblja iz susjednog sela Leskovca. Tako je i urađeno.

Pomoću volova čupali su nišane i odvozili do mjesta odakle su kamionima prebacivani do Stepojevca. Danas se ispod oronule fasade ovog monstruoznog objekta na pojedinim mjestima mogu vidjeti fragmenti harfovima ispisanih epitafa na nekim ugrađenim dijelovima nišana.

Od dana kada je počela izgradnja počeli su se dešavati čudni i kobni događaji. Prva osoba koja je stradala bio je radnik koji je učestvovao u izgradnji. U blizini ovog groznog spomenika komunističkog bezumlja jeste Ibarska magistrala i mještani smatraju da je 140 žitelja njihovog mjesta do sada platilo glavom ovaj vandalski čin. Što je najgore i najtragičnije, među stradalim ima mnogo djece, odnosno učenika, koji tu u blizini moraju da na putu do škole prelaze raskršće na magistrali Beograd – Čačak i pritom često završavaju pod točkovima prolazećih vozila. Na putu nedaleko od Doma kulture često se događaju saobraćajne nesreće u kojima je život izgubilo mnogo ljudi.

Na koncu, da napomenemo da ovi statistički podaci, svjedočanstva i lokalne predaje o prokletstvu nisu pisane sa zlom namjerom niti da bi se poticala pučka praznovjerja kojima je sklon srpski narod, niti da bi se, ne daj Bože, likovalo. Možemo tek primijetiti, kao opomenu svima koji imaju rušilačke namjere, da se historija ne može sakriti niti izbrisati. Kuće se mogu rušiti, ali kosti ukućana, kad-tad, izađu na svjetlo dana, na ovom ili onom svijetu. Iako nema nikakve veze s grijehom skrnavljenja grobova, o tami i njenim posljedicama po društvo je ponešto znao i srpski pjesnik Branko Miljković, koji je ispisao epitaf: Ubi me prejaka reč. Ako bismo sudili prema Miljkoviću, možda bi ovdje bilo kulturno i obrazovno citirati njegove stihove iz pjesme Tamni vilajet:

U zločin je umešan i onaj ko spava. / Nikoga nema da jakima oprosti / Što siđoše u tamni vilajet i zlato / Koje se ne može uzeti otkriše. / Što god da činiš, zlo činiš jer blato / Iz toga podzemlja slavno je sve više.