Da su kojim slučajem turski roditelji i njihova djeca tada kazala i pokazala da u školi ne žele izbjeglice, nekoga ko je došao iz rata, da su se smijali kada se prepadnem školskog zvona i podvučem ispod klupe, da su me izdvajali jer nisam bila bogata kao oni, da su me ismijavali jer sam zaboravila da neke namirnice i postoje, da su bježali od mene jer možda imam neku bolest iz rata..., sigurna sam da bi ratne traume koje sam nosila u sebi ostavile na mene mnogo više utjecaja i danas.