Na području Stoca, Čapljine i Mostara uhapšeno je više od 15 hiljada civila. Iz stolačke i čapljinske općine na slobodnu teritoriju protjerano je više od pet hiljada žena i djece. Prostor je potpuno etnički očišćen. Iz dijela Mostara koji je kontrolirao HVO protjerano je 15 hiljada ljudi. Deset hiljada ljudi bilo je prisiljeno potpisati izjave kojima se odriču cjelokupne imovine

Sutra će biti obznanjena drugostepena presuda Suda u Hagu tzv. “šestorci”. Tužilaštvo i odbrana iznijeli su svoje argumente, sudije proučile prigovore, analizirale ih i već napisale presudu. Žrtve zločina paradržavice Herceg-Bosne iščekuju djeliće ovozemaljske pravde za pretrpljenu bol, ponižavanja, maltretiranja i zlostavljanja. Nažalost, kakva god da ona bude, za 7.533 civila ubijena u divljanjima HVO-a i HV-a to ne može značiti ništa. Njima je presuđeno bez suda da konačnu pravdu iščekuju pred Svevišnjim Stvoriteljem i najpravednijim Sucem.

SPALJENA ZEMLJA

Nema sumnje ni u to da svi sudionici agresije HVO-a i HV-a na BiH i Bošnjake do u detalje tačno znaju šta se i zašto dešavalo 1993. i 1994. godine O tome je napisano na milione tekstova, knjiga i svjedočenja. Premda su vođene precizne zabilješke o statistici stradanja Bošnjaka, one ni do danas nisu objedinjene niti postoji zbirni pregled o broju ubijenih, broju logoraša, broju protjeranih, o vrijednosti oduzete ili uništene imovine. Ili možda postoje, ali iz nekog razloga kao verificirane nisu dostupne svima. Ratna predsjedništva Bošnjaka protjeranih na područje Mostara odmah po prestanku ratnih dejstava uradila su takve popise. Međunarodna zajednica napravila je spiskove svih nestalih osoba. Urađeno je mnogo na prikupljanju podataka o oduzetoj i uništenoj imovini. Ponajmanje se vodilo računa o spiskovima s brojem protjeranih Bošnjaka u treće zemlje. U najmanju ruku, zvuči neodgovorno da danas nemamo tačan i precizan podatak o tome ili tačan podatak o broju logoraša u zloglasnim logorima HVO-a. Svaki put kad su pokretane takve inicijative pojavljivali bi se “mešetari” da tzv. metodologijom istraživanja opstruiraju cijeli projekt.

Činjenica da su sva sela i sva imovina Bošnjaka na prostoru koji je “vojnom agresijom” osvojio HVO i HV do temelja sprženi, porušeni, minirani jasno govori da je to bio dio sistemskog plana i organiziranog djelovanja. I to se nikada i ničim ne može opovrgnuti. U primjerima rušenja džamija na području Hercegovine trajno će ostati utisnut trag udruženog zločinačkog poduhvata. Historija nas neumoljivo podsjeća da je moguće iz sjećanja izbrisati ljude i kuće, ali da nije postojanje vjerskih objekata. Mi danas ne znamo koliko je muslimana živjelo na području Imotske krajine, Drniša, Sinja itd., kakve su im bile kuće i koju su imovinu imali, koliko ih je silom pokršteno, a koliko ubijeno, ali je u kolektivnu memoriju trajno utisnut podatak o džamijama na tom prostoru, kao i podaci o kulturnim dostignućima tog “nestalog” naroda. Stoga je nužno, čekajući obznanu, podsjetiti na slike i podatke o džamijama koje su porušili HVO i HV u Mostaru, Stocu i Čapljini, na prostoru koji je bio pod vojnom i političkom kontrolom Herceg-Bosne.

Slika porušenih hercegovačkih džamija iz sredine devedesetih godina prošlog stoljeća govori o kako se strašnom zločinu tu radilo. Na njima je nikla trava iz gareži, iznikla šikara iz spaljenih zidina, trnje iz temelja, zdrobljen kamen. U pravilu su sistematski rušene. Najprije paljenjem, a potom i miniranjem, da bi na kraju njihovi ostaci bili odvezeni s njihovih lokaliteta. Džamiju je svako mogao zapaliti, za miniranje je trebao koliko-toliko obučen kadar. Eksploziv potreban za miniranje jedne džamije mogla je imati samo određena struktura. Džamije u središnjim dijelovima gradova tako su vješto minirane da eksplozije uopće nisu oštetile okolne zgrade i kuće. Među fenomene novijeg vremena treba uvrstiti i činjenicu da je većina hrvatskog stanovništva miniranju svjedočila, znala je ko je i kada porušio naše džamije, ali kako niko od njih o tome nije spreman govoriti i posvjedočiti. S džamijama je minirana i Ženevska konvencija od 12. augusta 1949. godine, u kojoj, pored ostalog, stoji: “Okupirajućoj Sili je zabranjeno da uništava pokretna i nepokretna dobra koja pojedinačno ili zajednički pripadaju privatnim licima, državi ili javnim tijelima, društvenim organizacijama ili zadrugama, izuzev u slučajevima u kojima bi ta uništenja bila apsolutno neophodna radi izvođenja vojnih dejstava.”

URBICID U MOSTARU

HVO i HV su u Mostaru 1993. godine, na prostoru koji su imali pod kontrolom, srušili osam džamija, a onda uklonili njihove ostatke. Srušena je džamija na Babunu-Ilići u Mostaru, izgrađena 1676. godine, zatim džamija u Jasenici kod Mostara, izgrađena 1975, džamija Ali‑paše Rizvanbegovića na Buni kod Mostara, izgrađena prije 1847, džamija na Gubavici kod Mostara, izgrađena u XVII vijeku, džamija u selu Pijesci, izgrađena 1962, džamija hadži Ali‑bega Lafe u Mostaru, izgrađena 1651, džamija Baba Beširova na Balinovcu, izgrađena 1631. i džamija Derviš-paše Bajezidagića u Podhumu, izgrađena prije 1592. Džamija na Balinovcu minirana je 9. maja 1993. godine. Tog dana počeo je opći napad na pripadnike i teritorij pod kontrolom Armije RBiH. Džamija u Pijescima srušena je dva dana kasnije.

Osamnaest mostarskih džamija kojima nisu mogli prići bjesomučno su granatirane. Niti na jednoj nije bilo manje od 70 procenata oštećenja. Tako su uništene džamija u Gornjoj Drežnici kod Mostara, izgrađena 1903, zatim džamija Karađozbegova u Mostaru, izgrađena 1557, pa džamija Koski Mehmed-paše u Mostaru, izgrađena 1618, džamija Nesuh-age Vučjakovića u Mostaru, izgrađena 1564, džamija Ćejvan Ćehajina u Mostaru, izgrađena 1552, džamija Ćose Jahja hodžina na Musalli u Mostaru, izgrađena 1620, džamija Hadži Kurtova-Tabačica u staroj jezgri Mostara, izgrađena u XVII vijeku, džamija hadži Memije Cernice u Mostaru, koja je izgrađena u XVI vijeku, džamija hadži Ahmedage Lakišića na Ričini u Mostaru, izgrađena 1650, džamija Roznamedžijina u Mostaru, izgrađena 1620, Jahja Esfelov mesdžid u Donjoj mahali u Mostaru, koji je izgrađen 1620, pa mesdžid Sultana Selima-Javuza na Starom mostu, izgrađen 1602. godine. Uništena je i džamija u Gnojnicama kod Mostara, izgrađena u XVII vijeku, džamija u Blagaju kod Mostara izgrađena 1520, džamija Karađozbegova u Potocima kod Mostara, izgrađena u XVI vijeku, Lehina džamija u Blagaju, izgrađena početkom XVII stoljeća, džamija hadži Ibrahimage Šarića u Mostaru, izgrađena 1624, džamija na Humima kod Mostara, izgrađena 1985, džamija u Podgoranima, koja je izgrađena 1970. godine. Neke od njih uništavale su i snage Vojske RS, bivše JNA i drugih paravojnih srpskih formacija, ali se u njima mogao organizirati vjerski život, što nije bio slučaj nakon djelovanja HVO-a i HV‑a. U Mostaru nakon tog 9. maja nije bilo ni jedne džamije u kojoj se mogao obavljati namaz.

OD APRILA DO APRILA

Na području Stoca HVO i HV srušili su osam džamija. Redom Sultan Selimovu Carevu džamiju, sagrađenu 1519, džamiju hadži Alije Hadžisalihovića, sagrađenu 1736, džamiju Ismaila kapetana Šarića, sagrađenu 1741, džamiju hadži Saliha Bure, sagrađenu 1733, džamiju u Ošanićima kod Stoca, sagrađenu 1940, džamiju u Borojevićima kod Stoca, sagrađenu 1933, džamiju u Rotimlji kod Stoca, sagrađenu početkom XX stoljeća, džamiju u Pješevcu kod Stoca, sagrađenu 1973, džamiju u Crnićima, Aladinićima kod Stoca, sagrađenu 1940. godine. Rušenje džamija u Stocu počelo je 13. i 14. jula 1993. godine, kada je počeo i progon stolačkih Bošnjaka. Sve su džamije porušene, a mjesta na kojima su se nalazile očišćena su do polovine augusta 1993. godine.

Na području Čapljine potpuno je srušeno šest džamija. Džamiju u Počitelju, jednu od najljepših džamija u Hercegovini po svojoj arhitekturi, ali i po položaju na kojem je napravljena, izgradio je hadži Alija, sin Musa-agin, 1563. godine. Srušena je džamija u Višićima izgrađena 1978. godine, džamija na Bivoljem Brdu, koja je posljednji put renovirana 1969, zatim džamija u Rečicama, posljednji put renovirana 1927, džamija u Lokvama, renovirana 1973, i džamija u Opličićima, renovirana 1984. godine. Za džamiju se pričalo da ju je sagradio neki bogumil i da je jedna od najstarijih u Hercegovini. Dalje se pričalo da je taj bogumil imao sluškinju kršćanku koja je, iz zahvalnosti prema svom gazdi, nakon njegove smrti, uz džamiju izgradila munaru. Legenda tvrdi da je munara bila udaljena od džamije devet aršina i da je bila visoka 12 metara. Munara je bila “uzgor” sve do 1984.

Na području Stoca, Čapljine i Mostara uhapšeno je više od 15 hiljada civila. Iz stolačke i čapljinske općine na slobodnu teritoriju protjerano je više od pet hiljada žena i djece. Prostor je potpuno etnički očišćen. Iz dijela Mostara koji je kontrolirao HVO protjerano je 15 hiljada ljudi. Deset hiljada ljudi bilo je prisiljeno potpisati izjave kojima se odriču cjelokupne imovine. Od aprila 1993. do aprila 1994. godine mali dio prostora koji su branile jedinice Četvrtog korpusa Armije RBiH bio je pod stalnom blokadom HVO-a. Svakodnevno su granatirali i snajperima ubijali civile po ulicama, zabranjivali dopremanje svake humanitarne pomoći civilima, iživljavali se nad njima s ciljem da Korpus i stanovništvo dožive potpuni kolaps, da budu primorani na predaju. Opljačkano je osam hiljada stanova i privatnih kuća, od kojih je više od hiljadu izgorjelo u podmetnutim požarima tokom borbenih dejstava na liniji razgraničenja. Zapaljeno je više od 1.100 kuća i stanova gađanih zapaljivom municijom.

Nakon svega, pred obznanu drugostepene presude čelnicima Herceg-Bosne: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljaku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, dakle, onima koji su, po Hagu, predvodili udruženi zločinački poduhvat, neki ovdašnji visokopozicionirani crkveni velikodostojnici abolirali su ih i proglasili herojima. Takav jedan tekst objavio je, povodom posljednjih uskršnjih blagdana, don Željko Majić, generalni vikar mostarskog biskupa Ratka Perića. “Koliko god se haaški tužitelji trudili da političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH na ovakav nepravedan način, u sudskoj praksi bez presedana proglase ratnim zločincima, oni će za svoj narod biti heroji!”, napisao je Majić u časopisu Crkva na kamenu. Sličan stav, zaodjeven u politički kontekst, nedavno je ponovio i član Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda Dragan Čović. Ove izjave iznesene s najviših društvenih pozicija hrvatskog i katoličkog puka u BiH dakako da se imaju razumjeti tako da većina tog naroda neće prihvatiti očekivanu konačnu osuđujuću presudu “hrvatskoj šestorci” i da će se fokus javnog polemiziranja pomjeriti s činjenica na mišljenja, obrazloženja, promišljanja, nadvikivanja i nadglasavanja. Kao da se može glasati o tome da li je zgrada pored koje stojite srušena ili nije.