Kažem mu: 'Kakvu liniju, sinko, vidiš li ti da svi iz čete 'Hamza' izginuše?! Ginu borci, ginu komandiri. Kako je krenulo, i ti ćeš, Bog zna najbolje.' Kaže on meni: 'Ma ne mogu ja, mama, biti kod kuće, a ljudi ginu.' Onda mu predložim da se ne vraća u četu 'Hamza', da ide u neku drugu jedinicu gdje će biti manje izložen borbama. Kažem mu: 'Sinko, nemoj biti ni prvi ni zadnji. Polahko!' I bogami, tad kad je otišao početkom maja, sve je rjeđe dolazio kući. Kad bi došao kući, ja ga pitam: 'Gdje si ti do sada, što ne dođeš?' Kaže: 'Ne dam, mama, da mi neko može prigovarati da se izvlačim'”, sjeća se majka Arifa

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Za vrijeme proteklog rata u temelje nezavisne i međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine položeno je na hiljade mladih vojničkih života. Zbog svega toga, sjećanje na njih naš je veliki dug i trajna obaveza. Poput hiljada drugih, u “cvijetu” životne snage poginuo je i dvadesettrogodišnji Osman Burzić, čiju je hrabrost jedino nadvisivala njegova mladost. Danas, 25 godina nakon rata, ostao je spomen na Osmanov životni put, bogato kazivanje njegovih saboraca, topla riječ majke i ukućana. Ostao je sin Haris i dvojica unuka, od kojih jedan nosi njegovo ime.

Osman Burzić (sin Sulejmana i Arife) rođen je 1972. godine u bužimskom naselju Zaradostovo. Osnovnu školu završio je u Bužimu, a srednju u Velikoj Kladuši. Vojni rok u JNA služio je u Slavonskom Brodu. U redove Armije RBiH uključio se na početku Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Prošao je sva značajnija ratišta i sudjelovao u većini bitaka, od “Munje ‘93” i “Breze ‘94”, preko “Bosanske bojne”, potom “Februarske ofanzive” i forsiranja rijeke Une, do desetaka akcija za vrijeme prve i druge autonomije. Tri je puta ranjavan, prvi put 23. decembra 1993. godine u rejonu Todorova, potom 11. juna 1994. u rejonu Tabakovića, te 21. novembra 1994. u rejonu Metle. Više je puta pohvaljivan od komandanta brigade i komandanta korpusa. Nepuna dva mjeseca prije pogibije, 15. aprila 1995. godine, odlikovan je značkom “Zlatni ljiljan”. Poginuo je 9. juna 1995. godine u rejonu Sadikovića, općina Velika Kladuša. U vrijeme pogibije bio je komandir 1. voda, a ujedno i pomoćnik komandira za moral u četi za specijalne namjene “Hamza”.

Osman Burzić pripadao je generaciji mladića čije je djetinjstvo bilo prožeto bezbrižnim životom na selu, pomaganjem roditeljima i odlascima u školu i mekteb. Majka Arifa sa sjetom se prisjeća Osmanovog odrastanja: “Osman je bio jedno od šestero djece i ujedno stariji od dvojice sinova. Kako je muž Sulejman radio u Njemačkoj, Osman je rano naučio raditi i poslije škole je kosio travu, vozio traktor, dio pšenično kolje i mnogošta još. Nakon srednje škole, položio je vozački ispit i otac mu je kupio automobil ‘Yugo’. Onda odlazi služiti vojni rok i početak rata u Hrvatskoj zatječe ga u Slavonskom Brodu, odakle mimo vlastite volje, s ostalim regrutima, biva angažiran na hrvatskom ratištu. Ubrzo nakon što su oficiri JNA pobjegli, mladi regruti su se predali hrvatskoj vojsci i poslije nekoliko dana su pušteni kućama. Osman je došao kući sredinom septembra 1991. godine. Iste se jeseni i oženio suprugom Elvirom. Početkom rata, u vrijeme neposredno pred osnivanje TO Bužim, s trojicom komšija je krenuo na seoske straže. Išli su na Burzića Brdo, Ćorića Glavicu, Palijan, pa onda prema Radoču. Imao je vojnu uniformu koju je donio iz JNA. Ubrzo nakon toga krenuo je na liniju. Sjećam se da je početkom rata imao jednu bombu te pištolj sa samo jednim metkom. Tu bombu je dugo nosio na liniju i bacio ju je tek na prvoj autonomiji. Kasnije je sebi nabavio pušku i ostalo naoružanje.”

Od početka rata pa sve do formiranja Jurišnog bataljona 19. decembra 1993. godine Osman je bio u sastavu trećeg voda iz Zaradostova, koji je bio u sastavu prve čete Trećeg bataljona. Na čelu voda bio je Safet Durić. “Iako najmlađi, Osman je bio jedan od mojih najboljih boraca. Uvijek vrlo poslušan i krajnje zahvalan kao borac i starješina. Nije njemu bilo poniženje obavljati bilo koji zadatak, pa čak ni posao kurira. Bio mi je desna ruka sve do mog ranjavanja. Kao dobar organizator, imao je vrlo utegnuto odjeljenje u kojem je sve vrijeme vodio glavnu riječ. U početku smo išli na liniju na Dobro Selo i Ćorkovaču, a početkom ‘autonomije’ na ratište u naselja Liskovac, Hadžiće, Čajiće i Todorovo. Kad smo se vratili iz Hadžića, naš vod je raspoređen u Jurišni bataljon. To je bilo oko 20. decembra i odmah smo išli vraćati izgubljene položaje u Todorovu. U tim borbama ja sam ranjen, a dva ili tri dana kasnije i Osman je. Sjećam se da je pala jedna bomba iza naših leđa i da je nas 5-6 vojnika detonacija izbacila napolje. Ja sam neko vrijeme bio bez svijesti, a onda me je Osman probudio i odveo do saniteta. Sve se to desilo na lokalitetu Ćulumak. U neposrednoj blizini, dan nakon mog ranjavanja, poginuo je i Šeherzad Šarić”, priča Durić, ističući da se Osman Burzić prema svakom zadatku odnosio s maksimalnom ozbiljnošću.

Po kazivanju brata Nermina, Osman je krajem 1993. godine odlučio preći u četu “Hamza”. “Svemu je prethodila situacija kada je za jednog neprijateljskog napada u Todorovu u vrijeme ‘prve autonomije’ na borbenom položaju ostao sam. Razočaran neodlučnošću nekih saboraca, odlučio je preći u četu ‘Hamza’, govoreći: ‘Ili ću se boriti kako treba ili neću nikako.’ Prvo je bio u trećem, a kasnije je prebačen u prvi vod ‘Hamze’, što mu je dugo bila velika želja. Na kraju su ga stavili za zamjenika komandira čete ‘Hamza’, prvo Šefiku Aliću, a onda i Nijazu Veladžiću Veljunu”, kazuje Osmanov brat Nermin Burzić.

Osmanovo treće ranjavanje bilo je najteže. Zbog povreda ruke i kuka, na bolovanju je ostao duže od 5 mjeseci. “Jedno vrijeme ležao je u Domu zdravlja u Cazinu. Kad su ga prebacili u stacionar u Bužim, nije htio tu biti pa je došao kući i svaki je dan išao pješice u Bužim na previjanje. Početkom maja 1995. godine ponovo je pozvan da se javi u komandu. Kad se vratio, rekao nam je da mora ići na liniju. A ja mu kažem: ‘Kakvu liniju, sinko, vidiš li ti da svi iz ‘Hamze’ izginuše?! Ginu borci, ginu komandiri. Kako je krenulo, i ti ćeš, Bog zna najbolje.’ Kaže on meni: ‘Ma ne mogu ja, mama, biti kod kuće, a ljudi ginu.’ Onda mu predložim da se ne vraća u ‘Hamze’, da ide u neku drugu jedinicu gdje će biti manje izložen borbama. Kažem mu: ‘Sinko, nemoj biti ni prvi, ni zadnji. Polahko!’ I bogami, tad kad je otišao početkom maja, sve je rjeđe dolazio kući. Kad bi došao kući, ja ga pitam: ‘Gdje si ti do sada, što ne dođeš?’ Kaže: ‘Ne dam, mama, da mi neko može prigovarati da se izvlačim'”, kazuje nam majka Arifa i nastavlja: “Zadnji put kad je došao bilo je tačno mjesec dana kako je ponovo krenuo na liniju. Padala je takva kiša da je sve puteve odnijelo. Sutradan do navečer nije otišao na liniju. Kaže mi: ‘Mama, hajmo mi pokositi travu i osušiti sijeno.’ I tako je s još bolesnom rukom skoro cijeli dan kosio travu i pomagao udarati brklje. Onda uzeo sina Harisa u naramak i sve govori: ‘Što nam je ova pšenica dobra ove godine…’ Predvečer je pojeo kljukušu s mladim lukom, istuširao se i spremio. Ja mu dala dvije kutije cigara HB i upaljač i pripremila malo domaćeg graha da ponese u komandu u Vrnograč. Prije nego što je krenuo sin Haris mu je uzeo opasač, nosio ga po dvorištu i nikako mu ga nije dao. A samo je bio prohodao, imao godinu i po. I supruga mu je donijela drugi opasač. Izgrlio nas i već u sami akšam krenuo u komandu. Tad je zadnji put bio kod kuće i više se nije živ ni vratio. Sutradan je poginuo.”

Dan nakon posljednjeg odlaska majka Arifa se uveliko nadala Osmanovom ponovnom dolasku kući. Kako kaže, sutradan je sunce ugrijalo, trava pokošena, a ona svom Osmanu na rastanku kazala da taj dan dođe i pripazi dijete dok oni budu kupili sijeno. “I sutradan ja cijeli dan pogledam hoće li on doći. Mi samo izišli kupiti sijeno, a dolje puca prema Velikoj Kladuši, a ujedno i grmi. I dođe jedan komšija i kaže: ‘Velike se borbe vode na ‘autonomiji’. Otišle su ‘Hamze’, bome će ih rasturiti.’ Priča da je bio u Bužimu i vidio kad su otišli. Kaže: ‘Osman im podijelio oružje i municiju i zadnji u kamion uskočio.’ A ja sam samo rekla: ‘Bože dragi, čija će mati danas zaplakati i čiji će sin doći mrtav?!’ A moj Osman je tad već bio poginuo, a mi nismo ništa znali. Taj dan smo k'o nikad žurili da to sijeno pokupimo. Kiša udarila, mi došli kući. Nedugo nakon toga opet ugrijalo sunce, a snaha i ja izišle zagrnuti kukuruze. Dok to radimo, ja je uvjeravam da sutra ide na hatme na Stari Grad, a ona kaže da neće ako ne dođe Osman. A meni k'o kad neko kaže da on živ doći neće. Polahko se približava noć, snahu sam poslala u kuću, a ja ostala da još neke poslove dovršim. U jednom momentu vidim da ide auto prema našoj kući. Sama sebi šapućem: ‘Aj, ide auto, da nije mom Osmanu šta bilo?’ Jer znam da je put loš i da niko ne ide koga nije muka natjerala. Imam neki loš predosjećaj. Kad se auto zaustavilo pred našom kućom, iz auta je izišlo pet osoba, a među njima nema Osmana. Pitam ih šta je bilo, a neko od njih mi kaže da je Osman malo ranjen.’ A ja ih pitam je li on živ ili je poginuo. Kad sam to upitala, rekli su mi da je poginuo. Samo sam ih uspjela upitati jesu li ga izvukli. Onda su me unijeli u kuću i dali mi injekciju. Nije prošlo malo, kad ga oni dovoze. Ja ležim u drugoj sobi. Zovu me da pređem tamo. Kad sam ga vidjela, a on od pasa pa gore bez ičega, sav u zavojima i krvi. Bila mu je arterija na vratu presječena. Dijete mu se rasplakalo, niko ga ne može utješiti. Pođe njemu pa se vrati. Preteška je to situacija za svaku majku. Uvijek kažem: ‘Ne daj Bože nikome.'”

Majka Arifa često se prisjeti situacije u kojoj je Osman nagovještavao svoju smrt. “Jedne prilike komšinici Zilki je kazao: ‘Vidjet ćeš ti, Zilko, kad ja ako Bog da budem šehid, doći ću vam u dvorište brati grožđe i hašlame.’ ‘Ah, nemoj ti to, Osmane, govoriti’, rekla mu ona. ‘Hoću, hoću’, potvrdio je on. Bome, moj sinko, i poginu baš. Volio je često ići na Burzića Brdo, s kojeg smo saselili. Ja ga pitam: ‘Šta ćeš vazda gore?’, a on mi kaže: ‘Svi ćemo se mi mama gore vratiti.’ A gore su nam i porodični mezarluci i gore je i ukopan”, završava majka Arifa.

Početkom 1994. godine Osman je prešao u četu “Hamza”. Jedan od najbližih Osmanovih saboraca iz “Hamze” bio je i Nermin Šabić. “Rahmetli Osmana se sjećam kao dobroćudnog i plaho finog insana, uvijek besprijekorno urednog. Kako smo bili isti vod i isto odjeljenje, puno smo toga zajedno proživjeli. Rado se prisjetim situacije kad je naš vod u jednoj akciji duboko u neprijateljskoj pozadini zarobio kompletnu diverzantsku četu. Dok su neprijateljski vojnici bezbrižno spavali, mi smo zauzeli njihov IKM i Centar veze, gdje se nalazio i prislušni centar. Na zadnjem ispisanom listu njihov dežurni je napisao da je noć, što se tiče radioveze, neobično tiha, vjerovatno zbog kiše koja je neprestano lila cijelu noć, a nakon toga i riječi: ‘Refko, kreni!’ A te riječi su ustvari bile naredba komandanta Nanića našem komandiru voda Refki Kaukoviću. Od tog momenta prošlo je svega nekoliko minuta i mi smo već sve bili završili. Rahmetli Osman se dobro razumio u tehniku koju smo tu zatekli i nije mu trebalo puno da sazna kodne nazive tog, ali i terenskih mjesta. I danas pamtim da je glavni kodni naziv bio ‘Crni’, a onda po mjestima, 1, 2, 3. Kad su se s terena počeli javljati i pitati šta se to dešava ovamo, Osman im je odgovarao: ‘Ma napila se neka budala, bacala bombe i pucala.’ A onda zovu i javljaju da su primijetili nekoga i traže da im se uputi neko od diverzanata, koji su u tom momentu već bili zarobljeni. Osman im kaže da će sve ubrzo biti riješeno i da oni samo dobro paze. Kada je i tamo krenuo naš napad, javio im je da ipak niko ne može doći u ispomoć jer su i ovamo belaji i da je dobio upute da je najbolje da se predaju. I predavali su se. U toj akciji smo zarobili oko 350 neprijateljskih vojnika i velike količine naoružanja”, prisjetio se Nermin Šabić.

U vrijeme Osmanove pogibije Nermin je sa svojim vodom bio udaljen nekoliko kilometara od tog mjesta. Kako kaže, i danas žali što nije bio u prilici otići na Osmanovu dženazu: “Stanje na frontu bilo je preteško, nadljudskim smo naporima danju branili linije, a noću vraćali izgubljene položaje. Žao mi je što sam u tih dva mjeseca propustio skoro sve dženaze svojih saboraca, pa i Osmanovu, jer se nije moglo dobiti slobodno ni tih sahat-dva vremena. U tužnom sjećanju na mog saborca ima i jedno dobro koje se zove Haris, Osmanov sin jedinac, koji je skoro svaki put bio tema naših razgovora uz Osmanove HB cigarete.”

U vrijeme pogibije u neposrednoj Osmanovoj blizini bio je i Nijaz Veladžić Veljun, tadašnji komadir čete “Hamza”. “Na dan pogibije Osman je imenovan za mog zamjenika jer sam se ja taj dan vratio s bolovanja. Otišli smo u Vrnograč sa zadatkom od komandanta Nanića da odemo u ispomoć na Vrnogračku Glavicu, na mjesto Mušmulja. Nakon prvog pokušaja, bili smo primijećeni s Mehurića Glavice, pa smo se uslijed velike pucnjave morali vratiti. Kad smo javili Naniću da ne ide, dobili smo nove upute i krenuli drugim putem. U blizini stadiona popeli smo se uz jednu veliku stranu. Ja sam išao na čelu, a Osman na začelju kolone. Kad smo došli do naših minobacačlija na Vrnogračkoj Glavici, primijetio sam da se Osmanu ne ide baš i da uvijek zastajkuje, što mu nikad nije bilo svojstveno. Kad smo krenuli, Osman se pomjerio sa začelja 15-ak mjesta naprijed. Kad sam zamakao za okuku, nisam vidio ostatak kolone. U tom momentu se začuo pucanj s neprijateljskih položaja i pala je granata na jedno drvo u toj šumi. Vojska se razbježa, neki su otišli pod neki magazin koji je u prizemlju bio izidan betonskim blokovima. Vratio sam se da vidim da nije kome šta bilo, kad Osman stoji ranjen uz jedno drvo i jedan mladi vojnik ga drži. Kad sam im prišao, onaj vojnik je otišao. Držim ja Osmana lijevom rukom, a već čujem kako se guši u krvi. Samo mi je rekao: ‘Veljo sine, ne daj, umri ja.’ A bio je ranjen u vrat i u stomak. I ja vadim zavoj i nemam snage povrijeđenom desnom rukom skinuti najlon sa zavoja. Tad dolazi Šere Kekić i jedan Pilić. Šere uze nož, razdera Osmanovu kožnu jaknu i dođe do rane. Dok sam držao ruku na rani na vratu, Osmana je oblio krupan znoj po čelu. Tu smo ga onda unijeli u jednu kuću i pozvali sanitet da ga previju. Nije njemu bilo spasa jer mu je bila presječena arterija na vratu. Dok smo ga nosili od mjesta gdje je pogođen, govorio sam ostalima da mu malo podignu noge, da mu se krv ne sliva iz mozga. Međutim, on je ubrzo podlegao. Možda ni 5-10 minuta nije bio živ. Da je odmah tu bio sanitet, možda mu se i moglo pomoći”, kaže Veljun.

Po Veljunovom kazivanju, Burza je bio dobar borac, uvijek odlučan i od onih koji su smjeli ići gdje god zatreba. “Više puta smo se borili zajedno. Prvi put smo bili skupa na Kestenovačkoj Glavi kad je poginuo Kenan Duraković. I u ‘Brezi '94’ smo bili zajedno. Tu sam mu pomogao da ga četnik ne upuca. Onda na Ostrožnici, u vrijeme forsiranja rijeke Une. Pored svih ostalih nevolja koje su nas pratile, u tih desetak dana tu smo osjetili i iskustvo gladi, koje se teško može dočarati. Sjećam se dobro kad smo treći dan pojeli glavicu kupusa koju je Osman donio odnekud. Nas četverica smo isjekli tu glavicu sirova kupusa na četiri dijela i pojeli je. Kažu da svaki borac obično osjeti smrt. Mislim da je i Osman osjetio da će poginuti”, dodao je Veljun.

Brat Nermin Osmana pamti po oštrini i autoritetu kojim je zračio. “Kao što to obično biva i kod ostale braće, i Osman je za mene kao stariji brat i već prekaljeni borac bio veliki uzor. Kad bi on nešto kazao, to je moralo biti tako. S njim sam naučio voziti traktor i kositi travu. Poginuo je sa svega 23 godine. Trebalo je s tako malo godina ‘moralisati’ pred 90 ljudi. To je dovoljan pokazatelj kakav je borac i straješina bio. Često se pitam koga bi današnji momci njegovih godina mogli voditi. Neki datumi se čovjeku urežu u sjećanje za cijeli život. Meni je to bio 9. juni 1995. godine, dan kad je on poginuo. Taj petak nikada ne mogu zaboraviti.”