Njegova istraživanja podrazumijevala su kabinetski rad, izlazak na teren, sakupljanje i izučavanje narodnih predanja, razgovor s ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, tarihima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima

Životni put i djela koja je Hivzija Hasandedić ostavio iza sebe potvrđuju tezu da postoje osobe za koje se s pravom kaže da predstavljaju institucije, odnosno da nadomještaju nerad ili nepostojanje institucija u vremenu u kojem su živjeli, ali i poslije njih.

Bio je vrsni intelektualac, enciklopedista, istraživač, samozatajni arhivista, poliglot, teolog, etnolog, historičar, osmanista, historičar književnosti, hroničar, literata, muzeolog, geneolog, prevoditelj, interpretator izvora i profesor koji je svojim studioznim istraživanjima sačuvao sjećanja na cjelokupnu kulturu i baštinu Bošnjaka u Hercegovini i susjednim područjima koje su ranije Bošnjaci naseljavali. Njegova dominantna osobina bila je skromnost iako je radio mukotrpan posao na obradi starih tekstova i rukopisa. Nažalost, mlađe generacije osmanista teško se odlučuju na obradu starih rukopisa, čime se gubi živa veza s tradicijom i baštinom bošnjačkog naroda.

ŽIVOTNI PUT HIVZIJE HASANDEDIĆA

Rođen je u Jablanici 1. jula 1915. godine, a umro je 19. oktobra 2003. godine u Mostaru, istog dana kad je na ahiret preselio prvi predsjednik Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović.

Već godinama Mostarski medžlis hatmom obilježava u jednom danu godišnjice smrti ovih dvaju velikana. Tako je bilo i ove godine u Karađozbegovoj džamiji.

“Nije slučajno da su ova dvojica naših velikana preselila isti dan. Iza toga se krije neka mudrost o kojoj mi možemo razgovarati, a pravo znanje ostaje kod Allaha Uzvišenog. Alija je bio mislilac, vizionar i pravi vođa, a drugi je ostavio nemjerljiv doprinos očuvanju našeg pamćenja. Ono što mi možemo da učinimo za njih jeste da čitamo i izučavamo njihova djela, da ih preporučujemo našim ukućanima, jer, zaista, samo jedan podatak koji je prikupio rahmetli Hivzija nekada bude zlata vrijedan. Zato ne smijemo biti nemarni prema onome što su nam oni ostavili jer su oni pisali za nas i buduće generacije”, poručio je na tom skupu mr. Dino ef. Maksumić, glavni imam Medžlisa IZ Mostar.

U Sarajevu je završio Gazi Husrev-begovu medresu 1935. godine, a potom i Višu islamsku šerijatsko-teološku akademiju, odnosno današnji Fakultet islamskih nauka. Od 1954. godine do odlaska u penziju 1976. godine radio je u Arhivu Hercegovine. Upravo će ova institucija i njen časopis Hercegovina biti primarno područje istraživanja i objavljivanja radova. U javnosti se prvi put javlja pjesničkim prvijencem Noćni ibadet u tuzlanskom Hikjmetu 1934. godine pod pseudonimom Muhamed Hivzi.

Njegova su istraživanja podrazumijevala kabinetski rad, izlazak na teren, sakupljanje i izučavanje narodnih predanja, razgovor s ljudima vezanim za baštinu i lokalnim poznavaocima ostavštine. Za svog života objavio je 430 bibliografskih jedinica različitog sadržaja. Sakupljao je građu pisanu na papiru, u vakufnamama, sidžilima, tarihima, medžmuama, starim novinama i knjigama, ali i pisane tragove na kamenu, na nišanima. Za svoj naučni i istraživački rad promoviran je u počasnog doktora nauka na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru 2001. godine.

DRUGI O HIVZIJI HASANDEDIĆU

Za Hivziju Hasandedića njegovi savremenici i kolege iz struke imaju samo riječi hvale.

“Od poznatijih istraživača kulturne historije Bosne i Hercegovine ne znam nekog drugog koji bi stao odmah iza Hamdije Kreševljakovića”, kaže Fazlija Alikalfić o Hasandediću.

Za hafiza Mahmuda Traljića on je “uvjereni, nepokolebljivi i praktični vjernik, tih, miran i odan svom poslu”. “Mali u svojoj veličini” je za mostarskog muftiju Seida ef. Smajkića, “golemi čovjek” za Safeta Oručevića, “jedinstvena pojava u našoj kulturi” za Ahmeda Aličića.

Ilijas Hadžibegović ga opisuje kao “snažnog hrasta koji je davno pustio svoje duboko korijenje u orijentalno-islamsko bošnjačko kulturno-historijsko naslijeđe”.

“Mostar je imao sreću da u njemu živi i radi jedan takav znalac i pregalac”, piše Fehim Nametak, a Amir Ljubović tvrdi da bi “njegovim radovima većina današnjih profesora evropskih univerziteta bila ponosna”.

Pjesnik Alija Kebo za Hivziju piše da on bio neimar i mostar knjigoljubac, baščovan u bujnom, raskošnom vrtu naše starine, stanovnik memljivih kancelarija, kopač zlata u riznici bošnjačkoj, čitač poruka s kamenih spavača i bašluka, drag, mio i častan čovjek.

“Najmarkantnija istraživačka figura i tragalac za skrivenim tajnama prošlosti u drugoj polovini prošlog stoljeća u Mostaru nesumnjivo je bio Hivzija Hasandedić, čiju smo knjigu u kojoj je sadržana njegova životna i stvaralačka hronologija sklopili 19. oktobra 2003. godine, kada je tiho, kako dolikuje plemenitim, preselio u okrilje Vječnosti, ostavljajući iza sebe brojne naučne radove koji osvjetljavaju prošlost, čuvaju memoriju na zgusnuta historijska zbivanja u Mostaru i Hercegovini i obezbjeđuju sjećanje i poštovanje svih koji su čitali i koristili ono što je Hasandedić istražio i prezentirao, i onih koji su imali sreće da budu u njegovoj blizini”, piše Šaban Zahirović i dodaje da nema ljepših vrijednosti od naučnih spoznaja i nema ljepšeg ukrasa na zemlji od učena čovjeka.

O njegovom radu dr. Ibrahim Kajan piše da je gotovo bez premca u Bosni i Hercegovini, obrađujući i objavljujući podatke o “spašavanju barem kao zabilježenog sjećanja” na zatirane džamije u Mostaru u prvom desetljeću “narodne države”, do obrade stotina pojedinačnih tariha na mostovima, kućama i posebno – bašlucima (širom Hercegovine), oblikovao poseban stil historiografskog članka, ne bojeći se ni njegove jednostavne strukture niti akademske podozrivosti.

“Godinama je Hasandedić objavljivao svoja ‘mala otkrića’ u lokalnom listu Sloboda, u časopisima Islamske zajednice i u glasilima svoje arhivske struke. Svi su se ti tekstovi od osamdesetih godina prošlog stoljeća ‘sami od sebe’ – započeli ‘ulijevati’ u samosvojne tematske cjeline i monografski oblikovane knjige, kakve su, npr., jedinstvena monografija o Mostaru (Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, 1980, 2008), ili o baštini u Istočnoj Hercegovini”, piše Kajan.

“Hivzija svima nama danas predstavlja veliko i visokovrijedno ime koje je svoju pisanu dimenziju ostvarivalo desetljećima, tiho i pribrano, skupljajući krhotine, segmente raspršenih inačica bosansko-islamske kulturno-spomeničke građe, podjednako one pisane na kamenu (na stelama i bašlucima), do one ‘papirnate’, zaboravljene da uopće i postoji (poluistruhle listine medžmua, na tavan ili u podrume bačenih knjiga i prvoštampanih novina), što su nekim čudom preživjele sve košmare, ratove i društvene pretumbacije”, ističe Kajan.

Historičarka i orijentalistkinja Ramiza Smajić na naučnom skupu o Hivziji Hasandediću poručila je da njegovo djelo zaslužuje pažnju šire bosanskohercegovačke javnosti, a ne lokalne mostarske sredine.

“Sa stavom da je odgovornost inteligencije najveća u udaljavanju Bošnjaka od same suštine, razumijevanja biti islamske poruke, Hivzija Hasandedić nije dozvoljavao opravdavanje pozivanjem na teške okolnosti komunističke vlasti koja je promovirala ateizam kao najuzvišenije načelo života”, ističe Smajić, smatrajući da je Hasandedić svojim radom palio svjetla onima koji dolaze.

Hasandedićeva istraživanja izuzetno su važna jer dokazuju i pokazuju vezu srednjovjekovne tradicije Bošnjaka i islamske kulture koja je došla s Osmanlijama.

“Govorimo li o objektivnosti, ona mora biti jedan od najosnovnijih, univerzalnih zahtjeva nauke, historijske posebno. Izvori osmanskog perioda bosanskohercegovačke historije jedini su pouzdani svjedoci višestoljetne faze plodne simbioze zatečenih autohtonih kulturnih vrijednosti, nataloženih na ovoj tromeđi evropskog Zapada, Istoka i Sjevera, sa široko otvorenim arapsko-osmansko-perzijskim uplivima. Ova simbioza se očituje kroz jezik, književnu tradiciju, materijalnu kulturu i sl. Hivzija Hasandedić je svojim radom na izvorima ugradio noseću kocku u kompleksni, reljefni i još uvijek tako nepoznati historijski mozaik”, poručuje Smajić.

Na kraju svog izlaganja Smajić je izjavila da često osjeća stid kad pomisli kako je jedan od najvećih teologa 17. stoljeća napisao toliki broj djela i komentara, istovremeno obavljajući svoje oficijelne dužnosti, a do danas nije preveden na bosanski jezik; kako je jedan sjajan intelektualac poput Teufika Muftića napravio i danas neprevaziđen arapsko-srpsko-hrvatski rječnik a nije bio arabista; pa kako je, evo, i Hivzija Hasandedić priredio toliko izvora u vrijeme kad nije bilo kompjutera, kad se sve radilo “pješke”, a sve to za razliku od nas – “copy-paste” generacije kojima je i za dešifriranje tugre dovoljno pritisnuti svega nekoliko slova na tastaturi.

DOKTORSKI RAD O LIKU I DJELU HIVZIJE HASANDEDIĆA

Dr. hfz. Mevludin Dizdarević, profesor na Islamskom pedagoškom fakultetu Univerziteta u Zenici i urednik časopisa Novi mualim, odbranio je u maju mjesecu 2016. godine na Fakultetu islamskih nauka doktorsku disertaciju na temu Mjesto Hivzije Hasandedića u izučavanju kulturne historije Hercegovine.

Ranije se kroz magistarsku tezu bavio likom i djelom Mustafe Busuladžića, čime je hfz. Dizdarević odao dug svojim hercegovačkim korijenima.

Ovo je najobimnije i najkvalitetnije istraživanje biografije i djela Hivzije Hasandedića koje u formi knjige tek treba da izađe u javnost.

Dominantno područje istraživanja Hivzije Hasandedića bila je kulturna historija, što ne znači da se on nije bavio i nekim drugim teorijskim sadržajima, piše u svom radu Dizdarević i dodaje da je, čuvajući se neodmjerenog i neutemeljenog glorificiranja Hasandedića i njegovog rada, kritički istražio, obrazložio i argumentirao njegovu vrijednost i značaj na području kulturne historije, uz neophodno uvažavanje historijskog trenutka u kojem je djelovao Hasandedić.

“Hasandedić je važna pojava naše kulturne i intelektualne historije i njegovo djelo obavezuje i zahtijeva temeljito istraživanje i znanstveno valoriziranje na razini univerzitetske prakse. Dodatno opravdanje ovoj doktorskoj radnji jeste i mali broj radova i studija koji tematiziraju život i djelo Hivzije Hasandedića. Mada su napisani vrijedni radovi koji su iz različitih uglova nastojali približiti njegovo djelo, smatramo da se još njegovom radu nije pristupilo na adekvatan i cjelovit način”, smatra Dizdarević.

Na osnovu rezultata svojih istraživanja, Dizdarević smatra opravdanim i dovoljno utemeljenim zaključiti da se Hivzija Hasandedić može smatrati jednim od najznačajnijih istraživača kulturno-historijskog naslijeđa osmanske Hercegovine.

“Ka ovom zaključku nas opredjeljuju postavljeni ciljevi Hivzije Hasandedića i ostvareni rezultati. Naime, krajnji cilj koji je Hasandedić postavio svojim istraživanjima bio je dokumentiranje sačuvane islamske kulturne baštine Hercegovine u jednom historijskom trenutku. Ovdje vidimo da Hasandedić kulturno-historijsko naslijeđe nije razumijevao statično, s obzirom na to da je islamska kulturna baština preživljavala stalne mijene. Ovo je i razumljivo ukoliko uzmemo u obzir činjenicu opstojanja ove baštine na području gdje se dodiruju i sukobljavaju velike države i civilizacije s čestim pomjeranjima političkih granica. Istraživanje kulturnih granica je, svakako, važno područje kojim se bavi kulturna historija. Stoga, Hasandedićeve radove možemo razumijevati kao proces stvaranja određenih kulturnih mapa koje omogućavaju da prepoznamo plime i oseke određene kulture, u ovom slučaju islamske kulture Hercegovine”, piše Dizdarević.

NASLIJEĐE HIVZIJE HASANDEDIĆA

Knjige koje je objavio Hasandedić su: Katalog arapskih, turskih i perzijskih rukopisa Arhiva Hercegovine, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru, Muslimanska baština u Istočnoj Hercegovini, Muslimanska baština Bošnjaka u Južnoj i srednjoj Hercegovini, Mostarski vakifi i njihovi vakufi, koautor je knjiga Vodič kroz fondove Arhiva Hercegovine, Regesta franjevačkog samostana u Mostaru.

Za objavljivanje knjige Spomenici kulture turskog doba u Mostaru dobio je prestižnu nagradu nekada uglednog izdavača “Veselin Masleša” iz Sarajeva. To je knjiga koja je najčešće citirano djelo ikada objavljeno o Mostaru. Posthumno su objavljene knjige Geneološka istraživanja, te Sidžili blagajskog, nevesinjskog, mostarskog kadije, a još je u pripremi jedan Mostarski i Ljubuški sidžil.

Godine 2010. u Mostaru je organiziran naučni skup “Život i djelo Hivzije Hasandedića”, na kojem je prezentirano 18 naučnih radova, a javnost još uvijek čeka zbornik radova da izađe iz štampe. Na Mostarskom ljetu 2017. godine promovirano je novo izdanje njegove trilogije o bošnjačkoj baštini u istočnoj, srednjoj i zapadnoj Hercegovini.

Iako je Hasandedić sačuvao i dokumentirao ostatke ostataka islamske tradicije u Hercegovini, njegov rad i djela još su na važnosti više dobili uslijed ratnih zbivanja 90-tih godina prošlog stoljeća, kad je urbicidom, kulturcidom i etničkim čišćenjem uništena većina kulturne baštine Bošnjaka Hercegovine.

Prema dokumentima koje je on sakupio i radovima koje je napisao, u Hercegovini se vrši obnova džamija i vakufskih objekata nakon rata. Također, djela Hasandedića najbolja su argumentacija protiv negacije prisustva Bošnjaka i islamske kulture u Hercegovini i šire, što se najbolje vidi u nastojanju negiranja postojanja džamije u Neumu. Čovjek koji je svoj radni vijek proveo na terenu i u arhivima trebao bi biti inspiracija današnjim studentima i akademskim radnicima jer se nauka na terenu piše i stječe.

Način na koji je Hivzija Hasandedić radio jeste školski primjer studentima i mladim istraživačima da u prostoru u kojem žive ili kroz koji putuju djeluju proaktivno pišući manje radove kroz koje će steći iskustvo i intelektualnu kondiciju, a kroz vrijeme je lahko radove tematski grupirati u knjige. Bogata ostavština Hasandedića nastajala je upravo na ovaj način istraživanjem lista po lista, medžmue po medžmue, pedlja po pedlja, nastajali su mozaici radova objavljivanih u periodici, a, kad su se stekli uvjeti, tekstovi su objedinjivani u knjige, odnosno monografije.

Naučnik koji je za života objavio više od 430 manjih i većih knjiga, radova, članaka, koji je sakupio i preveo obilje arhivskog i drugog materijala koji još uvijek nije sav odštampan zaslužuje da ime po njemu dobiju institucije, ulice, manifestacija itd. Naravno, u Mostaru ulicu ne može dobiti iz “tehničkog razloga” jer nema gradskog vijeća, ali bi mu se rodna Jablanica mogla odužiti ulicom ili trgom.