U Jugoslaviji su stanovnici Bosne i Hercegovine uglavnom svođeni na “vesele Bosance” za čije se krajnje društvene domete uzimaju vicevi, pjesma, te uživanje u hrani i piću. U Bosni i Hercegovini masovno su forsirani vicevi na temu “glup i gluplji, Mujo i Suljo”, a u ostatku Jugoslavije Mujo i Haso, uz neizbježnu promiskuitetnu Fatu, što traje i danas. Ta imena, valjda, zvuče smiješno ili “egzotično” mnogima iz okoline Bosne i Hercegovine, kao i mnogim Bošnjacima, nažalost
 kako za vrijeme SFRJ nije bilo etničkih podjela u Bosni i Hercegovini. Neutemeljeno se tvrdi i da nije bilo “konstitutivnih naroda” u vrijeme socijalističke Jugoslavije.</p>
<p>Zbog mlađih, ne zbog starijih koji bi svakako trebali znati sve ovo, nudimo neke jednostavne činjenične podatke da se riješe svojih zabluda i lažnih dilema.</p>
<p><strong>Bosna i Hercegovina u socijalističkoj Jugoslaviji</strong> nije imala entitete i kantone, ali jeste imala tzv. “jednakopravne narode”. Kasnije usvojeni pridjev – konstitutivni samo je zamijenio prethodni pojam jednakopravni. Druge jugoslavenske republike to nisu imale, samo Bosna i Hercegovina.</p>
<p><strong>Prema AVNOJ-u i ZAVNOBiH-u</strong>, isprva je predviđeno priznanje tri naroda u Bosni i Hercegovini, međutim, samo na papiru. Nakon Drugog svjetskog rata, ispostavilo se da su u praksi priznata dva naroda. Samo Srbi i Hrvati, barem do ustava iz 1974. godine. Do tada, oni treći “jednakopravni” imali su izbor da budu neopredijeljeni ili da budu jedno od prve dvije pobrojane populacije. Bosanac ste mogli biti samo po geografskom porijeklu i u plitkoumnim pjesmicama “Bijelog dugmeta” i Lepe Brene. Niste mogli u Jugoslaviji biti Bosanac po nacionalnosti, a ni Hercegovac.</p>
<p>Evo šta je, pored ostalog, pisalo na zvaničnom dokumentu drugog zasjedanja AVNOJ-a: “Jugoslavija se izgrađuje i izgradiće se na federativnom principu, koji će obezbediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenačke, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.” Sve ovjereno i potpisano s naznakom da ova odluka stupa na snagu 29. novembra 1943. godine. Dakle, Bosna i Hercegovina kao republika u kojoj se ovo zasjedanje i održalo stavljena je na kraj nabrojenih republika, a Bosanaca, što bi se danas reklo, nema ni na mapi. Ni tada ih nije bilo. Komunisti ni zvanično nisu priznavali Bosance ni Hercegovce ni kao narod ni kao narodnost. Po ovoj listi, u Bosni i Hercegovini živjeli su samo Srbi, Hrvati i ostali. Moglo bi se zaključiti i da je već tada kreirana podloga za pokušaj budućeg cijepanja Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije, od komunista koji su priznali BiH, ali samo dok traje Jugoslavija. Kao što se vidi, Bosance veoma dugo negiraju, a Bošnjake još duže.</p>
<p><strong>Za vrijeme Jugoslavije nije zabilježena nijedna ozbiljna politička akcija</strong> u korist službenog priznanja bosanske nacionalnosti, ravnopravne sa svim ostalim državotvornim nacionalnostima koje su već postojale u SFRJ.</p>
<p><strong>Ni bosanski jezik nije bio priznat</strong> za vrijeme jugoslavenskog socijalizma. Negiran je i lingvistički, i politički, i historijski.</p>
<p>Svi su u Bosni bili Bošnjaci / Bošnjani / Bosanci dok nije došlo do etnokonfesionalne podjele uvezene iz susjednih država. Podjela nije nastala iznutra nego je uvezena i s vremenom nametnuta. Oni koji negiraju sam pojam Bošnjaci, a to je važilo i za komuniste, istovremeno negiraju i prezime brojnih porodica širom Balkana.</p>
<p><strong> Na prvim višestranačkim izborima u Bosni i Hercegovini, održanim 1990. godine,</strong> nijedna politička stranka nije imala prefiks – bosanski(a). Bile su dvije hrvatske, dvije srpske, dvije bošnjačke, odnosno tada još muslimanske po narodnosti, i jedna stranka Jugoslavena.</p>
<p>Na spomenutom Bošnjačkom saboru iz 1993. godine i poslije u Daytonu “prepisano” je ono što je po pitanju etničkih identiteta postojalo već decenijama.</p>
<p>Neki se po društvenim mrežama pitaju zašto na Bošnjačkom saboru nije usvojen naziv Bosanci umjesto Bošnjaci. No, ne pitaju zašto uvjerljiva većina bosanskih Srba i Hrvata, i prije i za vrijeme i nakon agresije na BiH, želi da se izjašnjava isključivo kao Srbi i Hrvati, a nikako kao Bosanci.</p>
<p><strong>U Jugoslaviji su stanovnici Bosne uglavnom svođeni na “vesele Bosance”</strong> za čije se krajnje društvene domete uzimaju vicevi, pjesma, te uživanje u hrani i piću. U Bosni i Hercegovini masovno su forsirani vicevi na temu “glup i gluplji Mujo i Suljo”, a u ostatku Jugoslavije Mujo i Haso, uz neizbježnu promiskuitetnu Fatu, što traje i danas. Ta imena, valjda, zvuče smiješno ili “egzotično” mnogima iz okoline Bosne i Hercegovine, kao i mnogim Bošnjacima, nažalost. Kada se 1991. godine počela stidljivo spominjati mogućnost da Bosna i Hercegovina bude suverena i nezavisna, počela je kružiti ironično šovinistička pitalica: “Zar će Mujo i Haso imati svoju državu?”</p>
<p><strong>Često se spominje kako bosanske Srbe i Hrvate</strong> nazivaju Bosancima samo kada su u Srbiji, Hrvatskoj ili negdje drugdje izvan Bosne i Hercegovine. Toga je bilo i za vrijeme SFRJ, ali se odnosilo na geografiju, na porijeklo. Etnički ih i dalje smatraju Srbima i Hrvatima, kao što se i sami radije tako nazivaju, iz različitih razloga. Jedan od tih razloga mogao bi biti i to što ne žele da budu maloumni kao imaginarni Bosanci Mujo, Suljo i Fata.</p>
<p>Bosanci su u Jugoslaviji mogli biti veseli, tvrdoglavi, ponekad simpatični ili zabavno glupi. Ništa više od toga, osim kod istaknutih pojedinaca u sportu, književnosti i umjetnosti, ali ne i politici. I mnogi od tih pojedinaca potom su pretvarani u naslijeđe ili “vlasništvo” susjednih država.</p>
<p><strong>SFR Jugoslavija jeste njegovala i priznavala podjelu među narodima u BiH. </strong>Na osnovu toga su i Srbija i Crna Gora i Hrvatska imale olakšan pristup svemu onome u čemu su sudjelovale od 1992. godine, priznao to neko od<em> Jugobosanaca</em> ili ne priznao.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Sve je do nas, koliko smo kvalitetni, toliko nas i imaSljedeći članak
Prvi mart uz Ediciju “Bošnjaci”
