U zoru 12. jula 1943. godine SS trupe opkolile su zaselak Orašlje iz tri smjera: Mostara, Domanovića i Stoca. Sve seljake zatečene u polju natjerali su da uđu u kuće i štale, a potom ih pobili ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Pri odlasku su zapalili sve kuće i štale. Smrti se spasila nekolicina mještana čiji su potomci postali žrtve napada HVO-a

Piše: Sanadin VOLODER

FOTO: Portal starmo

Dubravska visoravan krška je visoravan u Hercegovini. To je prostor omeđen kanjonom Neretve sa zapada, rijekama Bunom i Bunicom sa sjevera, planinom Sniježnicom s istoka, te rijekom Bregavom s juga. Administrativno je podijeljena između Mostara, Stoca i Čapljine.

Na Dubravskoj visoravni dobro je razvijena poljoprivreda, uključujući uzgoj mediteranskog voća i ranog povrća te vinogradarstvo.

Pored prirodnih bogatstava, ovaj kraj iznjedrio je mnogo uspješnih i poznatih ličnosti – od književnika, pjesnika, naučnika, inžinjera do sportista.

Nažalost, ovaj dio Bosne i Hercegovine već je godinama u vrlo izraženom medijskom mraku. Na internetu je izuzetno malo dostupnih tekstova i analiza o bliskoj i daljoj vrlo burnoj prošlosti ovog kraja. Pored toga, na ovom mediju dominira “hrvatska verzija” ratnih dešavanja iz devedesetih.

Svaki 13. juli Bošnjacima Dubravske visoravni dan je podsjećanja na bol, patnju, stradanje i progon koji su doživjeli od svojih susjeda Hrvata.

Sudbina jedne osobe, njena smrt, postala je simbol stradanja Bošnjaka Dubrava kao prve nedužne žrtve etničkog čišćenja ovog prostora.

Riječ je o ubistvu šesnaestogodišnjakinje Sanide Kaplan pred očima njene majke i maloljetnog brata Ibrahima, na kućnom pragu. Posebno emotivno o svemu priča Ibrahim, koji je tada imao petnaest godina. Na mjestu ubistva ekipi Anadolije govorio je o stravičnom događaju.

“Bili smo u kući, čuli smo galamu, pucnjavu i izašli smo pred kuću. Tada je došla vojska HVO‑a, koja je tjerala narod iz susjednog sela, Humačkića Mahala. Počeli su galamiti: ‘Izlazite iz kuće!’ U tom trenu moja sestra izašla je sa sprata niz stepenice. Prišla je pred kuću da se obuče i rekla: ‘Šta nas tjerate svaki dan, šta nam ovo radite?!’ Jedan vojnik koji je bio među njima sasuo je u nju čitav rafal. Ona je tu pala pred kuću, mi smo ostali u šoku. Drugi je povikao: ‘Hoćemo li sve?’ Potjerali su nas odatle, a ona je ostala ležati. Nisu nam dali ni da je pogledamo”, prisjeća se Ibrahim.

Svi su odvedeni u Osnovnu školu “Crnići”, u kojoj je tada bilo zarobljeno 1.500 civila. Držali su ih sedam dana bez adekvatnih uvjeta za život, a potom ih rasporedili po logorima.

Stravične prizore ne zaboravlja ni stariji brat Samir, koji je, dok su mu ubijali sestru, bio u kući i, kako kaže, čuo majku da plače i govori “ubiše je”, ali je mislio da je riječ o udaranju, te se s nekoliko rođaka uspio sakriti.

Kada su nakon cjelonoćnog skrivanja izašli pred vojnike HVO-a, bili su prisiljeni predati se. Tada je od ovih vojnika saznao stravičnu vijest o svojoj sestri. Po njezino tijelo otišli su traktorom.

“Sva je bila u krvi, nisi je mogao ni pogledati. Jedne dojke nije bilo nikako, ni pola glave. Rođak i ja smo je previli, stavili smo je na traktor i tako išli do harema.”

 U organizaciji Udruženja logoraša “Stolac” 13. jula 2019. godine otkriveno je spomen-obilježje Senidi Kaplan.

“26 godina poslije rane su i dalje svježe. Pitamo se ZAŠTO je ubijena? Je li problem bio samo njeno ime i prezime, je li ona bila potencijalna opasnost po bojovnika koji je rafal iz automatske puške istresao u njeno krhko tijelo? Zaboraviti nećemo i ne smijemo. Historija se ponavlja na našim prostorima, trebamo se brinuti koliko pamtimo i još više koliko zaboravljamo”, poručili su iz Udruženja logoraša “Stolac”.

Tokom procesa Jadranku Prliću i ostalima svjedočila je Senidina majka Fata Kaplan.

Dragan Bunoza osuđen je pravomoćno na devet godina zatvora za ovaj zločin. Međutim, Kantonalni sud Mostar obustavio je kasnije krivični postupak zbog novih dokaza i svjedoka tužilaštva, čime je oborena presuda čak i Vrhovnog suda Federacije BiH. Bunoza tvrdi da je nevin ležao u zatvoru.

Historija je najbolja učiteljica, a narodi koji ne nauče gradivo osuđeni su na bolno ponavljanje. Mnogo je paralela između stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu i dešavanja u toku protekle agresije. Slučajno ili ne, vremenski razmak između nacističkog zločina nad Bošnjacima u jednom od sela Dubravske visoravni, Orašlje, i početka planskog, sistematskog i organiziranog protjerivanja Bošnjaka od oružanih snaga hercegovačkih Hrvata iznosi pedeset godina i jedan dan. Pored ove “statističke slučajnosti”, metodologija zločina HVO-a umnogome liči nacističkim obrascima: etničko čišćenje, ubijanje uglednih pojedinaca, formiranje logora, fizičke i psihičke torture, brisanje kulturnih spomenika, medijski psihološki rat koji nikad nije ni prestao, bez obzira na hašku presudu, i dokazani udruženi zločinački poduhvat.

O stradanju Bošnjaka u selu Orašlje pisao je Belmin Herić na portalu Intelektualno.com citirajući i endehazijske izvore: “Partizanska banda u jakosti 28 bandita koja se nalazila u šumi između Koritnika i Rotimilje (15 km južno od Mostara) opkoljena je i uništena 12. srpnja 1943. godine. Ovu bandu su pomagali stanovnici mjesta Orašlje. Mjesto je radi toga za odmazdu sa svim stanovništvom potpuno uništeno. Poziva se pučanstvo da se ne izlaže opasnosti vlastitog uništenja time što trpi ili dapače pomaže bandite…”

Na ovaj su način vlasti Nezavisne Države Hrvatske obznanile pokolj u stolačkom zaseoku Orašlje, u kojem je na najužasnije načine živote izgubilo 62 njegovih stanovnika. Nakon pedeset godina i jedan dan, ista zločinačka ideologija vratila se u ovo selo ubijanjem petnaest mještana.

Vijest da se u Orašlju kriju partizani stigla je brzo preko ustaškog župana i advokata Jakiše Milkovića do Nijemaca, koji su pokrenuli zločinačku ekspediciju. Zadatak je povjeren jedinicama 7. SS dobrovoljačke divizije “Princ Eugen”.

U zoru 12. jula njemačke trupe opkolile su zaselak Orašlje iz tri smjera: Mostara, Domanovića i Stoca. Sve seljake zatečene u polju natjerali su da uđu u kuće i štale, a potom ih pobili ne praveći razliku između muškaraca, žena i djece. Nijemci su pri odlasku zapalili sve kuće i štale. Smrti se spasila nekolicina mještana čiji su potomci postali žrtve napada HVO-a.

Nije poznato je li iko od direktnih izvršioca ikad odgovarao za zločin u Orašlju, ipak tadašnji komandant 7. SS divizije “Princ Eugen” Karl von Oberkamp brzo je nakon završetka rata, kao američki ratni zarobljenik, izručen jugoslavenskim vlastima. U aprilu 1947. godine, u toku šestog procesa njemačkim oficirima u Beogradu, Von Oberkampu su na teret između ostalog stavljeni i zločini nad stanovništvom područja Dubrava. Pravomoćno je osuđen na smrtnu kaznu vješanjem izvršenom 4. maja 1947. godine.

Nažalost, zbog bošnjačke sklonosti zaboravu, ovaj prostor u javnosti poznatiji je po pogibiji makedonskog predsjednika Borisa Trajkovskog nego po ponovljenom zločinu nad Bošnjacima u razmaku od pedeset godina i jednog dana.