Ubijeni Bajro Ferhatović ukopan je 2006. godine, a protekle subote dženaza je klanjana njegovim sinovima Mirsadu i Mehi i za još 18 bošnjačkih žrtava

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Godina je 1943. Uz ostale komšije i prijatelje, četnici su u Vlasenici zaklali oca i dvojicu sinova iz porodice Ferhatović: oca Mehu te Mehmeda i Osmana. Godine 1992. u istom mjestu historija se ponovila. Ista porodica razorena je prema stravičnom scenariju koji su napravile i realizirale njihove komšije Srbi: iz porodične kuće odvedeni su i ubijeni otac Bajro i njegovi sinovi Mirsad i Meho.

Rahmetli Bajro ukopan je na Šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici 2006. godine, a braća Mirsad (32) i Meho (30) ukopani su protekle subote tokom 16. kolektivne dženaze ubijenim Bošnjacima ovog mjesta.

“Janjad moja, šta su bili krivi? Nisu imali ni pušku, nikakvo oružje. Nisu nikom ništa skrivili, imali su malu djecu…”, ponavljala je neutješna majka Šećira Ferhatović, dok je drhtavom rukom milovala tabute svojih sinova i krajem mahrame brisala suze.

Mensur Ferhatović u kabur je pored oca Bajre spustio braću Mirsada i Mehu. Mensur je preživio jer je, kada se sve dešavalo, bio u Rijeci, gdje i danas živi. On je, govori nam, na razne načine pokušavao nagovoriti porodicu da napuste Vlasenicu. Molio ih je i savjetovao im je da idu od kuće, ali njegove riječi do njih nisu dopirale jer su bili uvjereni da svi znaju da su iz poštene porodice, zbog čega su vjerovali da im niko, a posebno njihove komšije, neće učiniti ništa nažao. Vjerovali su ljudima koji su se pretvorili u zvijeri i ubili ih, a potom njihova tijela zakopali i sakrili nedaleko od centra Vlasenice. Inače, Vlasenica je prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bila muslimanska čaršija, puna ljudi, života, cvijeća i zelenila u prostranim avlijama. Danas je ovo tek sablasno, sirotinjsko mjesto u kojem na ulici možete sresti tek pokojeg prolaznika.

“Moja braća bili su sportisti koji nikome nisu kazali ni ružnu riječ, a kamoli šta uradili. Ako nisu pomogli, sigurno nisu ni odmogli. Ostaju upamćeni kao dobri ljudi u cijeloj čaršiji koja danas, zbog svega šta se događalo, živi van ovog mjesta. Brat koji je radio u trgovini pomagao je svima, čak i na svoju štetu, ali dušmani su napravili što su napravili. Godine 1985. otišao sam studirati u Novi Sad, a zatim me život odveo u Rijeku. Kasnije smo iz ludila koje se dešavalo u Hrvatskoj stekli neko iskustvo. Vidjeli smo da je to bila bestijalna, životinjska agresija koja je imala za cilj ubiti što više nesrba. I ovdje je bio isti cilj, ubiti što više nesrba, a to su u Vlasenici bili Bošnjaci.

Telefonom sam zvao i molio svoje da odu iz Vlasenice. Zvao sam ih za Bajram i opet kada se desio pokolj u Zaklopači. Znali smo šta se dešava u Bijeljini i Zvorniku, ali oni su bili uvjereni da im niko neće ništa i govorili su mi da neće da idu iz svoje kuće. Kasnije je već bilo kasno da izađu. Pretposljednji put kada sam se čuo s ocem, 24. maja 1992. godine, rekao mi je da su se noć prije zaključali u kući i pogasili svjetla, ali su vidjeli komšije koje su hodale oko naše kuće s kapuljačama na glavi. To su sve uradile naše komšije. Veli on meni da su hodali oko kuće, a naredni dan kada smo se čuli rekao mi je da su razvalili vrata u prizemlju i na spratu, njega su udarili nečim u glavu i onesvijestili, a braću su odveli. Više se nismo čuli. Majka je sedam dana ranije sa suprugom i djecom od braće uspjela napustiti Vlasenicu i otići tetki u Banoviće”, navodi Mensur.

Posljednje informacije koje su do Mensura stigle upućivale su na to da Mirsad i Meho nisu odvedeni ni u logor, niti u Policijsku stanicu u Vlasenici, a niko ih više nije ni vidio ni čuo.

“Kada sam izgubio kontakt s ocem, zvao sam komšije. Razgovarao sam s prvim komšijom Vujadinom Miljanićem i s Ilijom Tijanićem, frizerom, čiju je djecu hranila moja majka nakon što mu je žena poginula u saobraćajnoj nesreći prije rata na šest-sedam godina. Upravo je njegov sin Predrag Tijanić bio jedan od jurišnika Miće Kraljevića (načelnik Vlasenice optužen za ratne zločine, op. a.) i braća Došić, Goran Pajić, to su sve moje komšije koje su direktno učestvovale u odvođenju i ubijanju. Ilija mi je rekao da ne smije izaći iz kuće jer se čuje cika i vriska žena i djece i da krv u potocima teče po cesti. Na te riječi sam mu rekao: ‘Gledaj, Ilija, proći će ovo ludilo. Vidjet ćemo se. Ja sam u Rijeci i ne ratujem, ja sam zapovjednik vatrogasaca, ostat ću živ. Kako ćemo se pogledati u oči ako mi sada ne pomogneš?’ Izvršio sam pritisak na njega i on je otišao do naše kuće. Rekao mi je da su sva vrata otvorena i da nešto smrdi iz kuće na leš, ali kasnije se ispostavilo da nije bilo struje pa se meso u škrinjama pokvarilo. Poslije su veze prekinute i nisam se čuo s Ilijom Tijanićem, prvim komšijom koji je i danas živ. On zna da čekamo da nam ispriča šta zna, a prozivat ćemo i njega i njegovog sina i sve komšije koje su učestvovale, tražeći da odgovaraju za svoja zlodjela”, poručuje Mensur.

Otac je, navodi Mensur, do septembra bio u Vlasenici, skrivajući se u kućama sa starim ljudima i jedući ono što se moglo jesti. Kod komšinice Fate, koju su zvali Ceranka, i kod njenog muža Bajre živjeli su nekoliko mjeseci, a kada je naređeno da se svako “bošnjačko uho” u Vlasenici ubije, oni su strijeljani na pomoćnom igralištu. Oca su našli u masovnoj grobnici Ogradice, strijeljan je u potiljak iz blizine. Braća su pronađena u masovnoj grobnici na Jelovačkoj česmi.

“Kada čovjek u životu uspije, a za sebe mogu reći da sam uspješan čovjek, bez braće i oca svi su moji rezultati bili prazni, jer svoje radosti s njima nisam mogao podijeliti. Nekako je sve to bilo u iščekivanju ovog dana da imamo, tako da kažem, privilegiju da ih pronađemo i ukopamo, dok se hiljadu naših vlaseničkih rođaka i prijatelja još traži. Znam kako je tim porodicama. Mi ponovo proživljavamo period kada su do nas dolazile svakojake priče, ponovo tugujemo, ali mislim da je veliko olakšanje sada kada znamo da su braća našla smiraj pored oca, kada znamo gdje su mezari na kojima im možemo proučiti Fatihu”, navodi Mensur, dodajući da su mu od uže rodbine ubijena još i trojica daidža: Fehro, Muharem i Muradif Kolarević.

Hava Ferhatović, rodica ubijenih, izrazila je bojazan za zdravstveno stanje Šećire, majke ubijenih Mirsada i Mehe.

“Tetka mi je kazala da je duša boli. Dušmani su joj oteli dva sokola. Majka je, bojim se kako će ovo preživjeti”, navela je Hava.

Dok Mensur i ostale preživjele žrtve upiru prstom u one koji su još na slobodi, a ne bi trebali biti, za ratne zločine počinjene u Vlasenici osuđena su tek trojica zločinaca: Dragan Nikolić zvani Jenki, koji je preminuo prošle godine, te Predrag Bastah zvani Car i Goran Višković zvani Vjetar.

Žrtve ističu svoje nezadovoljstvo zbog nerada i neprocesuiranja ratnih zločinaca od državnog, ali posebno Tužilaštva Tuzlanskog kantona.

Imena žrtava ukopanih u Vlasenici 20. aprila 2019. godine

Tokom 16. kolektivne dženaze na mezarju Rakita ukopani su: Šaban (Alije) Durmanović, rođen 1929. u Bratuncu, Muhamed (Muje) Salaharević, rođen 1935. u Vlasenici, Abdulah (Davda) Gogić, rođen 1954. u Vlasenici, Sadik (Ibrahima) Džindo, rođen 1947. u Vlasenici, Mesib (Salkana) Salkić, rođen 1937. u Zvorniku, Sejmo (Adema) Ibrahimović, rođen 1960. u Bratuncu, Ismet (Esada) Kavazović, rođen 1925. u Vlasenici, Meho (Bajre) Ferhatović, rođen 1962. u Vlasenici, Mevludin (Mehmeda) Hodžić, rođen 1950. u Vlasenici, Haso (Mušo) Musić, rođen 1949. u Vlasenici, Mevlida (Hilme) Ferhatbegović, rođena 1958. u Vlasenici, Akif (Fejze) Smajić, rođen 1930. u Vlasenici, Adem (Sulejmana) Hasanović, rođen 1945. u Han-Pijesku, Šahin (Alije) Čamdžić, rođen 1958. u Han-Pijesku, Šemsada (Ismeta) Čamdžić, rođena 1964. u Vlasenici, Mirsad (Bajre) Ferhatović, rođen 1960. u Vlasenici, Hilmo (Omera) Ferhatbegović, rođen 1929. u Vlasenici. Također, na mezarju Močila ukopana su tri člana porodice Klempić: Mustafa Klempić (70) te njegove sestre Nura (67) i Vasvija (64).