Porodica Hameda Mešanovća prošla je brojna iskušenja u posljednje dvije decenije. “Imam nepokretnog brata koji je mlađi od mene. On je 1984. godište. Nakon pada Srebrenice, babo mi nije došao preko šume. Brat je prije pet godina ostao nepokretan. Nedugo nakon toga, mati mi je umrla. Imam ženu i troje djece. Dvoje idu u školu, treće ima četiri godine”, kaže nam. Uprkos svemu, Mešanović se ni u jednom trenutku ne žali

Piše: Adem MEHMEDOVIĆ

Klotjevac, od Srebrenice udaljen 35 kilometara, među Srebreničanima poznat je i kao “srebrenička Kalifornija”. U Klotjevcu uspijevaju čak i smokve. Ovo mjesto ima idealne uvjete za razvoj turizma: čist zrak, zdravu hranu i dobru vodu. Nalazi se na ulazu u kanjon Drine, a tu je i jezero Perućac te druga historijska blaga, poput stećaka i stare Klotjevačke kule. Prije rata je ovo naselje imalo više od 60 domaćinstava, a danas u njemu stalno živi nekoliko porodica.

Hamed Mešanović u rodni Klotjevac vratio se sa svojom porodicom. Bavi se stočarstvom i poljoprivredom. Na život se ne žali. Naprotiv. Kaže da sa svojom porodicom lijepo živi.

“U Klotjevcu nas ima malo, ali solidno živimo. Uglavnom imamo ovce, krave i bikove. Mnogo ljudi bi se vratilo, ali nemaju kuće. Dio kuća, napravljenih poslije početka povratka, prazan je. Ali, to su kuće uglavnom starijih ljudi koji su, nažalost, umrli. U Klotjevcu su prije rata bila 64 domaćinstva. Sve kuća do kuće. Nas, da tako kažemo, spašavaju naši ljudi iz dijaspore koji dođu ovdje preko ljeta. Družimo se i pričamo. Napravljen je veliki broj vikendica u ovom kraju. Veliki broj ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine bude ovdje ljeti. Nama to dobro dođe jer oni od nas kupe janjadi, mlijeko, sir i kajmak. Svima dobro”, kaže Hamed Mešanović, koji jedini problem vidi u nekoliko kilometara makadamskog puta do sela. “Nama je najpotrebniji put. Imamo loš makadamski put. Vjerujem da bi ovaj kraj oživio da je asfalt jer bi se turizam razvio. Više bi ljudi ovdje dolazilo. I mi bismo imali koristi od tog.”

Mešanović se bavi stočarstvom. U zimskom periodu njegovo stado broji oko 120 ovaca: “Imam sedmero krupne stoke. Radi se. Nedavno sam kupio traktor. To je peti traktor koji sam promijenio od kad sam se vratio u Klotjevac. Nisam nikad ni predavao neke zahtjeve, bilo Općini, bilo kome, nego sam kupovao od svojih para. Gdje god šta treba kome u ovom kraju da se radi s traktorom, ja radim. Zaradi se fino.”

Porodica Hameda Mešanovća prošla je brojna iskušenja u posljednje dvije decenije. “Imam nepokretnog brata koji je mlađi od mene. On je 1984. godište. Nakon pada Srebrenice, babo mi nije došao preko šume. Brat je prije pet godina ostao nepokretan. Nedugo nakon toga, kroz tri mjeseca, mati mi je umrla. Imam ženu i troje djece. Dvoje idu u školu, treće ima četiri godine”, kaže nam.

Uprkos svemu, Mešanović se ni u jednom trenutku ne žali: “Kad vidim kako žive ljudi, mogu samo reći ‘elhamdulillah’. Odgovorno tvrdim da su kod nas u Srebrenici političari bolji. S obzirom na brojne donacije koje su dolazile, ovo je moglo da bude sve puno, da budemo gazde. Imamo ljude koji su mnogo toga dobili, a onda su otišli iz Srebrenice jer im, zapravo, nikad i nije bio cilj da žive u Srebrenici.”

Mnogi svoju sreću nastoje potražiti van Bosne i Hercegovine. Međutim, porodica Mešanović svoju sreću vidi u Klotjevcu.

“Meni ne pada napamet da bilo gdje idem odavde. Da sam čekao da mi pomogne Općina ili bilo ko drugi, ja bih vjerovatno bio negdje vani, u Njemačkoj ili Švicarskoj. Sav teret smo preuzeli moja žena, moj brat, koji je bio pokretan kada smo se vratili, i ja. Mi smo počeli da gradimo ovo s četiri ovce koje sam kupio negdje na Ozrenu. Kupio sam tri placa u Federaciji BiH, koja su me koštala više od 100 hiljada KM, kupio traktor prošle godine koji sam uvezao iz Švicarske i platio ga 30 hiljada KM, sve priključke za mašine. Hvala Bogu da smo uspjeli i da smo svojim rukama stekli mnogo toga. Da je moj brat ostao na svojim nogama, možda bismo i više imali, ali od Boga je sve. On ne osjeća noge. Ali on vozi motor, četverotočkaša. Moj brat Mehmedalija Mele Mešanović vozi motor, i tako čuva ovce, junice. Kada vidim njega ujutro da ustane i kada vidim da mu treba više od pola sata da se spremi da ide da čuva ovce, i kad vidim kako se bori, odmah i ja imam veću želju. On mi je dodatna snaga i motivacija. Daje mi snagu da budem bolji. Za mene je svaki čovjek samo čovjek, i tako treba da bude”, poručuje Hamed.

Pozitivno gleda na ideje pojedinaca i udruženja iz dijaspore da se u Klotjevcu gradi turističko naselje i bungalovi. Smatra da bi stanovnicima Klotjevca dobro došlo kad bi u njihovom selu bilo više ljudi.

“Imamo plastenik koji smo dobili od turske agencije TIKA-e. Sve što proizvedemo mogli bismo prodati tim ljudima. Ali, za to je potreban dobar put. Infrastruktura je broj jedan. Put i struja. Veliki broj ljudi bio se vratio i onda su ponovo napustili, jer, kad on ne može nekad svojoj kući doći, onda on ide tamo gdje mu je bolje i lakše živjeti.

Mehmedalija Mešanović, kojeg svi u Klotjevcu zovu Mele, prije pet godina je zbog bolesti ostao nepokretan. Međutim, nije se predao. Odlučio je ustati iz postelje i sjesti na motor. “Ja sam američki kauboj, ali u Klotjevcu. Mi smo kao Kalifornija, imamo smokve, kruške, sve uspijeva ovdje. Ali, nemamo dobar put. To nam otežava život. Da imamo bolji put, sigurno bi ljeti više i turistkinja bilo ovdje”, kaže Mele kroz smijeh.

Ovaj vedri mladić ne žali se na svoju sudbinu: “Ja sam prije pet godina ostao nepokretan. Imao sam ciste na živcima pored kičme i nakon operacija sam ostao nepokretan. Ali život ide dalje, ja radim što mogu. Imam motor, vozim ga, i tako čuvam ovce. Ne dao Bog gore. Ja se neću nikad predati. Uvijek sam bio pun života. Dok god mogu bilo šta da radim, ja se neću predati. Nikad mi nije bilo mrsko raditi. Kada smo planirali da kupimo motor, ja sam mislio da neću moći voziti. Brat je odlučio da uzme motor, pa kako bilo da bilo, ako propadne – propadne. Malo pomalo, i evo me vozim motor. Da nisam uzeo motor, možda ne bih mogao ustati iz kreveta. Nezgodan je teren ovdje, ali ja vozim svugdje. Tri godine ja vozim motor. Kada vozim motor, kao da idem svojim nogama.”

U komšiluku braće Mešanović živi Mirsad Bektić. Mirsad se u Klotjevac vratio 2002. godine.

“U Klotjevcu se živi dobro, tj. onako kako se ko snađe. Mi se ne žalimo. Ko hoće raditi, može fino živjeti. Nama je kolektivni problem put, ali to ne zavisi od nas. Mi bismo rado asfaltirali taj put, ali ne možemo sami. Zimi je najteže jer se putevi slabo održavaju. Ovdje je ljeti jako lijepo. Dolazi mnogo ljudi iako nisu odavde. I oni jedini problem vide u lošem putu. Ostalo je sve dobro. Ovo je prelijepo mjesto, na samom ulazu u kanjon Drine”, dodao je Bektić.