Dok sam odlazio, sjetio sam se ironične Camusove bilješke kako ljudi čiji se lutrijski papirić samo u jednoj brojki razlikuje od srećke koja je pobijedila smatraju da su bili vrlo blizu dobitka
.</p>
<p>Jedanput je Gelender tako objasnio ključni događaj o kojem se u gradu mnogo govorilo.</p>
<p>U svakom slučaju <em>haman ha</em> nešto je što naše živote čini vrlo sličnim sportskim događajima.</p>
<p>To svi razumiju. Saučestvuju.</p>
<p>Upravo u tom trenutku ulazi poznato lice i donosi značajnu vijest o nekoj utakmici za one koji su se kladili (“Išaret” se nije, ko zna zašto, opremio za kladioničke događaje). Njegovo je lice nasmijano. Bit će to neki mali dobitak. Za nekog možda i veliki. Nema zavisti. Kladionica je veliko razumijevanje u malom svijetu. Osim kad H. i Jusuf H. to počnu objašnjavati.</p>
<p>– I kako je bilo, znam… <em>haman ha</em>?</p>
<p>– Upravo tako… <em>haman ha</em>.</p>
<p>– Bilo je. U sudijskoj nadoknadi.</p>
<p>– Bolje ikad nego nikad.</p>
<p>– I koliko smo bolji?</p>
<p>– Poprilično.</p>
<p>– To mi se sviđa.</p>
<p>– I meni.</p>
<p>Haman je svima poznata riječ. Akcentualno <em>ha</em>, kojim se podupire, daje mu neku magijsku vrijednost.</p>
<p>Neke izraze zaista nije moguće protumačiti.</p>
<p>To je stvarno stanje u vremenu u kojem živimo. A stalno vjerujemo da je život iznad toga.</p>
<p>Nije ih moguće ni objasniti. Ta njihova polivalentnost daje im magijsku draž. I naše uvjerenje da su posve nalik bajalici, basmi koja se u svim promjenama preobrazila u nešto jednostavno što podnosi svakodnevni jezik. Oduvijek je to jedna od najvećih mudrosti jezika, naročito u vremenima kad se zvanični jezik izopačuje i udaljava od svega onog što ga je zapravo i oblikovalo.</p>
<p>“Išaret” ne bi bio “Išaret” kad se u njemu razgovor ne bi preokrenuo na neobičan način.</p>
<p>I to za stolom gdje su sjedili oni od kojih to nije očekivano.</p>
<p>Uostalom, predviđanje je za neke druge.</p>
<p>– Umalo ovo, umalo ono.</p>
<p>– Umalo da postaneš čovjek!</p>
<p>To je zaista izgledalo uvredljivo.</p>
<p>– Umalo?</p>
<p>– Haman ha!</p>
<p>Nisam čovjek, pomisli onaj o kojem je bila riječ. Šta sam onda?</p>
<p>– A šta misliš da sam? Neki glodar?</p>
<p>– Haman ha.</p>
<p>– Šta?!</p>
<p>– Glođeš, glođeš i nikad ti dosta.</p>
<p>– Šta ja to glođem?</p>
<p>– Kad nemaš šta drugo, onda svoj jezik.</p>
<p>Mnogi ljudi, kad razlistavaju svoj život, vide ga od jednog do drugog haman ha.</p>
<p>Ko zna zašto, ali mnoga od tih lica čine mi se poznata.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
KAKO SAČUVATI LIJEPU MISAO
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo