Knjiga Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine autora Aladina Husića bavi se hodočašćem u Mekku kao jednom od temeljnih odrednica islamske duhovnosti čiji se kontinuitet može pratiti na bosanskohercegovačkom prostoru još od 16. stoljeća. Za potrebe ove studije, Husić je koristio značajna istraživanja Mehmeda Mujezinovića i Hivzije Hasandedića, ali i arhivsku građu iz Ankare, Istanbula, Dubrovnika, Venecije i Sarajeva. Također, autor se nije ograničio na određene pisane forme, već na sve dostupne izvore koji bi mogli biti korisni za temu, bilo da je riječ o putopisu, administrativnim dokumentima ili epitafima. Ova vrijedna studija prva je te vrste koja se bavi fenomenom kontinuiranog hodočašća iz Bosne i Hercegovine u sveti harem, a podaci do kojih je došao Husić predstavljaju značajan iskorak u proučavanju ove teme
. S obzirom na sve te činjenice, period od osam mjeseci može se prihvatiti bez obzira što većina kasnije poznatih slučajeva pokazuje da je prilikom putovanja na hadž neophodno nešto više vremena, odnosno puna godina dana”, ističe Husić.</p>
<p>Hadžije su iz Sarajeva kretale najčešće šest mjeseci prije Kurban-bajrama, a na pojedinim mjestima zadržavali su se od tri do dvadeset dana. “Pojedine hadžije su i ciljano ostajale duže u Meki, ili pak nekom drugom mjestu na putu do Meke. To opravdava predaje kako su se hadžije u odlasku i povratku susretale na putu. U svakom slučaju, za obavljanje hadža iz Bosne bila je potrebna godina dana bez obzira i na neke primjere koji govore o manjem vremenskom periodu za hadž”, piše Husić.</p>
<p>U jednom nedatiranom putopisu s kraja 17. stoljeća spominje se da je od Sarajeva do Meke trebalo 125 konaka. Kako se navodi, bosanske hadžije odmarale su se po jedan dan u Skoplju, Edirnama, Konyi i Medini, te Eskişehiru dva, Istanbulu četiri, Muzribu sedam i u Damasku 33 dana. “Kao što se vidi, imali su neočekivano dug odmor u Damasku, u kojem se hadžije koje idu kopnenim putem, izgleda, tradicionalno duže odmaraju”, navodi Husić. Da je dužina odmora u pojedinim mjestima bila različita, svjedoči i slučaj drugog anonimnog hadžije iz 1747. godine koji je u s drugim hadžijama iz Bosne samo u Kairu odmarao tri mjeseca. “Da slučaj Kaira iz 1747. godine nije izuzetak, potvrđuje i putovanje Jusufa Livnjaka, koji je, također, napravio pauzu od tri mjeseca, s tom razlikom što je ona pravljena u Meki, na samom odredištu. I u povratku je Livnjak pravio neke duže pauze, pa navodi da je proveo u Kairu dvadeset, na otoku Rodos petnaest, u Solunu deset dana. Ipak, svi zabilježeni slučajevi, kako primjećuje Husić, pokazuju skoro neočekivane sličnosti u pogledu dužine putovanja na hadž. Oni svjedoče da je trajanje samog puta od Bosne do Meke bilo između 110 i 114 konaka, s izuzetkom samo jednog slučaja koji je trajao 125 konaka. Ujednačenost je primjetna i ako posmatramo kompletan put s pauzama, konacima i odmorima, koji je iznosio između 168 i 175 dana, dakle, nešto kraće od pola godine.</p>
<p><em>Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine</em>, Aladin Husić; Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, “El-Kalem” i Ured za hadž; Sarajevo, 2014. godine, 248 stranica</p>
<p><em> </em></p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
PROČITAJTE I...
MUHAMED SACIRBEY: Ja znam da predsjednik Izetbegović nikad nije izdao
Bosna i Hercegovina je preživjela, nije nestala, ona je trebala da nestane. Prvi koji su zaslužni za to jesu branioci Bosne i Hercegovine, oni su branili i odbranili državu. Kada nas nisu mogli izbrisati, onda je došlo pitanje “šta sad”. Željeli su da nam se klanja dženaza, a mi se još uvijek bavimo s nekim našim građanima koji su postali dosta antagonistični prema našim liderima i optužuju nas da smo dopustili genocid. Na kraju, dr. Silajdžić i ja, iako smo imali nekada neke nesporazume, mi smo znali i imali zajedničku strategiju s predsjednikom Izetbegovićem i svim drugim liderima, uključujući Hrvate i Srbe u našim redovima, da treba da se gura ili da Zapad i UN prihvate ili pravu intervenciju da se završi rat ili da podignu embargo na oružje da se mi možemo braniti. Na kraju, mi smo pokazali da se možemo odbraniti, ali se nismo mogli osloboditi jer nismo imali takvu vrstu oružja, vojna ofanziva traži vrstu oružja koju mi nismo imali, a krv i hrabrost da odbranimo većinu Bosne i Hercegovine smo imali
Dayton je bio Clintonov pragmatični potez
Po diplomatskim pravilima svakome se daje ponešto, svi će biti nezadovoljni, ali ćemo postići cilj kojem težimo. Nažalost, napravljena su velika odstupanja. Prihvatanjem Republike srpske, koja je nastala na protuustavan način, kršeći ustavni poredak tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, koja je kasnije nastala na ratnim zločinima i genocidu. Jedna takva tvorevina koja je nastala nasiljem, iako u međunarodnom pravu postoji striktno pravilo koje kaže da ono što se osvoji silom neće biti priznato, nažalost je priznata. To je bio najveći ustupak. Osim toga, zadržan je pojam Republika srpska, dok se Bosni i Hercegovini to oduzima i ostaje država Bosna i Hercegovina