Grupa “Wagner” privatna je vojna zaštitarska firma za koju se vjeruje da je pod kontrolom Jevgenija Prigožina, biznismena bliskog Kremlju. Njega je ruska štampa prozvala “Putinovim kuharom” jer je započeo svoj biznis u ugostiteljstvu. U SAD-u ga optužuju da je organizirao internetske botove kojima je pokušao utjecati na ishod američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, što on negira. Trag “Wagnerovih” ruskih plaćenika prvi put pojavio se u ratu na istoku Ukrajine, nakon čega su ih Sjedinjene Američke Države stavile na crnu listu. Trag im je pronađen također i u Siriji, te u nekoliko afričkih zemalja s kojima je Rusija zaključila vojne sporazume

A Libyan woman hits a portrait of strongman Khalifa Haftar with a shoe during a demonstration with yellow vests ("gilets jaunes") against him in the capital Tripoli's Martyrs Square on April 19, 2019. (Photo by Mahmud TURKIA / AFP) (Photo credit should read MAHMUD TURKIA/AFP/Getty Images)

Piše: Nedim HASIĆ

Kada je u januaru 2017. libijski pobunjenički general Halifa Hafter odlikovan na ruskom nosaču aviona “Admiral Kuznjecov”, usidrenom na obali kraj Tobruka, to je bio znak da se pojačaju glasine o ulasku Kremlja u Libiju, zemlju koja je u ratu još od 2011. godine. Tako je i Vlada nacionalnog sporazuma (GAN), formirana na inicijativu UN-a 2015. godine, ustvrdila da je Kremlj poslao plaćenike kako bi Hafter pokorio Tripoli u ofanzivi koja je započela u aprilu, što Moskva diskvalificira kao “špekulacije”.

Posljednji koji je govorio o ruskim plaćenicima bio je prije nekoliko dana turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan. “Rusija ima grupu ‘Wagner’. Rusija je te trupe poslala u Libiju. Ako od nas Libija to zatraži, posebno nakon potpisivanja ugovora o vojnoj sigurnosti, možemo poslati dovoljan broj naših jedinica”, rekao je Erdoğan nakon sastanka s libijskim premijerom Fajezom al-Sarajom u Istanbulu. “Turska je spremna pružiti Libiji bilo koju vrstu podrške koja joj je potrebna, uključujući i vojnu”, dodao je. Prema Erdoğanu, ako se položaj Moskve prema Libiji ne promijeni, ta bi zemlja mogla postati “druga Sirija”.

PLAĆENICI U LIBIJI

Prije dva mjeseca agencija “Bloomberg” objavila je da je Rusija poslala više od stotinu plaćenika u Libiju da se bore na Hafterovoj strani. Prošlog mjeseca i list The New York Times objavio je navode svojih diplomatskih izvora koji tvrde da je u toj zemlji 200 pripadnika grupe “Wagner”, dok Vlada u Tripoliju smatra kako ih je između 600 i 800.

Ovo nije prvi put da se priča o ruskim plaćenicima u Libiji. Prije godinu dana britanski mediji objavili su kako se deseci agenata GRU-a (ruske vojne obavještajne službe) u svojstvu plaćenika grupe “Wagner” nalaze u libijskim gradovima Tobruk i Bengazi, koji su pod kontrolom Hafterove Nacionalne vojske. Čak su i neki ruski listovi pisali o tome da je Moskva poslala paravojne trupe u tu zemlju, međutim, Kremlj i dalje demantira takvo svoje sudjelovanje u sukobu. Zamjenik ruskog ministra vanjskih poslova Sergej Riabkov insistirao je prošlog mjeseca da su sve priče o “Wagneru” u Libiji “nagađanja”.

Grupa “Wagner” privatna je vojna zaštitarska firma za koju se vjeruje da je pod kontrolom Jevgenija Prigožina, biznismena bliskog Kremlju. Njega je ruska štampa prozvala “Putinovim kuharom” jer je započeo svoj biznis u ugostiteljstvu. U SAD-u ga optužuju da je organizirao internetske botove kojima je pokušao utjecati na ishod američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, što on negira. Trag “Wagnerovih” ruskih plaćenika prvi put pojavio se u ratu na istoku Ukrajine, nakon čega su ih Sjedinjene Američke Države stavile na crnu listu. Trag im je pronađen također i u Siriji te u nekoliko afričkih zemalja s kojima je Rusija zaključila vojne sporazume. Oni su poput duhova, djeluju na mjestima na kojima ruska država želi proći neopaženo. Prema ruskom zakonu, zločin je kao vojnik sudjelovati u oružanim sukobima u inostranstvu, stoga su vlasti uvijek negirale bilo kakve odnose s njima.

Vojska nije jedini oblik potpore koji navodno od Rusije dobiva Hafter, taj 75-godišnji general koji je služio Gadafijevom režimu prije nego što mu se suprotstavio i postao čovjek od CIA-inog povjerenja. Carinske vlasti Malte presrele su u septembru dva kontejnera puna libijskih dinara odštampanih u Rusiji, za koje se vjeruje da su bile poslane Hafteru. Od 2016. godine njegova vlada s istoka Libije u Rusiji štampa milijarde dinara koji služe za finansiranje kampanja Hafterove vojske.

Većina zapadnih zemalja podržava Vladu nacionalnog jedinstva i njenog premijera Fajeza al‑Saraja, kojeg također podržava i UN. Moskva tvrdi da se ne protivi njegovoj upravi. Zapravo, Al-Saraj je posljednjih godina također nekoliko puta posjetio rusku prijestolnicu tražeći podršku. Međutim, pomoć koju Hafter dobija znak je mnogim promatračima ruske dvostruke igre ​​koja joj omogućava da zadrži svoj utjecaj u Libiji. Osim Rusije, Haftera podržavaju Egipat, Ujedinjeni Arapski Emirati i povremeno Francuska.

KONTROLA AFRIKE

Osim u borbama u Siriji i Ukrajini, plaćenici “Wagnera” viđeni su i na drugim ratištima, poput Sudana, što je još jedan od brojnih dokaza rastućeg zanimanja i utjecaja Moskve u Africi. Kremlj ima bilateralne sporazume s nekoliko zemalja, uključujući Srednjoafričku Republiku, jednu od najsiromašnijih država na kontinentu, kamo je poslala dvije skupine vojnih instruktora. Za to je dobila odobrenje UN-a unatoč međunarodnom embargu i tamo su vojne ruske snage sarađivale u zaštiti predsjednika Faustin-Archangea Touadéraa.

Rusija godinama naporno radi kako bi povratila svoj globalni geopolitički utjecaj i vodi aktivnu politiku privlačenja novih saveznika. U oba scenarija najvažnija je Afrika, u kojoj je Evropa gotovo pa izgubila utjecaj. Strategijom koja kombinira vojnu saradnju i ulaganja s energetskom i ekonomskom diplomacijom Rusija se učvršćuje na kontinentu u kojem je Kina posljednjih desetljeća postala prvi trgovinski partner. Rusija gradi infrastrukturu i investira u zemlje poput Angole, Egipta ili Srednjoafričke Republike. Moskva tamo pronalazi i nova tržišta za svoju vojnu industriju. Zauzvrat, UN-u se 2014. godine nekoliko afričkih država suzdržalo od glasanja o rezoluciji osude Rusije zbog aneksije ukrajinskog poluotoka Krima.

Sovjetski Savez imao je veliki utjecaj i čvrste veze u nekoliko afričkih zemalja. SSSR je u punom zamahu podržavao pokrete neovisnosti od zapadnih zemalja. Afrički lideri i političari bili su educirani u sovjetskim institucijama tokom hladnog rata. João Lourenço, predsjednik Angole, studirao je na elitinoj Lenjinovoj političko-vojnoj akademiji. Moskva je podržala Ahmeda Gaida Salaha, komandanta Generalštaba Alžira, koji je došao na vlast nakon odlaska Abdelaziza Buteflike.

Vlade Mozambika, Gvineje Bisao, Demokratske Republike Kongo, Egipta, Somalije, Ugande ili Alžira u nekom su trenutku imale vojnu ili diplomatsku potporu SSSR-a. Sve dok se ta država 1991. godine nije srušila, a Rusija izgubila interes za vanjskom politikom. Sada se čini da im se vratio apetit. Na jelovniku je Afrika.

Rusija je drugi najveći izvoznik oružja i vojne opreme za odbranu na svijetu, a dobar dio tog izvoza ide u afričke zemlje. Egipat je jedan od najvećih kupaca, također Alžir i Maroko. Pored toga, godinama održavaju vojne veze sa Zimbabveom, Nigerijom ili Etiopijom. Rusija je jedina koja se na tom polje može natjecati s Kinezima. Između 2013. i 2017. Rusija je isporučila 39% oružja uvezenog u Afriku, Kina 17%, a Sjedinjene Države 11%.

I sav taj biznis bio je skoro pa sakriven sve do ubistva trojice veterana koji su istraživali “Wagnerove” poslove u Srednjoafričkoj Republici. Tada se počelo pričati ne samo o ruskim ulaganjima na kontinentu već i o interesima tajkuna u eksploataciji minerala i njihovim vezama s vlastima.

Orkán Džemal, Aleksander Rastorgujev i Kiril Radčenko ubijeni su u Srednjoafričkoj Republici u noći 31. jula 2018. Trojica ruskih doušnika otputovali su u afričku zemlju kako bi na licu mjesta istražili prisustvo sunarodnjaka plaćenika iz “Wagnera”. Istraga koja je otvorena nakon njihove smrti pokazala je da njihova smrt nije bila slučajna, već dobro pripremljeno ubistvo. Namjera trojice veterana bila je snimiti dokumentarni film koji je finansirao magnat i Putinov protivnik Mihail Hodorkovski, o toj mračnoj ruskoj privatnoj zaštitarskoj tvrtki.

Prije rata u Libiji Gadafijev režim potpisao je sporazum s ruskim željeznicama o izgradnji pruge brzog voza između Tripolija i Bengazija. Projekt vrijedan više od dvije milijarde eura propao je nakon što je došlo do Gadafijevog smaknuća. Procjenjuje se da je i Moskva izgubila oko četiri milijarde dolara, što je vrijednost oružja koje je namjeravala prodati Libiji. Isto tako, nimalo ne treba potcjenjivati izglede ruskih kompanija u Libiji, zemlji koja kontrolira velike zalihe nafte i koja, unatoč sukobima, i dalje proizvodi 1,3 miliona barela nafte dnevno.

Maršal Hafter najavio je prije nekoliko dana novu, kako je kazao, posljednju bitku za Tripoli. Njegove snage napale su položaje provladinih milicija na jugu glavnog grada. Linije se, međutim, skoro da i ne mijenjaju. Hafterovo je sjedište u Bengaziju i otamo vodi operacije napada na Tripoli, ali bez prevelikog uspjeha iako ima podršku Egipta, UAE, Francuske i Rusije. Uprkos napadima, snage GAN-a, koje su priznale UN, ali i Italija, Turska i Katar, dobro se drže. Koliko je GAN trn u oku, govori i to što ih je predsjednik Egipta Abdul Fatah al-Sisi nazvao “terorističkom milicijom” jer su bliski pokretu “Muslimanska braća”. Hafter, bivši doušnik CIA-e, očaran je egipatskim predsjednikom i svoju je vlast oblikovao po Al-Sisijevom liku.

“WAGNEROVA” KONKURENCIJA

Ono što dodatno zabrinjava u cijeloj priči jesu tvrdnje lista Foreign Policy, koji tvrdi kako “Wagner” nije jedini jer postoje slične grupe koje se bave istim poslovima kao i oni. U ljeto ove godine otkriveno je da su tri ruska vojna plaćenika ubijena u Siriji. Oni nisu bili pripadnici “Wagnera”, tvrdi taj utjecajni i dobro obaviješteni list, nego druge firme nazvane “Shield”. Nakon toga, Meduza, ruski neovisni informativni portal, razgovara s jednim od ruskih plaćenika raspoređenih u Venezueli. Kada je skupina plaćenika stigla u tu zemlju u januaru ove godine, mnogi su smatrali kako su to “Wagnerovi” plaćenici koji su poslani da podrže vladavinu venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura, koji je bio meta stalnih masovnih protesta. Međutim, izvještaj Meduze sugerirao je suprotno. Njihov izvor, zaposlenik “Wagnera”, otkrio je da su on i njegove kolege služili samo kao zaštitari “Rosneftovih” uredskih zgrada u Caracasu.

Meduza tvrdi da je “Wagnerov” sukob s američkim trupama u februaru 2018. godine označio početak kraja te firme. Sedmog februara 2018. oko 600 “Wagnerovih” plaćenika naoružanih tenkovima i artiljerijom započelo je napad na položaj Sirijskih demokratskih snaga, uglavnom kurdske milicijske snage, koja je usko sarađivala s koalicijom koju predvodi koalicija pod vodstvom SAD-a na sjeveroistoku Sirije. Ono što oni možda nisu znali jeste da su američki plaćenici koji su bili u sastavu jedinice odmah pozvali zračnu podršku. Nakon četiri sata, kada se slegla prašina, na bojištu je ostalo 300 mrtvih Rusa stradalih u prvom direktnom sukobu SAD-a i Rusije nakon rata u Vijetnamu.

“Wagner” je sada u situaciji da se mora boriti za poslove i zaradu s mnoštvom novih konkurenata, kakvi su firme “Shield”, “Patriot” (koji je navodno izravno povezan s ruskim ministarstvom odbrane) ili “Vega”. Moguće je da je to učinjeno namjerno, da se grupa rasformira tiho, bez većih skandala, nakon što se o njoj počelo sve glasnije pričati u medijima. Ono što i dalje zabrinjava jeste činjenica da je “Wagneru” uspjelo postati tako moćnim. Pravno govoreći, različiti ruski privatni vojni ugovarači službeno ne postoje. “Wagner” se razvio u pravnom vakuumu, pretvarajući se iz ad hoc projekta u privatnu vojsku naoružanu tenkovima i artiljerijom u kojoj služi čak 5.000 vojnika. “Wagner” i dalje igra svoju ulogu u ruskim operacijama u inostranstvu. Osim što su se nedavno pojavili u Libiji, gdje su pomagali u ofanzivi na Tripoli, objavljeni su i izvještaji da su se “Wagnerove” snage pripremale i na linijama fronta provincije Idlib u Siriji.