Bijeli papiri sudskih presuda kojima je historija pečatirala ovozemaljsku pravdu njeni su ćefini, a nebo, to sklonište vječne istine, njen je grob

Piše: Izet PERVIZ

Usnula u pamučnoj bjelini, ona će zauvijek imati svojih neuništivih dvanaest godina. Bit će to, bila je to, to napokon jeste naša jedina utjeha. Slabašan je to zračak prosvjetljenja za svakog onog pod čijim prstima zašušte listovi ove hartije sabijene u tabake, zakatančene u nabrekle registratore, utamničene u hladnim sobama sterilnih sudskih arhiva, ali takva je povijest ljudskog roda. Kada bi neka silna vaseljenska ruka protrljala našu planetu kao što u pričama iz Hiljadu i jedne noći Aladin trlja svoju lampu, izašao bi naposljetku iz nje tako gorostastan duh, sačinjen od bola, poniženja i straha milijardi žrtava zagubljenih u čovjekovoj historiji, da bi pod pritiskom njegovog plinovitog tijela popucale i same granice svemira.

U smjernom razlistavanju kilometara stranica sudskih presuda nalazimo je pod inicijalima A. B. Kao da je samo nebesko priviđenje preodredilo da svaki put kada izgovorimo ova dva slova, kojima su sudski službenici zamijenili njeno ime, nanovo otvorimo abecedu, natjeramo cijeli jedan jezik da poteče i obuhvati sve ono što se jezikom obuhvatiti može. Bijeli papiri sudskih presuda kojima je historija pečatirala ovozemaljsku pravdu njeni su ćefini, a nebo, to sklonište vječne istine, njen je grob.

NA DRINSKOM MOSTU

Pokušamo li sve te pasuse koji sadrže njene inicijale razbacane po desetinama presuda najkrvoločnijim ratnim zločincima poredati niz vrijeme, sudarit ćemo se s paklenim danom ljeta na izmaku i s autobusom koji naglo koči nasred Drinskog mosta. U njemu su žene i djeca, mahom iz Miljevine, posljednji uznici zloglasne dvorane “Partizan”, iz koje su cijelo bogovjetno ljeto 1992. godine Karadžićevi nazoviborci izvodili žene, djevojke i djevojčice i iživljavali se nad njima po fočanskim stanovima i kućama.

Iz automobila, koji je uz škripu guma na vrelom asfaltu prepriječio put autobusu, iskaču vojnici. Užarbanim korakom lome tijelo mosta pod sobom, naređuju vozaču autobusa da otvori prednja vrata. Instinktivno, svi putnici nastoje glave zavući među ramena, pokušavajući da budu što manje vidljivi, žene manjoj djeci stavljaju dlan na usta, glave prestrašenih djevojčica zabadaju u svoja krila da se onima koji ulaze u autobus ne bi učinile starijima nego što jesu. Niko ne želi da bude skinut s ovog vozila punog nade, koje će ih napokon odvesti iz njihovog grada pretvorenog u mučilište, u stratište, u silovalište, u grob.

Ali, vojnici nisu ušli da još jednom proberu po cijelom autobusu, kako su to uobičajeno radili. Ne, oni tačno znaju koga traže. Jedan od njih izgovara njeno ime. Ona je već, otkako je u aprilu istrgnuta iz školske klupe, mnogo toga iskusila s ovim ljudima i zna da s njima nema šale. Zato se javlja sama. Dječije naivno pita: “Šta ću vam ja od 12 godina?”

Vojnici se cinično smiješe, istim onim smiješkom kakvim su pratili riječi kada bi izvodili djevojke i djevojčice iz “Partizana” ili Srednjoškolskog centra, govoreći da im trebaju očistiti stan ili oprati uniformu. “Vodimo te da vidiš jednog rođaka”, kaže jedan od njih.

1. B. izlazi. Iza nje ostaje muk. Niko ništa ne smije pitati, niko ništa ne smije reći, niko ne smije podići pogled. Izlazeći, A. B. se, eno, uspijeva otrgnuti vojnicima. U nekoliko koraka stiže do ograde mosta. Pokušava da se popne preko nje i hitne u hladnu Drinu, ali vojnici je sustižu. Hvataju je za kosu. Obaraju je na asfalt. Ona se grčevito drži za željezne šipke ograde koja je dijeli od Drine, od tako željene smrti. Zove upomoć, očajno se batrgajući tu, na Drinskom mostu, usred bijela dana. Ali taj grad više nije Foča. On je već Srbinje i niko ga više ne može prepoznati, ni oni koji su protjerani ni oni koji ostadoše u njemu.

“Rašo, ne daj me!”, dugo odjekuje glas djevojčice gluhim gradom.

 U KARAMANOVOJ KUĆI

Rašo, kojeg djevojčica zove u nadi da joj samo on može pomoći, ustvari je Radovan Stanković, njen komšija iz Miljevine. On će 14 godina kasnije pred Sudom Bosne i Hercegovine biti osuđen na 20 godina. U tri od četiri tačke presude spominje se A. B., koja u tom trenutku, dok je vojnici uvlače u automobil, ne zna da je upravo on, Radovan Stanković Rašo, oformio logor za silovanje u kući Nusreta Karamana, gdje su je u nekoliko navrata odvodili prije nego će je skupa s ostatkom porodice odvesti u sportsku dvoranu “Partizan”.

U toj presudi od 14. novembra 2006, koja je postala pravosnažna 28. marta 2007, stoji da je Radovan Stanković, rođen 1969. u fočanskom selu Trebičina, kriv što je, kao pripadnik Miljevinskog bataljona Fočanske taktičke brigade VRS, u “kući Nusreta Karamana koja se nalazi u selu Miljevina, Opština Foča, u čijoj neposrednoj blizini se nalazio Štab Miljevinskog bataljona, zajedno sa drugim osobama, formirao zatočenički centar za žene, kojeg su vojnici zvali ‘javna kuća'”. Tu “je bilo zatočeno najmanje devet lica ženskog spola, i to: ‘A’, ‘D’, ‘N’, ‘B’, ‘M’, AB, J, JG, ‘C’, od kojih su većina bile maloljetnice, a AB i JG su bile djevojčice od 12 godina”. Zatočenički centar je formiran “nakon što je 3. avgusta 1992. godine Dragoljub Kunarac zvani Žaga doveo četiri djevojke u Miljevinu i to ‘A’, ‘D’, ‘B’ i ‘C’, koje su prethodno bile zatočene i zlostavljane u stanu u Ulici Osmana Đikića br. 16 u Foči, i predao ih komandantu bataljona”, po čijoj je naredbi centar i formiran. Komandant Miljevinskog bataljona bio je Pero Elez, a, pored Radovana Stankovića, za logor u Karamanovoj kući bili su zaduženi još i Neđo i Zoran Samardžić i Nikola Brčić.

U presudi se dalje navodi da je Sudsko vijeće, bez razumne sumnje, utvrdilo da je “Radovan Stanković izveo AB u prisustvu njene majke iz autobusa u Foči koji se kretao prema Goraždu i doveo je u zatočenički centar”. U obrazloženju ove stavke čitamo naprijed izloženu dramu: “Svjedokinja pod pseudonimom I, koja je ranije stanovala u Miljevini, inače majka djevojčice A. B., potvrđuje da je njena kćerka rođena 1980. godine, te da joj je kćerka ranije u par navrata odvođena u Karamanovu kuću. (…) U vezi sa odvođenjem kćerke iz autobusa prisjeća se da je kritičnog dana, preciznije oko sale ‘Partizan’ i oko autobusa, vidjela Radovana Stankovića, te ga zamolila da joj spase kćerku, jer su je neki htjeli odvesti već prilikom ulaska u autobus. Prisjeća se da se autobus u kojem se nalazila sa svojih troje djece, od kojih je AB bila najstarija, zaustavio, jer mu je policijski automobil prepriječio put, te da su vojnici koji su ušli po imenu i prezimenu prozvali AB, koja je molila riječima ‘Šta ću vam ja od 12 godina’. Vojnici su izveli AB iz autobusa uz izgovor da je vode da vidi nekog rođaka. (…)

Svjedokinja J je u svom iskazu datom pred sudom izjavila da je kritičnog dana i ona sa svojom djecom bila u autobusu u kojem je bila AB. Sjeća se da je AB sa svojom majkom i dvije sestre sjedila u prednjem dijelu autobusa. Ne sjeća se da je vidjela Radovana Stankovića, ali se sjeća da se AB po izlasku iz autobusa uhvatila za ogradu i da je htjela skočiti sa mosta. Međutim, jedan od muškaraca ju je uhvatio za kosu i spriječio je u tome. Takođe se sjeća da se u to vrijeme pričalo da je AB rekla: ‘Radovane, spasi me!’ (…) Saslušana svjedokinja K takođe se nalazi kritičnog dana u istom autobusu. Radovana Stankovića ona poznaje od ranije, jer su bili komšije – stanovali su u istoj zgradi, tj. svjedokinja K sa porodicom na prvom, a Radovan Stanković, njegova majka i brat na drugom spratu. Svjedokinja K se sjeća da je autobus zaustavljen na mostu. Radovan Stanković i još jedan su ušli u autobus i izveli djevojčicu AB, a djevojčica je govorila: ‘Rašo, ne daj me!’ Svjedokinja K se sjeća da su svi iz autobusa vidjeli kako se djevojčica uhvatila za ogradu mosta, vjerovatno jer je htjela skočiti u vodu, ali je u tome spriječena. I ova svjedokinja je potvrdila da je djevojčica AB sjedila u prednjem dijelu autobusa, a sama svjedokinja je sjedila u sredini. U navedene iskaze u potpunosti se uklapa iskaz svjedokinje A. Prema njenom iskazu, AB je sa još jednom djevojčicom odvedena iz Karamanove kuće, da bi je poslije izvjesnog vremena Radovan Stanković, nakon razdvajanja od majke i izvođenja iz autobusa, vratio u Karamanovu kuću. Ova situacija sa izvođenjem iz autobusa svjedokinji A je poznata jer joj je djevojčica AB sama pričala o tome po povratku u Karamanovu kuću.”

Kakve je sve priče pričala A. B. i kakve događaje opisivala svojim saputnicama i čemu se nadala, nikada nećemo saznati, ali zasigurno znamo da je u Karamanovoj kući ostala oko dva mjeseca. Ono što je tamo preživjela najbolje se iščitava iz druge stavke druge tačke presude Radovanu Stankoviću.

Tamo piše: “Podstrekivao je druge vojnike koji su povremeno navraćali u zatočenički centar da siluju i zlostavljaju zatočenice, imajući potpunu kontrolu nad njihovim životima i tijelima, pa je nakon što mu je komandant dodijelio ‘B’, koju je optuženi prisilio da spava sa njim u istom krevetu, ali je nije silovao jer mu se ista nije dopala, za sebe odabrao zatočenicu ‘C’, druga lica su izabrala JG i J, a treća ‘D’ i ‘A’, koje su kao i ‘M’, ‘N’ i AB bile silovane od strane ostalih vojnika koji su povremeno navraćali u zatočenički centar, uključujući i vojnike i civile kojima su Radovan Stanković i druga lica dopuštali ulazak u kuću, a neka lica je sam Stanković dovodio u zatočenički centar i dodijelio im AS, koju je silovalo jedno lice, i ‘A’, koju je silovao drugi.”

U naredna dva mjeseca A. B. je pretvorena u robinju. Njenim životom i tijelom upravljao je Stanković: “Tjerao je zatočenice na prisilni rad, koji se sastojao u pripremanju hrane za vojnike, čišćenju kuće, pranju vojničke odjeće, te kupanju vojnika, a takođe je naredio trima zatočenicama, ‘A’, ‘D’ i ‘C’, obavljanje fizičkih poslova van zatočeničkog centra, što se sastojalo od čišćenja stanova i prostorija i farbanju okvira prozora na zgradama i stanovima u Miljevini, uključujući i čišćenje stana koji je koristio on sam, i pri tome ih verbalno vrijeđao, nazivajući ih bulama ili drugim pogrdnim imenima.”

Djevojčica A. B. je bila među zatočenicama koje nisu bile dodijeljene određenom vojniku nego su bile “svačije”, kako to u svojoj izjavi kazuje svjedokinja “D”, koja je isto tako bila maloljetna i te kobne 1992. istrgnuta je iz drugog razreda srednje škole. Sestra svjedokinje “D” pripadala je Radovanu Stankoviću i on ju je, kako stoji u trećoj tački presude, “svake noći, izuzev par dana kada je bio ranjen, u dnevnom boravku, često u prisustvu drugih osoba, kao i u kupatilu, prisiljavao na seksualni odnos, te jednom prilikom u njenom prisustvu silovao njenu maloljetnu sestru ‘D’, a potom u mjesecu oktobru 1992. odveo je iz zatočeničkog centra i držao zatočenu desetak dana u jednom stanu u centru Miljevine, nakon čega ju je premjestio u stan u zgradi zvanoj ‘Lepa Brena’ u Foči te držao zatočenu u tom stanu do 1. novembra 1992., gdje ju je za čitavo vrijeme njenog boravka nastavio prisiljavati na seksualni odnos, istovremeno je tjerajući na prisilan rad kao što je pranje njegove odjeće, kuhanje, čišćenje stanova u kojima je bila zatočena, da bi je 1. novembra 1992. ilegalno preveo preko državne granice Bosne i Hercegovine i Crne Gore, a 2. ili 3. novembra 1992. odveo je na autobusku stanicu u Nikšiću i pustio je iz zatočeništva.” Radovan Stanković služi kaznu u zatvoru u Foči. U maju 2007. pobjegao je usred bijela dana na putu prema bolnici. Uhapšen je nakon četiri i po godine i za bjekstvo osuđen na dvije godine zatvora. Vraćen je u zatvor u Foči.

IZ ROPSTVA U ROPSTVO

U isto vrijeme kada i “C” i A. B. je odvedena iz Karamanove kuće, ali ona nije oslobođena ropstva. U presudi Suda BiH koja je postala pravosnažna 19. novembra 2007, kojom je Gojko Janković osuđen na 34 godine zatvora, nalazimo osobe koje su djevojčicu A. B. odvele iz Karamanove kuće.

Tačka 7 te presude glasi: “Krajem oktobra ili početkom novembra 1992. Gojko Janković je, zajedno sa Draganom Zelenovićem i Jankom Janjićem, iz zatočeničkog centra poznatog kao ‘Karamanova kuća’ u Miljevini izveo zatočenice FWS-75, FWS-87, A. S. i dvanaestogodišnju A. B., potovarili su ih u auto i odvezli u jedan stan u Foči u blizini ribljeg restorana, gdje je Janko Janjić naredio FWS-75 i A. B. da okupaju Jankovića, koji je u kupatilu silovao A. B., dok je Zelenović silovao FWS-78, a Janjić FWS-75.” Dragan Zelenović je pred Haškim tribunalom priznao krivicu i osuđen je na 15 godina; pušten je na slobodu 2015, nakon odležane dvije trećine kazne, i vratio se u Foču, gdje živi s porodicom. Janko Janjić se raznio bombom u oktobru 2000. prilikom hapšenja od SFOR-a.

Dalju sudbinu djevojčice A. B. donekle možemo pratiti iz presude Dragoljubu Kunarcu, Radomiru Kovaču i Zoranu Vukoviću. Dvojica posljednjih bili su pripadnici jedinice “Dragan Nikolić”, dok je Dragoljub Kunarac bio vođa izviđačke grupe od petnaestak ljudi, koja je bila u sastavu Fočanske taktičke grupe, a kasnije Fočanske brigade.

Oni su pred Haškim tribunalom osuđeni na ukupno 60 godina zatvora. U presudi piše: “(…) 30. oktobra 1992., ili približno tog datuma, Radomiru Kovaču predate su FWS-75, FWS-87, A. S. i dvanaestogodišnja A. B., koje su dovedene iz Karamanove kuće. (FWS-87 svjedoči da su je, nakon skoro dva mjeseca provedena u Karamanovoj kući, skupa sa FWS-75, A. S. i A. B., Dragan Zelenović, DP 6 i, čini joj se, DP 1, odveli u jedan riblji restoran u Ribarskom naselju, a dan kasnije u zgradu ‘Lepa Brena’ u stan Radomira Kovača.) Od, otprilike, 31. oktobra do 20. novembra 1992. on je FWS-75 i A. B. držao zatočene u jednom stanu u zgradi ‘Brena’ u Foči. Morale su obavljati kućanske poslove i bile su seksualno zlostavljane. Često su ih silovali Radomir Kovač i jedan drugi vojnik, Jagoš Kostić, a silovali su ih i drugi muškarci koji su dolazili u posjetu. Neutvrđenog dana, otprilike između 31. oktobra i 7. novembra 1992. FWS-75, FWS-87, A. S. i A. B. primorane su da se skinu gole i da plešu na stolu. Radomir Kovač je osim toga u stan doveo jednog muškarca i naredio FWS-75 da ima sa njim spolni odnos. Kada je to odbila, Radomir Kovač ju je istukao.”

“Dana 20. novembra 1992., ili približno tom datumu, Radomir Kovač je FWS-75 i A. B. odveo iz tog stana u jednu kuću u blizini hotela ‘Zelengora’. Tamo su držane dvadesetak dana i često ih je seksualno zlostavljala grupa vojnika kojoj je pripadao i Radomir Kovač. Oko 10. decembra 1992. FWS-75 i A. B. prebačene su u jedan stan u fočanskoj četvrti Čohodar Mahala. Ostale su tamo petnaestak dana i često su ih silovali isti vojnici koji su ih silovali i dok su bili u kući pored hotela ‘Zelengora’. Dana 25. decembra 1992., ili približno tog datuma, FWS-75 i druge žene vraćene su u stan u ‘Breni’. Radomir Kovač je prodao A. B. neidentifikovanom vojniku za 200 DM i otada nikada više nije viđena.”

Druge dvije djevojke su preživjele: “FWS-87 i A. S. bile su zatočene u stanu u ‘Breni’ od, otprilike, 31. oktobra 1992. do, otprilike, 25. februara 1993. Tokom tog razdoblja silovali su ih Radomir Kovač i Jagoš Kostić. Dana 25. februara 1993., ili otprilike tog datuma Radomir Kovač je prodao FWS-87 i A. S. crnogorskim vojnicima. Platili su mu po 500 njemačkih maraka za svaku. Oni su ih odveli u Nikšić, a zatim u Podgoricu, gdje su bile silovane i morale su raditi kao konobarice u kafićima. Negdje oko 5. aprila 1993. uspjele su pobjeći.”

NIZ BJELINU PAPIRA

Djevojčicu A. B, na kraju, nalazimo u presudi Suda BiH koja je pravosnažnom postala 5. septembra 2013, a kojom se Jasko Gazdić osuđuje na 17 godina zatvora zbog višestrukih silovanja.

Tamo piše ovako: “Tačno neutvrđenog dana, u vremenskom periodu od kraja decembra 1992. pa do kraja februara 1993., preuzeo od jedne muške osobe oštećenu mldb. B. A., koja je tada imala samo 12 godina, da bi je potom oko mjesec dana držao za sebe. U tom periodu odvodio ju je u razne stanove u kojima ju je seksualno iskorištavao i silovao, iako je bila u teškom psihičkom stanju, da bi je potom predao drugoj muškoj osobi, nakon čega joj se gubi svaki trag.” Ali, ovako piše u trećoj tački oslobađajućeg dijela presude. Sud nije poklonio vjeru svjedokinji “E”, na koju se kao žrtvu odnosi peta tačka osuđujućeg dijela presude i koja je u Karamanovoj kući provela oko tri mjeseca, i oslobodio je Jaska Gazdića krivice za ovu tačku optužnice. Ona je u svom iskazu navela da je u kritičnom periodu boravila u raznim stanovima s djevojčicom A. B., te da je “Jasmin Gazdić dovodio mldb. B. A. u tu garsonijeru i onda odvodio njih dvije u razne stanove gdje su i silovane”. Tvrdila je da je jedne prilike bila prisutna u garsonijeri kada je Jasmin Gazdić silovao A. B., “te dalje pojašnjava kako je čula mldb. B. A. kako u snu govori: ‘Pusti me, Jasko, pusti me, jeb'o te voz koji te dovuk'o’.”

Ipak, svjedočeći na glavnom pretresu, sam je Jasko Gazdić “naveo da je mldb. B. A. vidio 3-4 puta kada je njoj i svjedokinji ‘E’ nosio hranu, te da mu je Trivun Vladimir, zvani Boki, rekao da imaju dvije gospođe kojima treba nositi hranu obzirom da će on biti odsutan 5-6 dana, što je i činio.”

Ko je posljednji vladao životom i tijelom djevojčice A. B.? Da li je taj ispunio ukletu prijetnju kojom su zastrašivali zatočene djevojke govoreći im da će ih na kraju, kada završe s njima i kada nikome više ne budu potrebne, smaknuti, jer ne žele iza sebe ostaviti svjedoke… Svako pitanje otvara mnoštvo novih.

Današnja Foča šuti i najradije bi da se o fočanskim silovateljima i njihovim žrtvama nikako ne govori. Ali, sve i kada bi čestit čovjek i pristao na to, silina zla koja je učinjena djevojčici A. B. i strahote patnji kroz koje je prošla u mjesecima zatočeništva i silina nepravde koja se šutnjom i negiranjem svakim danom čini njenoj žrtvi neće dati mira našim savjestima za stotine vjekova, ili barem za toliko za koliko usred Foče stoji spomenik onima koji su “oslobodili” ovaj grad više od polovine njegovih žitelja i držali djecu kao seksualno roblje, iživljavajući se nad njima svakodnevno.

Tamo, na mjestu tog spomenika, koji odaje počast i Radovanu Stankoviću, i Dragoljubu Kunarcu, i Radomiru Kovaču, i Zoranu Vukoviću, i Gojku Jankoviću, i Neđi Samardžiću, i Ranku Stevanoviću, i Krsti Dostiću, i Žarku Vukoviću, i Jasku Gazdiću, i Miodragu Nikačeviću, i Milanu Todoviću, i Draganu Janjiću, i Milomiru Davidoviću, i Novici Tripkoviću, i svim onim silovateljima koje ruka pravde još nije ili ih nikada neće ni stići, tamo, dakle, treba stajati spomenik djevojčici A. B. i njenim saputnicama. Zar taj spomenik ne prkosi samom čovjeku i cijeloj jednoj civilizaciji?