Iako je iskustvo izgradnje društva u ovom okviru uglavnom takvo da potvrđuje jednom već napisanu ocjenu da se radi o dokumentu kojim je rat bez pobjednika okončan mirom bez pravde, ipak ne treba smetnuti s uma težak historijski put i kompleksan sistem faktora koji su u jednom kratkom periodu morali biti harmonizirani da se i do takvog sporazuma dođe. Bio je to gorak lijek, ali su i rane na koje je privijen bile teške i duboke

Piše: Mesud ŠADINLIJA

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, sam po sebi kompleksan međunarodni pravni akt, kakvi obično izmiču neposrednom iskustvu građana ostajući u sferi pravne teorije i visoke politike, ipak predstavlja historijski fenomen koji od trenutka usvajanja 21. novembra 1995. pa do dana današnjeg, cijeli frtalj jednog teškog stoljeća, u svim svojim aspektima i aneksima, trajno i efektivno utječe na naše živote u toliko mnogo oblasti i na toliko različitih načina da su sva njegova tumačenja i svaki odnos prema njemu danas očekivani i na određeni način razumljivi. Tako brojna i u stvarnosti konkretnih ljudskih egzistencija utemeljena iskustva i tumačenja, nužno raznolika, često i duboko proturječna, govore o značaju i složenosti same pojave, ali ne olakšavaju njeno razumijevanje. Zato je dobro i korisno, a uz jubileje uobičajeno, povremeno skrenuti pažnju na historijski kontekst nastanka i skicirati uzročno-posljedičnu matricu koja je odredila formu, sadržaj i putanju transformacije tog teksta od prvobitne diplomatske skice do fenomena koji tako sveobuhvatno ureduje u organizaciji naših života.

POGREŠNA PLATFORMA MIROVNIH POSREDOVANJA

Međunarodno diplomatsko i mirovno posredovanje u Bosni i Hercegovini od svojih početaka u vremenu koje je neposredno prethodilo agresiji bilo je zasnovano na potpuno pogrešnoj platformi etničkog određenja pojedinih dijelova teritorije, a zatim na pokušajima da se na taj način definirane teritorije objedine u ispregovarani ustavno-pravni okvir. Takav je pristup s jedne strane poticao nastojanja da se političkim, a nakon početka oružane agresije i vojno-policijskim nasiljem, vještački stvore takve, historijski i pravno nepostojeće etničke teritorije u Bosni i Hercegovini, što je rezultiralo politikama i praksama etničkog čišćenja, ostvarivanim masovnim terorom nad civilnim stanovništvom, aktima ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, uključujući i genocid kao najteži oblik zločina. Ovo nasilje i počinjeni zločini ostajali su bez adekvatne reakcije međunarodnih faktora i bez posljedica po agresore i izvršioce zločina. S druge strane, mirovni pregovori vođeni na bazi realpolitičkog principa neskrivenog respektiranja sirove sile i njom stvorenog stanja na terenu, kao i skrivenog ignoriranja međunarodno-pravnog legitimiteta žrtve agresije i njenih prava, imali su za posljedicu planove čiji su sadržaj bili ustavno-pravni koncepti koji su Bosnu i Hercegovinu, iz faze u fazu pregovora, definirali kao sve očitiji državni provizorij, a planiranim etničkim konstituentima davali sve više prerogativa potrebnih za konačnu podjelu zemlje. Ova su se dva pristupa, očitom kauzalnošću, međusobno preplitala, omogućavajući da se mirovni koncepti modificiraju silom stvorenom stanjem na terenu, kao i da se oružana sila usmjerava ciljevima koji su konvenirali samim mirovnim konceptima.

Taj začarani krug funkcionirao je i krajem 1993. godine, u terminalnoj fazi Oven-Stoltenbergovog plana. Kada je cijeli pregovarački proces zapao u ozbiljan politički ćorsokak, ponovo su u pogon stavljena oba navedena pristupa. Uz diplomatski pritisak zainteresiranih međunarodnih faktora, pokrenute su i vojne akcije s ciljem da se ostvare promjene stanja na terenu koje bi primorale rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine da prihvati podjelu zemlje. Borbe su intenzivirane na svim dijelovima ratišta, a s velikim ambicijama izvođene su operacije srpskih snaga usmjerene slamanju Armije Republike Bosne i Hercegovine na strateški najvažnijim pravcima. Težište ove ofanzive bilo je na području Sarajeva, gdje su napadi na vitalne tačke njegove odbrane trajali od zadnje trećine decembra 1993. do kraja januara 1994. Njihov neuspješan završetak kulminirao je početkom februara, tipično za srpske vojne kampanje u ovom ratu, artiljerijskim napadima na civilno stanovništvo Sarajeva.

Sve se odvijalo po već ustaljenom obrascu agresije i činilo se da će tako i nastaviti, ali je stravični masakr na pijaci Markale, u kojem je ubijeno 68 građana Sarajeva, uz veliki broj ranjenih, ipak pokrenuo konsterniranu međunarodnu javnost, pod čijim su pritiskom politički faktori konačno počeli efektivno djelovati, pa je uz ultimatum NATO saveza da će izvršiti zračne udare na položaje srpskih snaga oko Sarajeva potpisan i kako-tako sproveden sporazum o stavljanju teškog naoružanja u zoni 20 kilometara od centra Sarajeva pod kontrolu snaga UN-a. Ultimatum NATO snaga s ciljem zaustavljanja napada na civilno stanovništvo postavljen je i u goraždanskoj enklavi, koja se nakon Sarajeva tokom aprila 1994. našla pod udarima srpskih snaga. Tom prilikom avijacija NATO-a djelovala je i borbeno po nekoliko vojnih ciljeva. Iako su to bili više simbolični gesti ograničenog značaja, ipak su predstavljali jedan konkretan iskorak realne političke i vojne sile u bosanskohercegovačkoj krizi, koji je nagovještavao mogućnosti promjena.

ZAOKRET

Pravi i vidljiv zaokret u pristupu krizi predstavljalo je potpisivanje Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine, američkog diplomatskog projekta kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine i okončan oružani sukob Armije Republike Bosne i Hercegovine s Hrvatskom vojskom i Hrvatskim vijećem obrane. Prekid neprijateljstava i normalizacija odnosa okončali su potpunu blokadu Bosne i Hercegovine, olakšali snabdijevanje njenog stanovništva i oružanih snaga, što je uz američkim posredovanjem usmjeravano savezništvo s Hrvatskom postepeno stvaralo pretpostavke za promjenu odnosa snaga na ratištu i otvaralo drugačije strategijske perspektive.

To je na proces mirovnog posredovanja utjecalo na više načina. Brz uspjeh američke diplomatije podrivao je uspostavljenu paradigmu diplomatske bespomoćnosti da se strane u bosanskohercegovačkom sukobu privole na sporazum. Do tada se pregovarački proces odvijao inercijom cikličnih nastojanja da se dodatno derogira suverenitet Republike Bosne i Hercegovine i beskonačnih rasprava o varijantama njene teritorijalne podjele. Uspostava Federacije pod američkim pokroviteljstvom podvukla je crtu ispod destruktivnih tendencija multipliciranja potencijalnih konstitutivnih elemenata, poput izdajničkog projekta Fikreta Abdića, i svela problem na odnos dvaju entiteta. Federacija je ustavnim definiranjem prvobitno na 58 posto državne teritorije znatno suzila i prostor za beskrajne manipulacije procentima potencijalnih teritorijalnih podjela.

Oblik međunarodne medijacije morao je zato pretrpjeti konceptualne promjene, što je našlo izraza u formiranju tzv. Kontakt grupe, koju su činili predstavnici SAD-a, Rusije i Evropske unije. Novi pristup u pregovorima nije polazio od ustavnih i političkih rješenja kao prethodni planovi već od mape teritorijalnog razgraničenja, nastojeći da osigura pretpostavke da se, nakon iznalaženja u tom smislu prihvatljivog prijedloga, razgovara o mogućem ustavnom uređenju na pojednostavljenom dvoentitetskom obrascu. Plan je zasnovan na procentualnoj raspodjeli teritorije: 51 posto za Federaciju i 49 posto za srpski entitet, uz očuvanje Bosne i Hercegovine u okviru njenih međunarodno priznatih granica. Inaugurirani princip po kojem se trebalo odlučivati o prihvatanju plana bio je princip “uzmi ili ostavi”.

Srpska strana nastojala je u početku ignorirati ponuđeni prijedlog Kontakt grupe, pa je, ponašajući se slično kao i u prethodnim fazama pregovora, plan koji nije željela prihvatiti pokušavala izmanevrirati novim idejama i prijedlozima koji su dodatno komplicirali situaciju. Javno iskazani stav Srbije u odnosu na plan bio je pozitivan. Iza scene, u povjerljivim razgovorima s izvršiocima srpskih poslova u Bosni i Hercegovini, Slobodan Milošević iznosio je procjenu da će Alija Izetbegović odbaciti plan i da je napor američke diplomatije koncentriran na to da on ne izgovori riječ odbijam, već da to učine Srbi prije njega. Govorio je da treba biti kooperativan i pustiti Izetbegovića da odbije plan. Ipak, srpsko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini smatralo je da je prihvatanje plana previše rizično po njihove interesa i da još uvijek može diktirati pravila traganja za mirom, pa je zaključilo da “plan treba odbiti, a rat dobiti”. S druge strane, suprotno Miloševićevim očekivanjima, Skupština RBiH usvojila je 18. jula plan Kontakt grupe, prihvativši predloženu mapu razgraničenja.

Milošević je odlučio ostati u javnoj ulozi mirotvorca, pa su početkom augusta uvedene sankcije SR Jugoslavije prema rukovodstvu prekodrinskih Srba i formalno zatvorene granice za sve transporte prema teritoriji pod njihovom kontrolom, osim hrane, odjeće i lijekova. Ova odluka nije stvarno naudila Karadžiću i njegovim saradnicima. Nije prestala njihova komunikacija s Miloševićem niti vojna pomoć Jugoslavije, bez koje VRS nije predstavljala veliku snagu. Miloševićeva nova i njegovoj politici nesvojstvena mirotvoračka istrajnost bila je siguran znak posrtanja Srbije pod ekonomskim sankcijama i cijenom rata u Bosni i Hercegovini, koju ona nije bila u stanju plaćati neograničeno dugo, pa se srpski lider nudio kao sagovornik u traganju za mirom u zamjenu za olakšavanje režima sankcija. Miloševićevo istrajavanje u takvoj je ulozi Karadžića i paljansko rukovodstvo neumitno vodilo u sve veću izolaciju u odnosu na međunarodne diplomatske faktore angažirane u mirovnom procesu. Pogotovo što su cijenu za ratobornost ispoljenu u ostvarivanju zajedničkih interesa i akcija u Bosni i Hercegovini, poput vojne podrške Fikretu Abdiću i s njom vezanih napada na Bihać, što je preduzeto na izričit Miloševićev zahtjev, plaćali samo oni, dok je Milošević i dalje licitirao očekivanim benefitima za usluge njihovog discipliniranja. To će u narednom periodu bitno utjecati kako na njihove odluke i postupke, tako i na ukupan razvoj događaja u Bosni i Hercegovini.

Nakon srpskog odbijanja plana, međunarodna zajednica nije ispoljila mnogo od odlučnosti koju je najavljivala. Potpisan je prekid vatre koji se uglavnom održavao tokom ljeta 1994. i za vrijeme kojeg je ponovo voženo nekoliko krugova jalovog diplomatskog uvjeravanja. Pokušaji da se u Vijeću sigurnosti UN-a usvoji makar uvjetna rezolucija o ukidanju embarga na uvoz naoružanja za Bosnu i Hercegovinu i tako sankcionira srpska nekooperativnost nisu uspjeli. Zbog toga je američki predsjednik Bill Clinton 11. novembra donio odluku da američki brodovi i letjelice više neće nadzirati provođenje embarga na uvoz naoružanja.

PERSPEKTIVE NISU BILE POVOLJNE PO SRPSKE SNAGE

Ova odluka bila je važna jer je eskalacija borbi nakon isteka ljetnog primirja na gotovo svim dijelovima ratišta već rezultirala značajnim pomacima i nagovijestila promjene u odnosima snaga. Jedinice ARBiH, rasterećene sukoba s hrvatskim snagama, reorganizirane, snabdjevene i opremljene onoliko koliko je to u novonastaloj situaciji bilo moguće, do kraja 1994. godine izvele su na više pravaca uspješna ofanzivna dejstva i oslobodile 1.824 kvadratna kilometra, što je predstavljalo 3,7 posto ukupne teritorije Bosne i Hercegovine. Dalekosežne posljedice imalo je i oslobađanje Kupresa, koje je postignuto koordiniranim dejstvima Armije RBiH, Hrvatske vojske i HVO-a.

Borbe u Bosanskoj krajini u novembru su kulminirale ofanzivom združenih srpskih snaga, koja je ozbiljno ugrozila “zaštićenu zonu” UN-a u Bihaću. Udari zračnih snaga po pisti srpskog aerodroma u Udbini i po dvije radarske stanice u okolini Bihaća, koji su predstavljali konkretan odgovor međunarodne zajednice na krizu, nisu zaustavili srpske napade. Zaustavila ih je odsudna i odlučna odbrana ARBiH na prilazima gradu i uspjesi Hrvatske vojske na prostoru Livanjskog polja i padinama Dinare. Mada su privremeno vratile Fikreta Abdića u Veliku Kladušu, srpske snage nisu uspjele zauzeti Bihać. Još značajnije, njihovo rukovodstvo nije ovim nasiljem i brutalnošću ojačalo svoju poziciju u pregovorima. Sve što su u tom pogledu dobili bila je posjeta Palama bivšeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, koji je u misiji dobre volje na početku predložio obnovu pregovora bez ikakvih prethodnih uvjeta, uz vraćanje Karadžića za pregovarački stol, da bi na kraju uspio ispregovarati tek potpisivanje četveromjesečnog primirja.

Perspektive koje je najavljivao istek zimskog prekida vatre nisu bile povoljne po srpske snage u Bosni i Hercegovini. Ojačana ARBiH pokazivala je sposobnost da ofanzivno djeluje u koordinaciji s ponovo aktiviranim snagama HVO-a i HV-a na vrlo širokom frontu, duž borbenih linija koje su za brojnost i preostalu mobilnost VRS-a bile predugačke. Srpski efektivi bili su još uvijek nadmoćniji u pogledu teškog naoružanja i oklopnih sredstava, ali sa znatno smanjenim debalansom. Sve je to postalo vidljivo već u drugoj polovini marta 1995. tokom napada ARBiH na planinskim visovima Vlašića i Majevice, a nakon toga i tokom akcija hrvatskih snaga na vrhovima Dinare i Šatora. Ovako nepovoljan razvoj vojne situacije srpsko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini očekivalo je ostajući i dalje u gotovo potpunoj diplomatskoj izolaciji i isključeno iz zvaničnih mirovnih pregovora. Jedini način povratka na svjetsku scenu za koji su znali, i na koji su u dotadašnjem toku rata navikli, bila je neka značajna vojna pobjeda i užasi humanitarne katastrofe koji su inače pratili srpske pobjede. Uslijed sve nepovoljnijeg odnosa snaga na ratištu, jedina područja na kojima se takva pobjeda mogla planirati i jedina područja na kojima se mogla očekivati odgovarajuća reakcija međunarodnih faktora bile su “zaštićene zone” UN-a definirane na području Bihaća, Sarajeva, Tuzle, Srebrenice i Goražda. Srpske su snage od proljeća 1995. svoje napade usmjerile prvenstveno na njih.

Najprije su u prvoj polovini marta ponovo blokirali Sarajevo zatvarajući puteve za snabdijevanje grada, a zatim su počeli i s napadima. Tokom maja su artiljerijskom vatrom ubijali i ranjavali sve veći broj Sarajlija, a sve ugroženiji bili su i životi vojnika iz sastava mirovnih snaga UN-a. Počeli su koristiti tenkove i teško naoružanje iz zone isključenja, da bi zatim i oteli određen broj oruđa iz sabirnih punktova UN-a. Nakon odbijanja da ga vrate i prestanu s napadima, avioni NATO saveza, na zahtjev komande UNPROFOR-a, 25. maja izvršili su zračne udare po skladištu naoružanja VRS-a u blizini Pala. Udari su narednog dana ponovljeni po istom objektu.

Ova još uvijek vrlo ograničena kontramjera potakla je još veću obijest srpskih snaga. Nastavili su bombardirati Sarajevo, a počeli su i s odmazdom nad drugim “zaštićenim zonama”. Jedna od granata ispaljenih sa srpskih položaja na Majevici 25. maja u centru Tuzle uzrokovala je masakr u kojem je smrtno stradalo 71 lice, većinom mladići i djevojke. Narednog je dana na teritoriji pod kontrolom VRS-a preko 400 pripadnika osoblja UN-a uzeto za taoce. Bombardiranje srpskih položaja od strane NATO avijacije bilo je obustavljeno, ali to nije zaustavilo njihove napade koji su postajali sve drskiji. Koristeći uniforme i opremu zarobljenih pripadnika francuskog kontingenta mirovnih snaga, vojnici VRS-a zauzeli su 27. maja francuski položaj na Vrbanja mostu u Sarajevu, ubili dva i zarobili 11 francuskih vojnika. Francuzi su izvršili kontranapad, vratili zauzeti položaj, ubivši četiri i zarobivši šest srpskih vojnika.

SLIKA ŽELJENOG UŽASA

Sve je ovo predstavljalo sliku željenog užas nakon kojeg su uslijedili pregovori s vojnim i političkim predstavnicima UN-a tokom kojih je dogovoreno oslobađanje talaca iz srpskih ruku. Ovi pregovori ostavili su trajnu i debelu sjenku osnovane sumnje da je dogovor postignut i plaćen garancijama da neće biti daljih zračnih napada na srpske položaje. Formaliziran ili ne, ovaj dogovor ohrabrio je dalje napade na “zaštićene zone” i oni su rezultirali zločinima i stvarnim užasom genocida koji na tlu Evrope nije viđen od Drugog svjetskog rata. Nijedan od elemenata djelovanja srpskog rukovodstva u tome nije bio slučajan.

Savjetnik Radovana Karadžića Jovan Zametica, nakon otvaranja talačke krize, formulirao je prijedlog mjera kojima bi se prevazišli negativni efekti i srpsko rukovodstvo vratilo za pregovarački stol na međunarodnoj diplomatskoj sceni. Prijedlog je podrazumijevao strategiju postepenog oslobađanja talaca usmjerenu da izazove međusobno sumnjičenje i razdor u međunarodnoj zajednici, kao i radikalnu zamisao da se istovremeno napadnu istočnobosanske enklave i da se to pitanje riješi u sjeni negativne percepcije srpskog odnosa prema taocima u zapadnom svijetu. Posrbljeni i pokršteni Omer, pod imenom Jovana Zametice, cijenio je da bi samo vojna pobjeda i osvajanja u istočnoj Bosni ili u Krajini mogli vratiti Karadžića za pregovarački stol. Srebrenica je napadnuta 6. jula i svakog dana, sve do njenog pada 11. jula, snage UN-a iz Srebrenice tražile su blisku zračnu podršku aviona NATO-a u zaustavljanju srpskog napada. I svaki put, sve do posljednjeg dana, kada je bilo kasno i kada su dva aviona F-16 djelovala više nego simbolično, ova podrška bivala je uskraćena na nekoj od instanci odlučivanja unutar mirovnih snaga UN-a.

Civilno stanovništvo, žene, djeca, stari i iznemogli, ranjenici i bolesnici, skoncentrirali su se u i oko kampa Holandskog bataljona UN-a u Potočarima. Vojnici i vojno sposobni muškarci izašli su iz grada, formirali kolonu i krenuli u proboj prema Tuzli. Ova je kolona u narednih nekoliko dana stalno napadana, a razbijeni i odsječeni dijelovi, u grupama i pojedinačno su progonjeni, zarobljavani i nakon zarobljavanja likvidirani. Iz mase civila u Potočarima odvojeni su muškarci i dječaci i zajedno sa zarobljenim muškarcima u zbjegovima i iz kolone prema Tuzli tokom jula likvidirani od strane Vojske i MUP-a Republike srpske, u okviru izvršenja najtežeg zamislivog zločina genocida. Preostalo civilno stanovništvo koncentrirano u Potočarima evakuirano je prema Kladnju.

Dok je Savjet sigurnosti UN-a dan nakon pada enklave usvajao rezoluciju kojom je zahtijevao da se “snage bosanskih Srba” odmah povuku iz “zaštićene zone” Srebrenice, one su već bile započele s protjerivanjem civilnog stanovništva i masovnim zločinima. Za to vrijeme glavnina srpskih snaga usmjerila je svoje napade na Žepu. Odbrana žepske brigade ARBiH popustila je 23. jula, kada su njene snage povukle prostor Žepske planine i uz posredovanje UNPROFOR-a počele pregovore u kojima je dogovorena evakuacija civila prema Kladnju i ranjenika u Sarajevo, što je učinjeno do 28. jula. Nakon pada posljednjih linija odbrane, branioci Žepe u većini su uspjeli preći Drinu i predati se vlastima u Srbiji, dok se ostatak ljudstva podijelio u manje grupe i u različitim pravcima probijao prema slobodnoj teritoriji.

Ubrzo su se počele pojavljivati vijesti o razmjerama zločina i detalji o zvjerstvima koje su počinile srpske snage u zauzetim podrinjskim enklavama. Također su se počeli pojavljivati znakovi da je nastupio trenutak prekretnice u zapadnoj, prije svega američkoj politici prema bosanskohercegovačkoj krizi. Američki predsjednik počeo je zagovarati odlučnije mjere. Još dok je trajala drama žepske enklave, britanski premijer Major zakazao je za 21. juli u Londonu hitnu konferenciju povodom situacije u Bosni i Hercegovini. Na američki prijedlog usvojen je zaključak da će NATO povući “crtu u pijesku” kada je u pitanju Goražde, što je bila aluzija na riječi predsjednika Busha starijeg kojima je najavio “Pustinjsku oluju” u Iraku. Da bi “crta” bila povučena, trebalo je donijeti formalne odluke NATO-a i eliminirati kočnice koje je sadržavao mehanizam odlučivanju u okviru UN-a, koje su imale tako teške posljedice po odbranu Srebrenice.

NOVINA U AMERIČKOM PRISTUPU

Osim kroz insistiranje na odlučnijem djelovanju NATO-a, američka diplomatija djelovala je i na drugim pravcima. Na jasan poticaj s te strane, državne delegacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske potpisale su u Splitu 22. jula 1995. deklaraciju o oživotvorenju Vašingtonskog sporazuma, zajedničkoj odbrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja u skladu s naporima međunarodne zajednice. Dogovorena je proširena i pojačana vojna saradnja. Kada je dogovorena saradnja ostvarena, stanje na ratištu počelo se dramatično mijenjati, što je vodilo ubrzanoj promjeni pregovaračkih pozicija i perspektiva cijelog mirovnog procesa. Osim munjevitog slamanja kninske paradržave, hrvatske snage zauzele su na teritoriji Bosne i Hercegovine Bosansko Grahovo i Glamoč. Snage 5. korpusa ARBiH oslobodile su Veliku Kladušu i izašle na državnu granicu.

Na političkoj ravni američka administracija izašla je s mirovnim okvirom zasnovanim na reafirmaciji plana Kontakt grupe, sveobuhvatnom mirovnom ugovoru i međusobnom priznanju Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, uz obećanje značajne međunarodne vojne i ekonomske pomoći nakon uspostave mira. Za konkretizaciju ove inicijative kroz pregovore bio je zadužen pomoćnik američkog državnog sekretara Richard Holbrooke. Novina u američkom pristupu bila je sadržana i u otklonu od suštinskog stava iskazanog u prethodnim fazama, kada se smatralo da je neophodno osigurati prekid borbi radi mirovnog posredovanja. Novi stav američkog pregovaračkog tima bio je da su hrvatska i bosanskohercegovačka ofanziva bile korisne za pregovarački proces i da se do daljeg ne traži prekid vatre.

Jedna od novina bilo je i privođenje kraju igre s dva lica jedinstvene srpske politike, u kojoj je Milošević iz komfora svoje navodne kooperativnosti bezuspješno pokušavao disciplinirati svoje bosanske “ludake”. Neopoziv američki stav bio je da se na pregovorima mora pojaviti Slobodan Milošević kao jedini srpski pregovarač. Odluku o tome srpska strana donijela je nakon dva sastanka u Dobanovcima, uz priličan otpor Karadžića i saradnika. Tokom uvjeravanja je Milošević objašnjavao da je format pregovora unaprijed definiran i da postojanje Republike srpske nije nikakav preduvjet konferencije, ali da može biti njen rezultat. Na kraju je uz dosta otpora dobio traženo ovlaštenje da potpiše sporazum o miru.

Njihov otpor promjenama u pristupu traganju za mirovnim rješenjem nije se iskazivao samo u oklijevanju pri predaji ovlaštenja Miloševiću već i u upornom istrajavanju na ustaljenim obrascima djelovanja, pogotovo kada je u pitanju teror nad civilima. Tokom druge polovine augusta obnovili su praksu da nekoliko puta na dan nasumice granatiraju Sarajevo. U jednom od takvih napada 28. augusta počinili su minobacačkom granatom novi masakr civila na pijaci Markale, ubivši 43 i ranivši 81 građanina Sarajeva. Televizijske fotografije s mjesta zločina obišle su planetu, s pozivima na reakciju i kažnjavanje odgovornih za zločin.

ZAJEDNIČKI DOGOVORENA IZJAVA O POLITIČKIM PRINCIPIMA

U pojednostavljenom mehanizmu djelovanja NATO snaga u sprečavanju napada na zaštićene zone, usvojenom nakon pomenute konferencije u Londonu, odluka je donesena brzo i već 30. augusta ujutro počela je kampanja zračnih udara NATO-a po položajima i infrastrukturi VRS-a oko Sarajeva. Iz sjedišta zapadne alijanse saopćeno je da operacija neće biti opozvana sve dok se ne podigne opsada Sarajeva, što je značilo uklanjanje naoružanja oko grada, otvaranje aerodroma, garantiran prolaz putevima za ulazak i izlazak iz grada, snabdijevanje strujom i drugim komunalijama.

Zračni udari NATO-a i njihov nastavak do definitivnog okončanja opsade Sarajeva, kao i nastavak ofanzive Armije RBiH i hrvatskih snaga u zapadnim dijelovima Bosne i Hercegovine tekli su naporedo s diplomatskim aktivnostima američkog pregovaračkog tima, koji je u takvim okolnostima bilježio iznenađujuće brze pomake. Prvi konkretan rezultat bio je sazivanje sastanka ministara vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije. Za usvajanje je trebao biti ponuđen dokument pod nazivom Zajednički dogovorena izjava o političkim principima. U vezi s ovim dokumentom raspravljana je suštinska nedosljednost u pogledu činjenice da nije sadržavao naziv države Republike Bosne i Hercegovine, a jeste naziv jednog od entiteta Republika srpska. U kompromisu koji je nametnuo Richard Holbrooke naziv Republika srpska je ostao, dok je vraćen i naziv Bosna i Hercegovina, bez određenja u smislu republika, unija i slično. U uvjeravanju bosanskohercegovačkog rukovodstva u neophodnost ovog kompromisa, osim članova Holbrookeovog pregovaračkog tima, učestvovao je i američki državni sekretar Warren Christopher, pa je Predsjedništvo RBiH dalo saglasnost da šefovi diplomatije na sastanku u Ženevi 8. septembra 1995. usvoje ponuđeni dokument. Njegovim sadržajem potvrđeno je da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje međunarodno pravno postojanje u postojećim granicama i s neprekinutim međunarodnim priznanjima, te da se sastoji iz dvaju entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike srpske, s distribucijom teritorije kakva je utvrđena prijedlogom Kontakt grupe.

Diplomatske pomake ponovo su slijedile promjene stanja na ratištu. Snage ARBiH oslobodile su 11. septembra Vozuću, skrativši komunikaciju između Tuzle i Zenice za 160 kilometara. Snage HV-a i HVO-a ušle su 12. septembra u Drvar i Šipovo, a 14. septembra u Jajce. ARBiH je 13. septembra oslobodila Donji Vakuf, 14. Kulen-Vakuf, 15. Ključ i Bosanski Petrovac i nastavila ofanzivu prema Sanskom Mostu i Prijedoru, tokom koje je 17. septembra oslobodila Bosansku Krupu.

SPORAZUM O DALJIM USKLAĐENIM NAČELIMA

Nakon toga, pojavili su se i prvi konkretni znakovi srpske kooperativnosti. U Beogradu je 14. septembra potpisan sporazum o obustavi vatre na području Sarajeva i otvaranju grada. Potpisnici su se obavezali da će VRS prekinuti sve ofanzivne operacije i odmah početi s izmještanjem teškog naoružanja, kao i drugim mjerama koje su značile prekid opsade grada. U skladu s usvojenim rokovima, najprije je otvoren aerodrom, a zatim i putevi preko Kiseljaka i Hadžića. Zračna kampanja NATO-a, kao ni borbena dejstva na području grada, do kraja rata nisu obnovljeni.

Bez obzira na stabilizaciju stanja na području Sarajeva, što je predstavljalo njihov nesumnjiv uspjeh, američki pregovarački tim i dalje je poticao ofanzivu u Zapadnoj Bosni, smatrajući je korisnim agensom za mirovni proces u čijem je nastavku na sastanku ministara vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije s predstavnicima Kontakt grupe 26. septembra u New Yorku potpisan naredni dokument pod nazivom Sporazum o daljim usklađenim načelima. Predstavljao je nastavak i dogradnju dogovora postignutog 8. septembra u Ženevi i predviđao da će se vlade obaju entiteta odmah obavezati na punu podršku u pogledu ostvarenja slobode kretanja, povratka imovine i skupa međunarodno priznatih ljudskih prava, da će provesti slobodne izbore pod međunarodnim rukovodstvom, na kojima će biti izabrani državni organi pobrojani u dokumentu, te o više drugih pitanja bitnih za implementaciju mira.

Nakon usvajanja ovih principa, pregovarači su pristupili uspostavi primirja kao preduvjeta za održavanje buduće mirovne konferencije, čiji se rad trebao temeljiti na tri definirana pravila: da svaka delegacija mora imati ovlaštenje za pregovaranje u ime svoje vlade, da delegacije ne smiju prijetiti napuštanjem pregovora i da medijima neće biti dopušten pristup.

MIROVNA KONFERENCIJA U DAYTONU

U ime Bosne i Hercegovine, predsjednik Alija Izetbegović potpisao je 5. oktobra 1995. Sporazum o prekidu vatre u Bosni i Hercegovini, s tim da je njegovo stupanje na snagu odložio do 10. oktobra i uvjetovao ga uspostavom snabdijevanja gasom i električnom energijom Sarajeva i otvaranjem putnih komunikacija prema Goraždu u navedenom roku. Prekid vatre dogovoren je na rok od 60 dana ili do završetka mirovne konferencije. Tekst sporazuma usaglašavan je u toku noći s Beogradom i Zagrebom, pa su ga istog dana potpisale i te strane. Nakon toga, u Washingtonu je predsjednik Clinton objavio da je potpisan dugoočekivani sporazum o općem prekidu vatre u Bosni i Hercegovini.

Ipak, još nije bilo rečeno sve što su vojske imale reći na bojnom polju. Predsjednik Izetbegović izjavio je 9. oktobra u razgovoru s američkim ambasadorom u Sarajevu da nisu ispunjeni postavljeni uvjeti za stupanje na snagu dogovorenog primirja koji se tiču Sarajeva i Goražda. Borbe su nastavljene. Hrvatske snage ušle su 10. oktobra u Mrkonjić-Grad, a narednog je dana ARBiH oslobodila Sanski Most. Tek nakon toga su ispunjeni uvjeti vezani za Sarajevo i od prvog minuta 12. oktobra stupilo je na snagu potpisano primirje. Borbe su zaustavljene u trenutku kada je stanje na ratištu bilo takvo da su, po proračunima UNPROFOR-a, ARBiH i hrvatske snage kontrolirale 51,6 posto, a srpske snage 48,4 posto teritorije Bosne i Hercegovine, što je bilo približno odnosu traženom planom Kontakt grupe i dogovorenim zajedničkim principima.

Time su stvoreni svi potrebni uvjeti za mirovnu konferenciju koja je održana u američkoj zračnoj bazi u Daytonu od 1. do 21. novembra 1995. godine, kada je parafiran Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini. Mirovni sporazum svečano je potpisan 14. decembra 1995. u Jelisejskoj palati u Parizu. Njegovom provedbom nastala je državna struktura Bosne i Hercegovine i ustavnopravni okvir u kojem i danas živimo. Iako je iskustvo izgradnje društva u ovom okviru uglavnom takvo da potvrđuje jednom već napisanu ocjenu da se radi o dokumentu kojim je rat bez pobjednika okončan mirom bez pravde, ipak ne treba smetnuti s uma težak historijski put i kompleksan sistem faktora koji su u jednom kratkom periodu morali biti harmonizirani da se i do takvog sporazuma dođe. Bio je to gorak lijek, ali su i rane na koje je privijen bile teške i duboke.