A Huso i Haso? Koračaju po nesklonom zemaljskom šaru, noseći svoju sudbinu u minijaturnim rečeničkim sklopovima, kao i vazda, usmeno, kao i vazda, tražeći možda onu Arhimedovu čvrstu tačku da podignu svoju Bosnu među zvijezde
 koje uveseljavaju i sklone i nesklone, oni su uvijek savremenici, oni su naši savremenici, hodočasnici običnog života koji u apsurdu nalaze odgovor na apsurd, u groteski odgovor na grotesku.</p>
<p>Tako je glas o njihovoj smrti jasno došapnuo svima da su živi. Živi u svojoj šutnji, živi u velikoj planetarnoj šutnji koja ispred televizora prati krvavu bosansku nadaljevanku.</p>
<p>Zamišljam ih s puškom na ramenu kako brane svoj dio svijeta, zamišljam ih u logoru, zamišljam u izgnanstvu, zamišljam ih svuda ondje gdje jesu. I na onom svijetu, na kojem naravno nisu prvi put, čuje se njihov glas. Kusaju li vruću čorbu ili plaćaju nenaručenu salatu, čut ćemo od njih samih.</p>
<p>Jednom sam od znanca čuo priču o njima dvojici, u kojoj sam prepoznao vlastitu dosjetku, izrečenu u uskom krugu prijatelja, u posve određenom kontekstu, nekoliko godina ranije. I tad sam shvatio. Ili: tad mi se učinilo da sam shvatio. Tako je to dakle. Huso mi je namignuo, a Haso slegnuo ramenima. Toliko je ljudi u pričama o njima, neće valjda sad svakom posebno objašnjavati. Postidio sam se i istovremeno osjetio ponosnim.</p>
<p>A Huso i Haso? Koračaju po nesklonom zemaljskom šaru, noseći svoju sudbinu u minijaturnim rečeničkim sklopovima, kao i vazda, usmeno, kao i vazda, tražeći možda onu Arhimedovu čvrstu tačku da podignu svoju Bosnu među zvijezde.</p>
<p> </p>
<p>Možda o tom misli lice koje poznajem, a koje govori o stvarima posve drukčijim.</p>
<p>Zna li on strašni vic koji sam ispričao?</p>
<p>Ili je njegovo viđenje poluge mnogo jednostavnije i za nj ugodnije.</p>
<p> </p>
<p>Gledam ga i slušam.</p>
<p>On govori.</p>
<p>Trepavice još ima, ali se ne vide.</p>
<p> </p>
<p>A on govori. Govori. Govori. Ništa ne može zaustaviti njegov slijed riječi. Ni oči ni uši kojima se obraća. Zaštićen je ekranom. Jedino bi ga omesti mogla kamera, ali kamera ne pokazuje da ju je briga za tim.</p>
<p> </p>
<p>Tužna umjetnost laganja postala je nešto kao prepoznatljiv znak našeg vremena.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
CRTICA IZ KARAKAZAN MAHALESljedeći članak
Tanka je linija između razuma i bezumlja
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo