Na popisu stanovništva iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini (Drinska i Vrbaska banovina) bilo je 11.272 Roma. Na sljedećem popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je bilo 405, a u Bosni i Hercegovini 442 Roma. Ovaj tekst najvećim dijelom bazira se na dokumentaciji Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (1944–1947)

Piše: Senija MILIŠIĆ

Preuzimanjem nacističkog “protuciganskog” modela u odnosu na romsku zajednicu ustaške vlasti označile su Rome kao jedan od “nepoželjnih“ dijelova društva. Ubrzo nakon uspostave ustaške vlasti u Hrvatskoj u aprilu 1941. godine neki ustaški dužnosnici u junu i julu u javnim istupima pozivaju na “definitivan obračun” s Romima, što bi se provelo njihovim prisilnim koloniziranjem na jednom mjestu ili slanjem na prisilni rad.

Radi provođenja zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti bilo je potrebno ustanoviti rasnu pripadnost, pa su vlasti sastavile “Upute za sastav izjave o rasnoj pripadnosti”. Nekoliko mjeseci kasnije je uslijedilo popisivanje Roma. Ovim se nastojala ustanoviti prava demografska “slika” romskog stanovništva na terenu. Od ideje o koloniziranju Roma kao konačnog rješenja “ciganskog pitanja” odustalo se najvjerovatnije zbog ratnih okolnosti.

Otpremanje Roma u logore i na prisilne radove te masovna ubijanja vlasti NDH otpočele su krajem jula 1941. godine. Ubijanja Roma nastavljena su do kraja rata. Dio Roma otpremljen je u jasenovački logor i prije odredbe od 19. maja 1942. godine, kada započinje njihova sistematska deportacija. Riječ je o okružnici Ministarstva unutarnjih poslova i Odredbi Ustaške nadzorne službe uz podršku Ravnateljstva za javni red i sigurnost od 19. maja 1942. godine, kojima je propisano prikupljanje svih Roma u NDH, o čemu je Vrhovno oružničko zapovjedništvo sutradan izdalo naredbu.

Masovna hapšenja i odvođenja Roma provođena su većinom do kraja ljeta 1942. godine. U tome su vojnim i civilnim vlastima NDH pomagali i njemački pripadnici Kulturbunda. Premda se o ovome znalo i izvan granica NDH, nije ništa poduzeto da se to spriječi.

Izuzetak predstavlja spašavanje “bijelih Cigana”, bosanskih Roma, koji su u većini po vjerskoj pripadnosti muslimani. Dio je stanovništva, zajedno s islamskim vjerskim vlastima, organizirano zaštitio dio romskog stanovništva u NDH. Naime, popisivanje Roma u julu 1941. godine na području Tešnja izazvalo je burnu reakciju bošnjačkih susjeda koji su osudili takav postupak ustaških vlasti. “Namjere ustaških vlasti naišle su na jednodušnu osudu i na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sarajevu 26. i 27. jula 1941.” Imenovanjem posebne komisije sastavljene od istaknutih bošnjačkih intelektualaca i izradom stručnog elaborata u kojem se dokazuje da su bijeli Cigani muslimani po vjeroispovijesti nastojalo se zaštititi muslimanske Rome. Vlasti NDH prihvatile su navedeni elaborat i krajem augusta 1941. godine, plašeći se daljih protesta Bošnjaka, naredile obustavljanje popisa bijelih Cigana.

No ubrzo su “zaboravili” ovu odredbu pa su masovne deportacije Roma nakon 19. maja 1942. godine obuhvatile i bijele Cigane s bosanskohercegovačkog teritorija. Zbog hapšenja Roma Travnika i okolice, bošnjačko građanstvo prvo je u Zenici, pa potom u više mjesta, također odlučno stalo u zaštitu Roma od progona i deportacija. Daljnje otpremanje ovih Roma u logore obustavljeno je 29. maja 1942. godine. Time je u Sarajevu, Doboju, Srebrenici, Brčkom i nekim manjim mjestima spašen jedan broj Roma muslimana. Riječ je o “jedino organiziranom i zvanično proslijeđenom protestu i osudi progona i ubijanja Roma u Bosni i Hercegovini”. Ovaj jedinstveni akt otpora u porobljenoj Evropi pripada bošnjačkim iskustvima antifašizma.

Najteže stradanje Roma s područja NDH odvijalo se unutar jasenovačkog logora. Za razliku od drugih zatočenika, Romi nisu službeno registrirani pojedinačno, već kao dio određenog “željezničkog vagona” ili su u logor pristizali pješice u dugim kolonama. Po ulasku u logorski prostor slijedila je pljačka ličnih stvari koje su sa sobom ponijeli. Unutar jasenovačkog logorskog sistema Romi su smješteni u sjeveroistočni dio, na močvarnom području. Logorski prostor dimenzija 30 × 60 m bio je ograđen žicom i osiguran stražarskom kontrolom, a bio je poznat pod nazivom “Logor III C” (za Cigane). Drugi dio Roma bio je u početku smješten u selu Uštica u iseljenim srpskim kućama, no ubrzo je, zbog velikog broja zatočenih, bio premješten u prekosavsko selo Gradina. U tom su se selu provodile masovne likvidacije, iscrpljivanje glađu. Jednu grupu zatočenih Roma logorske vlasti iskorištavale su za ubijanje i sahranjivanje logoraša, te za izgradnju nasipa i zidova oko logora. Dio Roma stradao je i u drugim logorima, a najviše u logoru “Danica”“ u Koprivnici.

Kada je riječ o saradnji Roma s vlastima NDH, treba razlikovati one koji su sarađivali unutar logora i onih koji su zajedno s ustašama učestvovali u ubijanjima stanovništva u pojedinim mjestima. Premda je zasad broj tih primjera mali, dalja istraživanja pomoći će da se utvrdi da li je bilo romske kolaboracije. Slučajeve u kojima je neromsko stanovništvo, često u saradnji s lokalnim vlastima, pokušalo spasiti Rome od ustaškog progona i deportacija u logore D. Vojak ne posmatra kao organizirani otpor stanovništva prema vlastima NDH, već ga tumači kao neposredan izraz (ljudskog) suosjećanja neromskog stanovništva prema progonu Roma.

U vezi sa stradanjem Roma, niz autora bavio se procjenama i izračunima broja ubijenih. Upoređivanjem broja Roma iz predratnih popisa stanovništva, kao i podataka do kojih su došli u svojim istraživanjima, N. Lengel-Krizman iznosi broj od 8.570 ubijenih, A. Miletić 19.532 iz Hrvatske i 4.126 iz Bosne i Hercegovine, M. Bulajić 40.000, R. Đurić ističe prvo 40.000, potom 60.000, M. Pisari navodi da je od aprila do jula 1942. godine ubijeno između 22.000 i 28.000 Roma i da je za veliku većinu njih, za više od 22.000, utvrđen identitet.

Prema iskazima preživjelih zatočenika, u Jasenovac je dovedeno približno 40.000 Roma, koji su pobijeni. Spomen-područje Jasenovac objavilo je 2007. godine “Poimenični popis žrtava koncentracionog logora Jasenovac” iz Drugog svjetskog rata, na kojem su imena 14.750 Roma. Na popisu je oko 935 Roma iz Bosne i Hercegovine. Skoro je isti broj i u dokumentaciji Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Na popisu stanovništva iz 1931. godine u Bosni i Hercegovini (Drinska i Vrbaska banovina) bilo je 11.272 Roma. Na sljedećem popisu iz 1948. godine u Hrvatskoj je bilo 405, a u Bosni i Hercegovini 442 Roma.

Povijest stradanja Roma na području Nezavisne Države Hrvatske (NDH) dugo je bila zanemarivana i potiskivana. Zbog toga, rad na prikupljanju podataka o žrtvama još nije završen niti je broj poimenično utvrđenih žrtava konačan. U Arhivu Bosne i Hercegovine (fond ZKRZ) nalazi se pedesetak dokumenata koji govore o Romima u Drugom svjetskom ratu. Širi evropski kontekst, prije svega na ideološkom planu, nacionalsocijalistička politika prema Romima i njeno provođenje u Trećem rajhu i na okupiranim teritorijama dat je uglavnom u radovima i knjigama D. Vojaka i M. Pisarija. Situacija u Bosni i Hercegovini, tj. uspostavljanje okupatorskog i kvislinškog aparata nakon 6. aprila 1941. godine obrađena je u historiografskoj literaturi. Politike tih aparata prema Romima i antiromske mjere i na kraju provođenje genocida predstavljaju okosnicu ovog teksta.

U novi zakonodavni sistem NDH uvedeni su osnovni antisemitski i antiromski zakoni koji su važili u Trećem rajhu. Zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti 30. aprila 1941. godine i Zakonskom odredbom o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda reguliran je društveni status Jevreja, Roma, a potom i Srba. U maju je slijedio niz naredbi protiv Srba, Jevreja i Roma, koje su dovele do njihovog potpunog odvajanja od hrvatskog nacionalnog tijela. Ustaške vlasti izdale su 19. maja 1942. godine naređenje svim teritorijalnim jedinicama da treba pokupiti sve Rome. Krajnji cilj bilo je njihovo upućivanje u Jasenovac.

Ustaški logornik Dragutin Kamber u aprilu 1941. godine Izdaje Proglas da se Hrvati u Doboju ne smiju sastati nigdje na ulici niti u kući sa Srbima, Jevrejima i Romima. U Konjicu ustaški logor donosi naredbe o redarstvenom satu, a Srbima i Romima određuje slobodno kretanje od 6 do 18 h. Progoni Srba, Jevreja i Roma, koji su odmah uslijedili, duboko su zabrinuli sve ljude Tešnja, a posebno tešanjsku omladinu. U samom Turbetu Srbi, Jevreji i Romi pohapšeni su putem uvođenja policijskog časa jer su morali do određenog vremena biti u svojim kućama, policija ih je u to vrijeme našla i pohapsila. Osim ljudi iz Mudrika, Vitovlja, Turbeta, pohapšeni su i ljudi iz svih okolnih sela Karaule, Varošluka, Komara, Goliše i Trebeuše, kao i sela s onu stranu Travnika i Turbeta.

Svi pohapšeni Srbi, Jevreji i Romi iz navedenih sela smješteni su u posebnu kompoziciju voza postavljenu pred Sokolski dom i poslani noću 2/3. august 1941. godine u Travnik, pa u Zenicu, a onda preko Doboja i Zagreba u Gospić. Od 630 otjeranih stanovnika, niko se nije vratio kući.

Naredbom Ministarstva unutarnjih poslova NDH od 3. jula 1941. godine traženo je po hitnom postupku dostavljanje podataka o svim Romima u NDH. Naredba je proslijeđena svim velikim župama, redarstvenim ravnateljstvima, kotarskim oblastima i gradskim redarstvima. Popis banjalučkih Roma načinjen je na dva nivoa lokalne vlasti, odnosno na nivou gradske i na nivou kotarske oblasti. Popis na nivou kotarske vlasti sačinjen je samo u općinama u kojima su Romi živjeli u vrijeme popisa, i to u Bronzanom Majdanu, Klašnicama, Krupi na Vrbasu, Saračici, Slatini i Vrbanji. Popisivanje Roma u banjalučkoj gradskoj oblasti organiziralo je i sačinilo Redarstveno ravnateljstvo u Banjoj Luci i dostavilo ga Velikoj župi Sani i Luci i Upravnom odjelu (II) Ustaškog stožera. Na popisu se nalaze 444 imena, od kojih je u ratu ubijeno njih trinaest. Ovome treba dodati i sedam ili osam Roma koje su četnici 1943. godine odveli na periferiju Banje Luke i koji se nisu vratili svojoj kući. Iz ovoga se vidi da bosanskohercegovački Romi nisu stradali samo od ustaša. Na spisku žrtava iz Vlasenice nalaze se imena 28 Roma koje su četnici ubili 1941. godine.

Na području Mjesnog odbora Polje, srez Kiseljak, u aprilu 1942. godine pohapšeni su svi domaći Romi iz Kmetića. Od njih 43, vratilo se samo šestero. Ubijeni su u Jasenovcu. Odmah po njihovom odvođenju, sva je njihova sirotinja opljačkana.

U Maglaju je odvedeno 55 žena, djece, muškaraca, Roma u Jasenovac, gdje su likvidirani. U maju 1942. godine svim zapovjedništvima oružničkih pukovnija upućena je “Nadopuna zapovijedi o postupku s Romima”, kojom se od svih područnih oružničkih postaja traži da prikupe sve Rome na svom području te da ih u sporazumu s mjerodavnom kotarskom oblasti preprate u Jasenovac.

U maju 1942. godine u logor su odvedeni svi Romi Tešnja, gdje su i ubijeni. “Gradska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača Tešnja po svome uviđaju povela (je) postupak po gore pomenutom činu. Ova komisija smatra da je pomenuti zločin izvršen na inicijativu Ademage Mešića iz Tešnja.” Dakle, u maju 1942. godine, po naređenju ustaških vlasti, u Tešnju su uhapšeni i odvedeni u sabirni logor, a zatim u Jasenovac svi Romi. Od njih 97 niko se nije vratio. Iz sela Lepenica, srez tešanjski, odvedeno je 18 lica. Iz sela Karadaglije odvedena su 82 Roma. Na prethodnim spiskovima nalaze se imena 197 lica. Podatke koji se daju nakon rata treba uzeti s rezervom jer se rade po sjećanju, a ne na osnovu pouzdanih spiskova. Mještani Karadaglija navode da je odvedeno približno 150 Roma iz Tešnja i okolice. U Zapisniku koji se odnosi na selo Raduša navedeno je sljedeće: “Saznali smo u junu 1942. da su ustaške vlasti u Tešnju i okolini uhapsile 200-300 Cigana i otpremile ih u Jasenovac, a njihovu imovinu zaplijenili i prodali kotarskoj oblasti u Tešnju koju su putem licitacije prodavali narodu, a ciganske kuće davali pristašama ustaške vlasti.” Mještani Šija govore o oko 200, a Sivše o svim Romima s područja sreza Tešanj koji su otpremljeni u Jasenovac i ubijeni.

U odvođenju Jevreja i Roma Travnika u logor veliki župan Nikola Tusun vodio je glavnu riječ. Krajem aprila 1942. godine on je izdao naredbu da se hapse domaći Romi. Župsko redarstvo u saradnji s domaćim ustašama uhvatilo je u Travniku 105 travničkih domaćih Roma muslimana, muškaraca, žena i djece svih godina. U Kmetićima je slobode lišeno 49 lica. U Turbetu je provedeno hapšenje Roma na tom području i lišeno slobode devet lica iz Bjelobućja, jedno iz Turbeta i 14 iz Ćosića. Svi su ovi Romi skupljeni u Travniku. Frano Radoš, zamjenik šefa mjesne policije, sproveo ih je u Jasenovac. Tu su oni već prvi dan, odmah po dolasku, tučeni, a veći ih je broj izdvojen i odveden na strijeljanje. Nekom intervencijom sutradan je 26 travničkih Roma vraćeno kućama, a svi su drugi ostali u Jasenovcu i bili u kratkom roku pobijeni. Podaci o mučenjima i načinu ubijanja u Jasenovcu govore da su na Rome bili primijenjeni metodi ubijanja izgladnjivanjem. Na ovaj način stradalo je 79 domaćih Roma iz Travnika i svi Romi iz Kmetića, Bjelobućja, Turbeta i Ćosića.

Iz Rijeke, Vitez, svi su muslimani Romi otpremljeni u Jasenovac u aprilu 1942. godine. Iz Kruščice su odvedena 23 lica. Dva spiska stradalih odnose se na Polje, srez Travnik. Na prvom je popis lica ubijenih od ustaša, četnika i Nijemaca. Na spisku je trideset imena, od toga su 26 iz Polja i Romi, iako takve napomene nema pored njihovih imena. Na drugom spisku: Srez Travnik, spisak identificiranih žrtava, nalazi se pedeset imena, od čega pored 43 stoji napomena da je riječ o domaćim Romima iz Kmetića.

U maju 1942. godine ustaše iz Turbeta hapse domaće Rome. Odveli su Mustafu Seferovića, njegovu ženu i dvoje djece, Zajku Seferovića, njegovu ženu Zlatu i dvoje djece, svi iz Bjelobućja, sproveli ih u Travnik, a odatle s travničkim Romima u Jasenovac, gdje su nestali. U junu 1942. godine od Roma iz Krčevina odvedeni su Zahir Zahirović, njegova žena Zeima, sin Sabit i šestero Sabitove djece, te Salko Osmanović, njegova žena Hata i troje djece. Uhapšeni su po pozivu ustaša, a stradali u logoru. U zapisnicima Zemaljske komisije rijetki su iskazi Roma. Kako se odvijalo privođenje i otpremanje Roma travničkih sela u logor, svjedoče četiri iskaza onih koji su preživjeli.

Odvođenju Roma u logor usprotivio se Ivica Laboj, radnik tvornice duhana. Za njega se kaže da je bio u ustašama dva mjeseca 1942. godine da ne bi otišao u vojsku, samo da ostane u Travniku kod svoje kuće. Nakon dva mjeseca skinuo se i odmah bio pozvan u domobranstvo, gdje je proveo devet mjeseci. Jednog dana, kada je vidio da se kupe Romi, rekao je da neće više biti u ustašama, skinuo se i otišao u rezervu.

Nisu samo ustaše ubijale Rome. Već je navedeno da su u tome učestvovali četnici, a u Podorašcu kod Konjica to su uradili i Nijemci. U augustu 1943. godine Divizija “Princ Eugen” počinila je strašan zločin nad domaćim mirnim stanovništvom, Romima u Podorašcu. U jednu kolibu zatvorili su 36 osoba. Bile su to porodice Osmana, Smaje, Alije, Salke, Melće Ahmetović i drugih, a najviše je bilo djece. U toj kolibi pobili su ih bombama, jedino je Salko Ahmetović uspio pobjeći. Ovaj jezivi zločin Nijemci su izvršili, navodno, na prijavu tamošnjeg učitelja Josipa Jelića, nakon rata nepoznatog boravišta, rodom iz Čitluka, jer ih je ovaj prijavio za neke krađe. Nijemci su govorili da Romi ne trebaju živjeti.

Legija je logorovala u Podorašcu, a Romi su bili u tunelu, u kojem su se sakrivali od bombardiranja. Legionari su provalili u školu u Podorašcu i iz Jelićevog stana odnijeli mnogo stvari, odijela i obuću. Jelić je posumnjao na Rome i prijavio ih, pa se vodio kazneni postupak kod sreskog suda u Konjicu. Jelić je ispričao Nijemcima da su Romi, tačnije jedna Romkinja, palili vatru i davali signale partizanima, koji su napali tu večer i prekinuli telefonsku vezu. Kada su ih pobili, opljačkali su njihove kuće. Jelić i njegova žena više se nisu pojavljivali u Podorašcu.

U srezu Bosanska Gradiška bilo je nekoliko romskih naselja u Batru, Mokricama, Rovinama i Muslimanskim Dubravama. U septembru 1944. godine, poslije kozarskih ofanziva, ustaše su u svom bijesu pokupile Rome iz ostalih sela. Romi su, da izbjegnu sigurnu smrt, došli svi u selo Dubrave i tu su ih posljednjih dana septembra 1944. godine ustaše opkolile, pokupile i prevezle preko Save u šumu Jablanac (srez Novska), pa ih masovno pobili. Nije poznat tačan broj žrtava ovog masovnog ubijanja, ali se misli da ih je bilo blizu 200. U istom dokumentu navodi se da je 1944. godine izvršen pokolj Roma i Bošnjaka i da, od 233 žrtve, otpada najveći dio na Rome. Margareta Pifčević bila je zatočena u logoru “Stara Gradiška” od 9. juna 1943. do 24. maja 1945. godine. Od maja do novembra 1944. godine ležala je u bolnici i čula da su dotjerane romske obitelji iz Bosanske Gradiške. Žene i djecu odmah su pobili, a muškarce pustili da umru od gladi. Ostalo je samo dvanaest Romkinja koje su otpremljene u “Lepoglavu”.

Selo Rovine bilo je uglavnom romsko naselje. Poslije napada na Topolu septembra 1944. godine ogorčene ustaše preduzele su “čišćenje svega Lijevča polja”. Tako su u Rovinama odveli sve Rome u logor, gdje su ubijeni. Na spisku žrtava Bosanske Gradiške imena su 32 Roma odvedenih u logor od ustaša 1944. godine.

U Krivaji su, po naređenju Nijemaca, ustaše iz Zavidovića pokupile dvadeset Roma (muškarce, žene i djecu) i otpremile ih u “Jasenovac”, gdje su likvidirani.

Nijemci su pobili i 78 Karavlaha iz zaseoka južno od Lopara. Na spisku žrtava sela Kamenica, Zvornik, nalaze se imena osam Roma ubijenih od ustaša.

Rome su ubijali i pripadnici 13 SS Handžar divizije. U Karavlaškoj Maoči u aprilu 1944. godine, zbog boravka partizana u selu, zatvorili su u kuće i spalili 36 lica. U dokumentaciji Zemaljske komisije zabilježena su i neka pojedinačna ubistva Roma.

U procesima vođenim nakon rata ispred vojnih sudova jugoslavenskih vlasti nad ratnim zločincima pitanje genocida nad Romima izgleda da nije nikad uzeto u obzir. Na formularima Zemaljske komisije nema rubrike “Romi”. O romskoj kolaboraciji izvan logora zabilježeno je nekoliko slučajeva. U fondu ZKRZ ne postoji nijedan dokument o partizanskim zločinima nad Romima, kao što je to bilo u Sloveniji. Isto tako nema podataka o učešću Roma u partizanskim jedinicama.