Svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije

Piše: Sudbin MUSIĆ

Prvostepena haška presuda Ratku Mladiću sa zebnjom se iščekuje u Prijedoru. Osim zla počinjenog u Srebrenici, Foči, Ključu, Kotor-Varoši, Sanskom Mostu i Vlasenici, Ratka Mladića tereti se i za genocid počinjen na području njihove općine. Razmjera zločina u Prijedoru daleko je veća od one sadržane u optužnici. Prema do sada prikupljenim informacijama i dokumentaciji prijedorskih udruženja žrtava, te činjenicama koje su van svake sumnje utvrđene, a koje se svakodnevno dopunjuju, u Prijedoru je od kraja aprila 1992. godine do okončanja rata ubijeno i nestalo 3.173 civila. Prijedorčani su žrtve najsofisticiranije akcije uništenja nesrpske populacije u jednoj općini. Ubijeno je 256 žena i 102 djece. Osim Bošnjaka i Hrvata, ubijani su Albanci, Romi, te po jedan Čeh, Pakistanac, Srbin i Ukrajinac.

Prema statistici korištenoj u procjenama, više od 53 hiljade građana Prijedora žrtve su progona, a njih najmanje 31 hiljada bili su zatočeni u nekom od prijedorskih logora. Sva imovina koja se nalazila van prostora uže gradske zone, a na kojoj je do 1992. godine živjela trećina prijedorske populacije, uništena je. Na cijelom prostoru općine uništeno je sve što je simbolički podsjećalo na prijedorske Bošnjake i Hrvate. U rušilačkom pohodu čak ni mezarja i groblja nisu bila pošteđena.

JUNI, JUL, ILI PRIBLIŽNO TOG DATUMA

Haški sud je 23. oktobra 2014. godine Tužilaštvu dozvolio da ponovno otvori svoj dokazni postupak na suđenju Mladiću kako bi predočili dokaze vezane za masovnu grobnicu Tomašica, najveću do danas otkrivenu grobnicu u Bosni i Hercegovini.

Dio Mladićeve optužnice koji se odnosi na Prijedor sadrži ubistvo više ljudi u Kozarcu i okolini u periodu od 24. maja do juna 1992. godine, zatim za ubistvo više ljudi na području Hambarina i Ljubije u periodu od 23. maja do 1. jula 1992. godine, te za ubistvo više ljudi u Kamičanima 26. maja 1992. godine, ili približno tog datuma. Tokom akcije etničkog čišćenja područja Kozarca, navedeno je ubistvo više muškaraca u selu Jaskići 14. juna 1992. godine, ili približno tog datuma, ubistvo više ljudi u selima na području Brda u periodu od 1. do 23. jula 1992. godine, ubistvo više muškaraca u selu Bišćani i okolnim zaseocima Hegići, Mrkalji, Ravine, Duratovići, Kadići, Lagići i Čemernica 14. juna 1992. godine, ili približno tog datuma, ubistvo više muškaraca u Rudniku željezne rude Kipe u Ljubiji 25. jula 1992. godine, ili približno tog datuma, ubistvo više muškaraca na fudbalskom stadionu u Ljubiji i oko njega 25. jula 1992. godine, ili približno tog datuma, te ubistvo najmanje 68 ljudi u hrvatskom selu Briševo od 23. do 26. jula 1992. godine.

Kada su u pitanju zlodjela počinjena u prijedorskim logorima, u optužnici je navedeno ubistvo otprilike 150 ljudi u “prostoriji broj 3” u logoru Keraterm 24. i 25. jula 1992. godine, ili približno tih datuma, zatim ubistvo više ljudi u logoru Omarska i na raznim mjestima nakon odvođenja iz tog logora od 27. maja do 21. augusta 1992, ubistvo više muškaraca i žena odvedenih iz logora Omarska na područje zvano Hrastova glavica 5. augusta 1992, ili približno tog datuma, te pogubljenje više od 150 muškaraca s područja Brda kod Prijedora u logoru Omarska 14. juna, ili približno tog datuma. Optužnica sadrži i ubistvo više ljudi u logoru Trnopolje i na raznim mjestima nakon odvođenja iz tog logora od 28. maja do oktobra 1992. Kao mjesta prisilnog zatočenja, mučenja i ubistava navedeni su logori Omarska, Keraterm, Trnopolje te Društveni dom “Miska Glava”.

U Prijedoru je uništena sva imovina Islamske zajednice koju su, prema optužnici, sačinjavale džamija u Kozaruši, zatim džamija Stari Grad Prijedor, džamija u Čarakovu, stara džamija u Hambarinama, Čaršijska džamija – Prijedor, džamija u Zagradu – Prijedor, džamije u Bišćanima, Gornjoj i Donjoj Puharskoj, Rizvanovićima, Brezičanima, Ališićima, Zecovima, Čejrecima, Gomjenici, Kevljanima, Kamičanima te džamija u Kozarcu – Mutnik. Optužnicom, nažalost, nisu obuhvaćeni i ostali objekti Islamske zajednice, džamije, imamske kuće i stanovi, haremi te turbeta. Prema statistici Islamske zajednice u BiH, općina Prijedor, po broju porušenih objekata, zauzima neslavno treće mjesto. Optužnicom su obuhvaćena i rušenja katoličke Crkve sv. Josipa u Prijedoru, te crkve u selu Briševo.

ZEBNJA U SRCIMA ŽRTAVA

Nusreta Sivac, prijeratna sutkinja Osnovnog suda u Prijedoru, bila je zatočena u Omarskoj sve do raspuštanja logora početkom augusta 1992. Iz Omarske je prebačena u logor Trnopolje. Iz Prijedora se, kako kaže, na jedvite jade dokopala slobode. Odmah po okončanju rata vratila se u Bosnu i Hercegovinu. Danas pokušava uživati penzionerske dane uz lijekove i preostale prijatelje, povratnike u Prijedor. Aktivistkinja je prijedorskih udruženja i borac za prava žena žrtava rata.

Jedna je od žena žrtava koje su u građanskoj parnici pred američkim sudom svojevremeno tužile Radovana Karadžića i dobile odštetu u iznosu od 750 miliona američkih dolara. Radovan Karadžić Nusreti Sivac, prema toj presudi, duguje 35 miliona dolara. Nusreta Sivac i Salwa Rasho, pripadnica manjinske jezidske zajednice iz Iraka, koja je imala 16 godina kada su je pripadnici ISIL-a zatočili i silovali, dobitnice su ovogodišnje nagrade za ljudska prava “Hawar”, koju dodjeljuje istoimena međunarodna organizacija sa sjedištem u Berlinu. Dodjeli nagrade prisustvovala je i njemačka kancelarka Angela Merkel.

Nusreta za Stav kaže kako s velikim optimizmom priželjkuje da razmjere zločina u Prijedoru i Sud u Hagu konačno okvalificira zločinom genocida. “Jedina nam je šansa još taj slučaj”, naglašava Nusreta. Dodaje da i postupak protiv Karadžića još nije gotov, ali da sumnja da će se u konačnoj presudi nešto suštinski promijeniti. “Nadam se da ćemo konačno dobiti nekakvu satisfakciju i da će oživjeti nada da će se konačno nešto promijeniti, iako sam svjesna da ćemo još dugo na sceni imati minimiziranje, poricanje i negiranje zločina. Najbolji primjer toga jeste i sama Srebrenica, za koju imamo utvrđen zločin genocida koji se danas sustavno negira”, podsjeća Sivac. “Znajući to da se Sud u Hagu i dalje smatra antisrpskim, a poznavajući klimu kroz rezultate dosadašnjih presuda i odnos prema njima, ni ova sada ne bi puno značila. To, nažalost ostaje u amanet nekim novim generacijama koje nisu opterećene ratnom prošlošću i koje će, nadam se, to gledati drugim očima.”

Kao pravnici koja je pomno pratila suđenja, ističe da joj nikada nije bilo jasna kaznena politika Tribunala i da je uvijek bila u dilemi kada je u pitanju njihova strategija. “Kada izučavate presude, onda shvatite, i to je ono ključno, da postoje neki paradoksalni momenti. Te kazne ustvari ne odražavaju težinu počinjenog krivičnog djela, iako to, po pravilima suđenja primijenjenim svuda u svijetu, mora biti tako. Visina kazne mora odražavati težinu počinjenog krivičnog djela za ratni zločin, što, po meni, nije bio slučaj. Da ne govorimo o pomilovanjima, prijevremenim puštanjima na slobodu nakon dvije trećine smanjene odležane kazne.” Na pitanje šta u slučaju drugačijeg rezultata presude, Nusreta Sivac ne želi razmišljati. “Bit će razočarenja, naravno, ali ja i dalje vjerujem u pravdu!”

Život Fikreta Alića, logoraša iz Kozarca, zauvijek je obilježio susret i fotografija s novinarkom Penny Marshal prilikom ulaska britanskih medijskih kuća u prostore prijedorskih logora 5. augusta 1992. godine. Iz mase trnopoljskih logoraša žici su se približavali Fikret, s jedne, i Penny, s druge strane. Fotografija njihovog susreta i njegovog mršavog tijela osvanula je narednih dana na naslovnicama velikih svjetskih časopisa. Sav užas dešavanja u Bosni i Hercegovini bio je na jednom mjestu. Svjetska javnost, šokirana viđenim, inicirat će potom formiranje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. “Čovjek sa žice” jedno je vrijeme morao dokazivati da je to bio on, a ne srpski zarobljenik, kako je to propagandna mašinerija narednih godina pokušavala slagati. Danas živi u Kozarcu, u kojem je čelni čovjek tamošnjeg Udruženja logoraša. Za Stav kaže da će od ranog jutra 22. novembra, umoran od svega, očekivati konačnu pravdu.

“Očekujem pravdu! Očekujem da se konačno dokaže genocid počinjen na ovim prostorima. Jedino pravda može zaustaviti zločince. Samo se na taj način može spriječiti da se više nikada i nikome na svijetu, bez obzira na vjeru i naciju, ne desi zlo kakvo je počinjeno nad nama”, ističe Fikret.

BIJELA KUĆA

Tesmija Elezović, preživjela logorašica Omarske, danas živi na relaciji između Australije i BiH. Nepodnošljiva je razdaljina, kaže, razara. Najradije bi zauvijek ostala u Kozarcu, ali su vrijeme, logoraške muke i bolesti učinile svoje. U Omarsku je odvedena bez ikakvog razloga, skupa s tadašnjim direktorom prijedorske bolnice, doktorom Osmanom Mahmuljinom.

“Bio je, kao i uvijek, lijepo obučen i u odijelu, ali prebijen i uneređen do neprepoznatljivosti. Usput su nam u tom nekakvom kombiju, od prijedorske policije do Omarske, stalno ponavljali kako smo tamo zauvijek gotovi, onu našu muku čineći još gorom”, priča nam Tesmija. U trenutku ulaska u Omarsku, a nakon što je veliki broj muškaraca najavom dolaska stranih medijskih kuća bio naprasno pušten, evidentirano je 3.334 logoraša muškaraca i 36 žena, logorašica Omarske. Kao i Nusreta, svjedok je brojnih zlodjela. Svakodnevno su kroz velika stakla prostorije restorana u kojem su danju boravile brojale ubijena tijela odbačena desno od ulaza u zloglasnu “bijelu kuću”. “Svako jutro najmanje sedam i uvijek neko koga bih prepoznala”, priča nam Tesmija.

Noću su bile zatočene u prostorijama administracije rudnika u kojima danas sjede neka nova lica, kao da se tamo ništa nije dogodilo. Samo su rijetki imali priliku čuti užasne detalje mučenja žena Omarske. I Tesmija sa zebnjom očekuje 22. novembar. “Plašim se samo da ne bude kao i s Miloševićem, a sve drugo, osim doživotne presude za genocid, nije ništa. A što se tiče Prijedora, svjetska je sramota što nas zaobilaze u presudama. Prijedor je imao logore, a Tomašica je na kraju valjda sve rekla i objasnila šta su radili i koji su genocid napravili. Ko će meni reći gdje je moj sin za kojim tragam svih ovih 25 godina? Gdje su sinovi drugih majki?! Djeca?! Oni sve znaju, a i dalje veličaju Ratka Mladića, Radovana Karadžića i ostale. Sramota je to, komšije!”

Zijad Bačić je 25. jula 1992. godine imao svega 13 godina. Tog je dana samo zahvaljujući dječačkoj hrabrosti uskočio iza platora zaprežnih kola naslonjenog na zid porodične kuće, odakle će svjedočiti masakru nad 32 žena i djece na gornjem dijelu mahale Gradina, prijedorske mjesne zajednice Zecovi. Tog dana mu je ubijena majka i troje maloljetnih braće i sestara. “Gledao sam brata Zikreta kako teško povrijeđen ječi i umire, a zatim kako mu prilazi vojnik koji ga ‘ovjerava’ jednim pucnjem u glavu”, priča nam Zijad. Njegova je tetka Hava Tatarević, majka kojoj su dva dana ranije ubijeni šest sinova i suprug Muharem. Zijad danas živi sa suprugom i dvoje djece na istom mjestu u čijoj je neposrednoj blizini, solidarnošću preživjelih članova porodica, podignut mali spomenik, u gotovo praznoj mahali.

“Ratko Mladić mora biti osuđen za genocid u Prijedoru, ali i u drugim općinama. Svojom pojavom u Potočarima i izjavom o osveti Turcima u kamere rekao je sve i o sebi i o namjerama vojske kojom je komandirao. Doživotni zatvor i takva presuda jedino imaju smisla.” Zijad ne krije svoja strahovanja za drugačiji ishod presude. Brine ga budućnost dvoje djece. “Ako bude drugačije, vjerujte da mi nimalo neće biti jednostavno. Pravda mora biti zadovoljena, a samim tim i misija Tribunala upotpunjena. U slučaju drugačijeg ishoda od onog kakvog ga nas većina žrtava očekuje, vjera u pravdu zauvijek će biti izgubljena!”

U mjestu Čarakovo kod Prijedora 23. jula 1992. godine počinjen je masakr i izvršen progon bošnjačkog stanovništva. Tog i narednih nekoliko dana ubijeno je i nestalo 413 muškaraca, žena i djece. Mještanin Čarakova Derviš Musić danas živi sa suprugom Fatom i unukom Elmirom, rođenim četiri mjeseca nakon smrti oca Emira i amidže Amira, Dervišovih sinova. Snaha je tek nakon deportacije iz Trnopolja saopćila svekru i svekrvi da je u drugom stanju. Bio im je to najsretniji dan u životu. Nakon gubitka obojice sinova, unuk im je danas najveća radost i utjeha. Za Stav priča da mu danas, hvala Bogu, ne fali ništa. Osim ljudi kojih nema. Želi da dočeka praunuče i da nađe barem jednu kost sina Amira, za kojim godinama traga.

“Ubijeno je mojih 44 Musića, moja dva sina, dva brata, braća moje Fate i maloljetni bratić, dječak. U cijelom Prijedoru na hiljade ljudi. Radilo se na tome da nas nema. Zar to nije genocid?!”, pita Derviš. Dok lista albume sa sačuvanim fotografijama svoje djece i pobijene rodbine, Derviš nam priča svoju životnu priču. Pokazuje nam album koji je sačinio tokom identifikacije i dženaze sina Emira. Sudske procese i situaciju u zemlji pomno prati. Već 1998. godine odlučio je da se vrati na porušeno imanje riskirajući puno. Od Suda u Hagu očekuje samo pravdu. “Pravda mora biti zadovoljena. Presuda mora sadržavati pravdu. Sve drugo čista je besmislica. Upamtite, djeco: budite uvijek na strani istine, jer ona će pobijediti kad-tad!”