Već odavno mi se na želudac nešto svalilo, osjetim da kuca kao srce. Svaki put pred akciju tako biva. Nije to strah, nikad nisam mogao jesti pred akciju i to je onda bivalo tako. Onako šćućureni, u mukloj tišini čekali smo znak da krenemo. Pogled mi je lutao lijevo i desno. U jutarnjem polumraku mogle su se nazrijeti kao šahovske figure siluete poredane u nizu. Jedni su bili na koljenima, drugi su čučali, a treći, poput nas, sjedili leđima okrenuti četničkim rovovima. Desno, pri samom vrhu Grede, čule su se gusle. Nekakvo bezlično zavijanje koje nije ličilo na pjesmu. Moglo se razaznati spominjanje Kosova i Nemanjića. Umjetnik, očito, nije slutio šta mu se sprema niti je znao ko mu je to prišao na pedeset metara.

Slušajući zvuk gusli, odlutah u mislima na jutrošnje postrojavanje dolje u selu. Neki me trnci prođoše. Iza jedan sat po ponoći, okupljeni na livadi ispred borove šume, stajali smo u ešalonu. Čulo se samo tiho brujanje i šaputanje. Već punu sedmicu izviđa se Greda. I kucnuo je taj čas da se četnici otjeraju. Znali smo dobro koji je njen strateški značaj i da neće otići s Grede tek tako. Odjednom se vreva prekide i neko do nas reče tiho: “Evo ga, evo Ramiza.”

Uspravan, odmjerenim korakom, išao je prema nama s još dva oficira. General, insan, ljudina – Ramiz Šuvalić, čovjek kog je vojska slijedila srcem. Zastao je pred strojem i, kao po običaju, prije razgovora prekrstio ruke iza leđa. “Selam, momci, kako ste mi?” – “Alejkumu selam”, zabruja borovom šumom kao šapat otpozdrav vojske. “Kako ste mi, momci moji?” – “Dobro smo, generale”, svako na ponaosob odgovara.

“Evo, došao je i taj dan”, reče Ramiz, “vrijeme je da se banda goni s Grede. Što su bili – bili su. Braćo vojnici, gazije, braćo moja! Danas ćemo na ovom mjestu, na ovoj koti, mi biti ti koji će ispisati časnu stranicu historije našeg naroda. Bosna je kroz historiju imala svoje junake. Danas, kad stojim na ovom mjestu i gledam u vas, vidim kontinuitet tog junaštva. Braćo moja, neki se danas s ovog brda neće vratiti sa svojom braćom. Neće se vratiti svojim kućama, svojim majkama, ženama, svojoj djeci. Nemojte žaliti. Ako bih birao dan svog preseljenja, neka to bude danas, s vama, s najčasnijim ljudima koje ova država i ovaj narod imaju. Ova kota danas bit će naša, to je davno zapisano, i mora tako biti. Jer Allah je na strani pravednih. Budimo stameni, hrabri, ponosni, takve će nas i historija pamtiti. Ako ne doživim dan slobode, molim vas, ne tražite da vam ičim plate ovaj dan kao što to rade u Hrvatskoj. Nema tog zlata, novca niti bilo čega što može platiti ovaj dan, ovu mladost, hrabrost i prkos. Mi ćemo ući u historiju s ovim danom, a historija je neumoljiva i neprikosnovena učiteljica života, ona se ne kupuje. Draga braćo, neka nas Allah milostivi danas sve pripazi. Za one među nama koji danas presele molimo Allaha da im otvori dženetske bašče. Ja imam vas, vi imate mene. Neka nam je sretno, gospodo borci.”

Tišina, potpuni tajac. Samo su se čule ptice kako cvrkuću negdje u tami, u krošnjama borova.

Iz razmišljanja me trznu Hamza: “Heeej, jesi li zaspao?” Okrenem se i samo odmahnem glavom. U tom momentu neko ispod nas tiho doviknu: “Spremite se, evo ih idu!” Prema nama, kroz visoku travu, išla je grupa od 10 do 15 vojnika. Pogureni, rukama su dodirivali zemlju da ostanu u visini trave. Bila je to udarna grupa. Polahko su ušli u ešalon. Dobili smo kratke upute. Kreće se za deset minuta. Nema mnogo kalkuliranja. Oni idu direktno na rovove, koliko god blizu budu mogli doći. Kada ispale projektile iz ručnih bacača i zolja, onda mi krećemo.

Ustao sam na koljena, popravio opremu, stegnuo šljem. Bili smo već odavno spremni, čekanje stvara samo veću nervozu. Gledali smo ih ispred nas kako idu, a onda su nestali u visokoj travi. Salih je do mene prikopčavao kutiju na svoju osamdesetčetvorku. Ja sam na koljenima pripremio pušku i stavio još dva okvira u džepove pantalona da mi budu pri ruci.

Duboko sam udahnuo svježi majevički zrak. To je to, još koja minuta i idemo. Tek se počela na nebu nazirati zora. Nemilosrdna uzbrdica čekala je na nas. Samo su dvije opcije u opticaju – mi ili oni. Treća ne postoji. Buljio sam u mrak da pokušam nazrijeti u polutami bilo šta ondje gdje su otišli momci iz “Pantera” – ništa, ništa se nije vidjelo.

Nekoliko trenutaka kasnije, dvije povezane detonacije odjeknuše i razlegoše se Majevicom, a onda dugi “tekbiiiiir” i još dvije detonacije. Kao orkestrirano, salva iz pješadijskog oružja sasu nasumično iz četničkih rovova. Svi smo potrčali. Pogled mi nabrzinu odluta lijevo, pa desno. Duga linija silueta protezala se izvan vidokruga.

Trčali smo koliko su nas noge nosile. Udarna jedinica fantastično je obavljala svoj posao. Sva pucnjava s četničkih rovova bila je na njih usmjerena. Grabili smo ka vrhu, a onda smo, negdje poslije polovine tog brisanog prostora, primijećeni. Nije bilo apsolutno ničega što bi moglo poslužiti kao zaklon. Stati ili zaleći na toj čistini značilo bi sigurno zauvijek tu i ostati. Zato smo grabili bez zaustavljanja.

Meci su počeli zviždati oko nas. Kao stršljenovi. Čuo sam ih pored sebe i iznad glave. Trčeći još brže, obazirao sam se lijevo – desno – još držimo liniju. A onda, nekoliko metara ispred mene, tup udarac. Nastavio sam, drugi će se pobrinuti za ranjene, mi nismo smjeli zastati ni trenutak. Lijevo od mene još jedan vojnik pada. Zažmirio sam očekujući udarac u prsa. Duboko udišući zrak, ponavljao sam: “Ešhedu en la illahe illellah, ve ešhedu enne Muhammeden abduhu ve resuluhu.”

Otvarali smo vatru. Salihova je osamdesetčetvorka zasiktala. Počela je borba na petnaestak metara od četničkih rovova. Pucali su nasumično, neki svjetlećom municijom, što ih je odmah otkrivalo. Navalili smo svom silom u šumarak na kraju uspona. Zalegao sam za jedno stablo i otvorio vatru. Bilo nas je već mnogo ispred njihovih rovova.

Pružali su otpor desetak minuta, a onda je rov ispred nas odletio u zrak. Još jedna detonacija odjeknu šumom, a zatim eksplozije ručnih granata pomiješane s jakom pucnjavom. Pritisli smo ih jako, bili smo svjesni da nas samo trenuci dijele od upadanja u tranšeje. Desno od nas još jedna detonacija i momci iz 251. brigade već su bili nad zemunicama. Skočili smo i krenuli naprijed. Nekoliko četnika iskočilo je i počelo bježati.

Koji metar od nas, na samom grudobranu, komandir iz 251. brigade vikao je na sav glas: “Idemo, idemo u tranšeje, goni bandu!” U pola povika rafal ga sasiječe po grudima i glavi. Zalegli smo, a onda njegovi momci pritrčaše i začuše se ponovo pucnjava i detonacija ručne bombe. Uskočili smo u tranšeju i krenuli prema njima. Podigli su svog komandira, ali je već bilo gotovo, imao je pet ili šest rana na grudima i glavi; preselio je na licu mjesta. Četnik koji je ranjen ležao u tranšeji sasuo je rafal na njega. Nakon toga se raznio ručnom granatom. Jedan od vojnika držao je i dalje tijelo svog komandira na nogama.

Odatle smo krenuli lijevo kroz tranšeje. Samo na još jednom mjestu pružili su otpor, ali i to vrlo kratko. Nakon sporadične pucnjave počeli su bježati. Ubrzo su se naše jedinice spojile, počelo je osiguravanje zauzetih položaja. Ostala je velika količina municije, oružja, sredstva veze, bestrzajnih topova i još mnogo drugih materijalno-tehničkih sredstava.

Izašli smo na zaravan. Sjeo sam. Noge me više nisu držale. Hamza me udari po ramenu i pokaza prstom: “Pogledaj onu ljepotu.”

Gore, još malo naviše, na samom vrhu platoa Greda, na visokom drvenom jarbolu, vihorila se velika zastava s ljiljanima.

Prošlo je mnogo dana, mjeseci, godina od tog julskog dana 1994. godine, ali, kad god vidim zastavu s ljiljanima, probudi se u meni sjećanje baš na onu zastavu koja se to jutro zavihorila na Gredi.

Stajala je prkosno, stameno, hrabro, isto kao i naša Armija.