I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka
 i dok kašljucam i pružam korak ne bih li pobjegao od smrada koji me napada sa svih strana, vazda mi glavom prođe ista misao: “Gdje sam odrastao, dobro da išta znam.” A katkad se javi i aneks‑misao: “Čak sam i fakultet završio. Svaka mi čast.”</p>
<p>Žurno koračam, doslovno se probijam kroz dimnu zavjesu do majčine kuće, koja me željno iščekuje, manje je od pedeset metara, kašljucanje prerasta u hropac, gušim se, a između dvaju napada kašlja, premda mi to nije svojstveno, od muke psujem na pasija preskakala.</p>
<p>Ulazim u kuću, kašljem kao da se s dušom rastajem, a majka me zabrinuto gleda. Ipak, smirujem se. Pijemo kahvu i šutimo.</p>
<p>– Što ne zapališ – majka će.</p>
<p>– Ne mogu. Otrovao sam se ovim smradom vani. Stvarno, dosta mi je nasilja. Jedno skonča, drugo iznikne iz njega. Nikad kraja.</p>
<p>– Kakvo nasilje? O čemu pričaš?</p>
<p>– Ništa, ništa, ja to onako.</p>
<p>I zaista, kad bolje razmislim, cijeli moj život obilježen je nasiljem. Kao dječak i adolescent, a da to nisam želio, tukao sam se bezmalo svakog dana s vršnjacima kabadahijama; kao mlad čovjek, tukao sam se s četnicima; kao zreo čovjek, verbalno sam se tukao i tučem s političkim nasilnicima, a, evo, “tučem se”, bezuspješno, i s enormnim zagađenjem zraka.</p>
<p>Tuče u djetinjstvu nisam mogao izbjeći. Naprosto sam bio primoran. I, barem u početku, počesto sam kući dolazio krvav i isprebijan, sve dok me stariji brat nije posjeo pred sebe (uzgred, brat je bio opasan lik, nikoga i ničega nije se bojao, ali nikad me nije branio, htio je da naučim braniti se sam) i rekao mi ono što svaki mahalac odlično zna:</p>
<p>– Sakrij strah, a strah je u očima, i udaraj prvi! Ali, ne odmah. Šuti i gledaj ga u oči, možda se uplaši i odustane. Na psovke ne obraćaj pažnju, takav je blefer, ali ako mu na licu zatitra blagi osmijeh, odmah ga spucaj, jer osmijeh je znak da će on spucati tebe.</p>
<p>I funkcioniralo je. Doduše, brata nisam dokraja poslušao: munjevito bih spucao i one s blagim osmijehom i one koji su me zasipali psovkama, ali, kako god, bezrazložni napadi na mene bivali su s vremenom sve rjeđi, da bi na koncu sasvim prestali.</p>
<p>Ipak, ovog ljeta, vraćajući se s teravije, doživljavam <em>deja vu</em> situaciju. U susret mi ide grupa novostasalih kabadahija. Po govoru njihovih tijela, “gorki talog iskustva” upozorava me da ću biti napadnut. Vidim, raspoređuju se u napadačku formaciju: dvojica desno, dvojica lijevo, a lider grupe, povisok i suhonjav, ide pravo. Zaustavlja se tik ispred mene.</p>
<p>– Ne bojim te se da si još toliki – reče.</p>
<p>Šutim i gledam ga u oči. I ubrzo ugledah strah. Gotovo je, ništa od tuče.</p>
<p>– Skloni se, dijete – rekoh tiho, a on odstupi kao dresiran pas i pokretom ruke pozva ostale da krenu dalje.</p>
<p>– E, robe Božiji! Gdje i među kakvom bagrom si odrastao, dobro da išta znaš! – rekoh naglas pleplavljen talasom teškog i neizrecivog besmisla.</p>
<p>– Sadik, jesi li dobro – čuh kako s balkona komšinica Subhija doviknu za mnom, a ja samo odmahnuh rukom. A šta bih joj i rekao?</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
AKO SE KRENE NA VRIJEME, HALA NIKAD NIJE DALEKOSljedeći članak
Oni koji se neizmjerno vole, na koncu, nikada ne ostaju zajedno
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače