I Maroko i Tunis, koji su 1956. godine postali nezavisni, dotad su bili protektorati dok je Alžir imao status odjela i, shodno tome, Pariz ga je smatrao francuskim suverenim teritorijem. Takav mu je status dodijeljen 1948. godine u uzaludnom pokušaju smirivanja sve glasnijih zahtjeva za nezavisnošću, koji su se u zemlji pojavili još desetljeće ranije

Algiers.

PIŠE: Damir HADŽIĆ

Alžir je bila jedna od posljednjih arapskih zemalja koja je stekla nezavisnost i, bez sumnje, ona koja je najviše pretrpjela i koja se najviše namučila da bi nezavisnost i dobila. Francuska, koja je bez previše otpora ostala bez Tunisa i Maroka, upotrijebila je sva sredstva, koja su joj bila na raspolaganju, da zadrži Alžir kao jedan od posljednjih komadića svog kolonijalnog carstva u raspadanju. Kako bi opravdao način svog djelovanja u Alžiru, kako bi opravdao različito postupanje na teritorijima koje je imao pod svojom kontrolom u sjevernoj Africi, Pariz je iznio nekakve pravne argumente, iako je i samim Francuzima bilo jasno da su ti argumenti i više nego bijedni. Pokušavali su sve što su mogli kako bi na životu održali teoriju o tome da Alžir nije bio kolonija, već dio francuskog teritorija. Za Francusku je gubitak Alžira bio kataklizma. U Alžiru su rođene brojne poznate osobe iz francuskog društva, poput dobitnika Nobelove nagrade za književnost Alberta Camusa, stiliste Yves Sainta Laurenta ili filozofa Bernarda-Henrija Lévyja.

I Maroko i Tunis, koji su 1956. godine postali nezavisni, dotad su bili protektorati dok je Alžir imao status odjela i, shodno tome, Pariz ga je smatrao francuskim suverenim teritorijem. Takav mu je status dodijeljen 1948. godine u uzaludnom pokušaju smirivanja sve glasnijih zahtjeva za nezavisnošću, koji su se u zemlji pojavili još desetljeće ranije.

FRUSTRIRANOST ALŽIRACA

Krajem pedesetih godina frustriranost Alžiraca, koji su shvatili da niko ne mari za njihove zahtjeve, pretvorila se u bijes kad su vidjeli kako su drugi narodi iste kulture, religije i jezika postigli svoje ciljeve. Ponižavajući francuski poraz u Indokini 1954. godine također je pomogao Alžircima da rasplamsaju vlastitu želju za emancipacijom. Prvog novembra 1954. godine nekoliko je čelnika takozvanog Alžirskog revolucionarnog odbora za jedinstvo i djelovanje (CRUA) odlučilo poduzeti korak naprijed u oružanoj borbi. Među njima je bio i Ahmed Ben Bella, koji će kasnije postati predsjednikom Republike Alžira. Stvorili su Nacionalno oslobodilački front (FLN), vojnu i političku organizaciju koja će od tog trenutka širiti svoju mrežu po cijeloj zemlji. Njegovi udarci, česti napadi na objekte od strateške vrijednosti, brzo su postali ozbiljna prijetnja.

U Parizu će alžirska situacija uskoro postati glavnim uzrokom zabrinutosti i političkog sukoba. Sukob, koji je s vremenom sve više plamtio, postat će više ili manje uzrokom pada nekoliko francuskih vlada. Francuske su vlasti u to doba bile slabe, neodlučne i zaglibljene nakon velikog svjetskog rata, izgubljene u napetostima Hladnog rata. A bile su i neodlučne pred pritiskom vojske i otporom koji su im pružale stotine hiljada francuskih doseljenika raznih generacija koji su Alžir smatrali svojom zemljom i domom i protivili se bilo kakvim ustupcima autohtonom alžirskom stanovništvu.

S druge strane, u Alžircima su sve više i više jačali patriotski osjećaji, osnaženi novim idejama, poput onih kakve je promovirao novi egipatski režim. Nakon dolaska na vlast 1959. godine, Nasser je izazvao Veliku Britaniju nacionalizacijom Sueckog kanala i zalagao se za jedinstvo svih arapskih naroda u okviru panarapskog socijalizma, koji je uključivao brojne intelektualce i vlade poput Iraka i Sirije. Ono što je Zapad najviše brinulo bila je činjenica da je iza toga stajao Sovjetski savez. Na drugoj strani stajali su francuski kolonisti, vlasnici zemljišta i brojnih poduzeća. Uz vojnu podršku, imali su jak utjecaj i na lobističke krugove u Parizu.

Rat koji je trajao od 1954. do 1962. godine bio je dug i krvav. Na kraju, broj žrtava bio je približno pola miliona ljudi. I francuska vojska, fanatizirana potpuno neprikladno za demokratsko društvo, i gerilci FLN-a utrkivali su se u nasilju, mučenju i često neselektivnim ubistvima. Hronika tog sukoba puna je strašnih događaja, poput ubistva 123 francuska doseljenika u provinciji Konstantin u augustu 1955. godine i reakcije francuskih vojnika koji su odgovorili masakrom gotovo 12.000 Alžiraca. Pokušaji francuskih vlasti da pronađu nekakav kompromis propadali su jedan za drugim. Prošlo je vrijeme za pregovaranje o političkim koncesijama, Alžirci su težili samo jednom cilju: suverenitetu.

POVRATAK LOBANJA

Decenijama nakon proglašenja nezavisnosti u Parizu su stajale lobanje donesene nakon dekapitacije alžirskih boraca za slobodu. To što su stajale u muzejima najbolje oslikava prirodu i način francuskog vojnog djelovanja u Alžiru i razmjere okrutnosti njihovih vojnika. Kao potez dobre volje, simbolično su vraćene u zemlju povodom proslave Dana nezavisnosti Alžira 5. jula. Francuske vlasti vlasnici su sumorne kolekcije od 18.000 lobanja donesenih sa svih strana svijeta sa teritorija koje je Francuska terorizirala, potčinila i iskasapila. Pariz se ponaša kao kakav serijski ubica, koji uživa čuvati trofeje svojih žrtava.

Trauma kolonizacije i rata za nezavisnost pobunjeničkih vođa, koje su francuske trupe strijeljale i odrubile im glave 1849. godine, još uvijek su važne za odnose između Alžira i Francuske. To je stvarnost koja i dalje uvjetuje prirodu alžirskog režima i njegovu mitologiju, a koja je utjecala na francusku unutarnju politiku sve do danas. Povratak lobanja i dokumenata iz kolonijalnih arhiva zatražen je zvanično u januaru 2018. godine. Među vraćenim lobanjama i one su poznatih vođa pobune iz 1849. godine.

Alžirski parlament nedavno je usvojio zakon kojim je uspostavljen Dan sjećanja, 8. maj, kako bi se na taj način sjećali pokolja koji su počinile francuske trupe 1945. godine. Alžir, također, želi na sto staviti pitanje nestalih, njih je nekoliko hiljada, tokom rata za nezavisnost (1958–1962) i francuske nuklearne testove provedene u alžirskoj Sahari, zbog čega tamošnje stanovništvo još osjeća posljedice na zdravlje.

Alžir je trpio pod francuskim kolonijalizmom od 1830. do 1962. godine. Ubistva i patnje koje su Alžirci pretrpjeli od francuskih okupacijskih vlasti tokom tih godina bili su potpuno institucionalizirani. General-pukovnik Marcel Bigeard priznao je da su francuske snage sistematski silovale i ubijale Alžirce a odrubljivanje glava tokom alžirskog rata za nezavisnost nije bila nikakva novost.

U intervjuu za francuski Le Monde 2000. godine Bigeard je mučenje opisao kao “nužno zlo”, ali porekao je da je i sam aktivno sudjelovao u njemu. Bez obzira je li bio izravno umiješan u silovanje, je li kopao žive starce ili zalijevao betonom noge žrtava prije nego što su bačeni u more, žrtve koje su u Francuskoj podrugljivo nazivali “Bigeardovim škampima”, francuski je general bio odgovoran isto onoliko koliko i njegove kolege i pretpostavljeni u francuskoj vladi.

Svi ti odgovorni za zlodjela uglavnom su proživjeli nacističku okupaciju Francuske i bili potpuno svjesni genocidne politike te fašističke države. Među tim generalima i funkcionerima bili su i pripadnici francuskog Pokreta otpora protiv nacističke Njemačke, ali uopće nisu imali problema u provođenju sličnih politika prema Arapima i Berberima, a da ne spominjemo francuske zločine u Indokini i drugdje širom svijeta. Unatoč svemu tome, unatoč priznanju Emmanuela Macrona da se mučenje sistemski koristilo u Alžiru, nema isprike. Mučenje, seksualno nasilje, otimanje zemlje, militantni sekularni prozelitizam i odrubljivanje glava: to je bila slika Francuske u Alžiru. To je bila kolonijalna verzija ponašanja takozvanog ISIL-a.

Nije se ginulo samo u Alžiru. Rat za nezavisnost Alžira u Francuskoj javnosti se i dalje naziva “bezimenim ratom”, a svi francuski vojnici naknadno su dobili statuse veterana i pomilovani su za sve zločine počinjene u tom periodu.

Gotovo 30.000 alžirskih demonstranata okupilo se 17. oktobra 1961. godine u centru Pariza kako bi mirnim protestima tražili kraj rata i proglašenje nezavisnosti Alžira. Uslijedio je brutalni pir francuskih snaga, koje su, prema posljednjim istraživanjima, ubile blizu 400 Alžiraca, čija tijela su potom danima plutala rijekom Senom. Demonstranti su zatvoreni na stadione i u zatvore, a skoro polovica ih je protjerana u Alžir.

Skoro četiri decenije je Francuska bila nijema i krila sve izvještaje i arhive o tom gnusnom masakru u srcu Evrope, da bi tek 1998. godine vlada te zemlje objavila prvi komentar o tom događaju. Navedeno je da je život izgubilo 40 demonstranata i nastavljen je pokušaj skrivanja istine o danu kada je Sena obojena krvlju alžirskih demonstranata. Francuska nikada nije priznala odgovornost za taj masakr, niti je bilo ko procesuiran i kažnjen za to.

PAD VLADE

Činilo se da Francuska ne vidi nikakav drugi izlaz osim rata i na kraju je Pariz zadovoljio stalne zahtjeve svojih generala za još više oružja i još više vojnika na terenu. Oficiri su svoje zamisli na terenu provodili bez imalo skrupula, bez ikakvog poštivanja osnovnih ljudskih prava. I sve što su činili imalo je za cilj poticati na mržnju i želju za osvetom. Takozvana bitka za Alžir, u kojoj su počinjena nebrojena zlodjela, imala je razorne učinke na imidž Francuza u svijetu. U međunarodnoj areni alžirski pokret za slobodu praćen je s nelagodom i pasivnošću. Diplomatska težina koju je imala Francuska dodatno je ojačana njenim statusom stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, što joj je dalo pravo veta na rezolucije.

Čak su i već nezavisne arapske zemlje bile veoma oprezne. Dvoje alžirskih susjeda, Maroko i Tunis, primili su i smjestili desetine hiljada izbjeglica, među kojima su bili i neki od vođa pobune protiv Francuza, ali im nisu dopuštali da djeluju s njihovog teritorija. Godine 1958. FLN je imenovao privremenu vladu (GPRA) i za svoje sjedište odabrao Tunis. Predsjednik Bourguiba bio je taj koji je pomogao Alžircima. Podrška ostatka arapskog svijeta, isprva suzdržana, povećavala se jer se osjećalo da je kraj rata blizu. U međuvremenu, u Maroku su se počeli pojavljivati ​​strahovi zbog načina na koji je povučena granica između dviju zemalja.

Arapska zemlja koja je najjače podržavala alžirsku borbu bio je Egipat. Nasser, suočen s Velikom Britanijom i Francuskom, ogorčen na zapadnu potporu izraelskoj proklamaciji i svjestan poniženja koje je kolonijalizam donio arapskoj naciji, dao im je oružje, vojno ih savjetovao i diplomatski pokrivao vođe gerilaca. Njegov je režim pokušavao postati predstražom novog arapskog svijeta i nadao se da će nezavisni Alžir biti nositelj njegovih ideala u Magrebu.

Sjedinjene Države i Sovjetski savez nisu propustili priliku da se međusobno kritiziraju, ali u pitanjima dekolonizacije imali su isti odgovor. Dvije supersile podržavale su kraj postojećih kolonijalnih carstava. SSSR je oprezno djelovao u Africi, u mnogim je slučajevima svoje djelovanje usmjeravao putem inicijativa svojih satelita. To se dogodilo u Alžiru. Uz potporu Egipta, zemlje koja je uživala zaštitu Moskve, u igri se pojavila i Castrova Kuba. Počeo je osiguravati oružje gerilcima i diplomatsku podršku njihovoj vladi u emigraciji.

Francuskoj je dugo trebalo da shvati da kubanski komunizam stoji iza opskrbe, propagandnih kampanja i upravljanja međunarodnom podrškom. Kada su odlučili povući neke poteze, već je bilo kasnio jer je proces stjecanja nezavisnosti već daleko odmakao. Rješenje je došlo na neočekivan način. Godine 1958. posljedice sukoba potkopale su moral francuskih građana, koji su bili prestravljeni užasno visokim porastom broja žrtava, od kojih su mnogi bili mladi ljudi koji su služili obavezni vojni rok. Mijenjala se politička klima, čemu je potpomogla i loša ekonomska situacija u Francuskoj.

MIROVNI SPORAZUM

A onda je izbila drama. Trinaestog maja rasprava o alžirskom sukobu dovela je do sloma Četvrte republike. General Charles de Gaulle, heroj borbe protiv nacista, pozvan je na čelo vlade koja je trebala biti dovoljno sposobna izvući zemlju iz problema. Iza njega su stajali generali i kolonijalistička desnica, oni su vjerovali da će De Gaulle znati kako spasiti Francusku od poraza i zadržati Alžir pod francuskim suverenitetom.

Kako Francuska ne bi bila ponižena zbog sve izvjesnijeg vojnog poraza u Alžiru, De Gaulle je reagirao mimo svih očekivanja. Isključio je mogućnost eskalacije sukoba i otvorio put pregovorima. Njegova je inicijativa izazvala bijes, pogotovo u Alžiru, gdje je nekoliko tvrdolinijaških generala, potpomognutih kolonijalnim stanovništvom, pokušalo raditi na svoju ruku. Zbog toga su stvorili tajnu organizaciju OAS, čije su aktivnosti protiv nove francuske politike dodatno zakomplicirale ishod pregovora u Alžiru. Francuzi su bili podijeljeni između onih koji su iz Pariza zagovarali dekolonizaciju i onih koji su se iz unutrašnjosti borili za očuvanje teritorija. Alžirci su jednako bili neodlučni. Prije nezavisnosti neki od njih bili su usmjereni na revoluciju. Drugi su težili zemlji otvorenoj za slobodno tržište i vjernoj arapskoj kulturi, načelima islama i plemenskoj tradiciji, koja je i dalje bila važan temelj moći u regiji.

Mirovni pregovori okončani su 1962. godine takozvanim Evianskim sporazumom. Te je godine formalno proglašena nezavisnost. Privremena vlada preuzela je vlast dok godinu dana kasnije Ahmed Ben Bella nije imenovan predsjednikom Republike. Alžirci koji su se borili zajedno s Francuzima, ili podržavali na neki način nastavak kolonijalizma, platiti su cijenu. Bili su prezreni, prognani, srozanog ugleda u društvu. Bili su i još uvijek su poznati kao harkiji, što je riječ koja potječe od arapske riječi haraka, a znači pokret. Njih oko 150.000 bilo je upisano u autohtone vojne jedinice (harke), drugi su bili državni službenici francuske uprave, radnici u francuskim firmama, članovi mješovitih porodica… Evianski sporazum nije predviđao zaštitne mjere za njih, a nove vlasti u Alžiru nisu pokazivale nikakvo milosrđe. Mnogima je suđeno, mnogi su osuđeni. Njih gotovo 100.000 platili su životom u osvetničkim akcijama koje su izveli nekontrolirani odredi bivših boraca. Nekoliko desetina hiljada harkija protjerano je u evropske zemlje, posebno u Francusku, gdje još uvijek postoji velika kolonija njihovih potomaka.