Iskustvo čovjeka na ovom tlu prožeto je nekom ukletošću. Jedini kontinuitet zapravo je neprestano građenje utvrda i ograda, odnosno rušenje tih tvrđava i gradina, rušenje i građenje, rijetko na istom mjestu, rijetko kao nastavak iskustva, gotovo uvijek kao novi početak. Zemlja je bremenita svojim pričama, a mi smo još gluhi za te njene priče, još nemamo dovoljno želje, a to odmah znači i sredstva, da uistinu zaokružimo svoje znanje o bivšem kako bismo jasno mogli pogledati u buduće
, saglasja u odnosu prema istoj rijeci, istim brdima, istim dolinama, saglasja koja će nam omogućiti da uredimo život u ovim predjelima, za čovjeka, jer o njemu je sve vrijeme riječ.</p>
<p>Tonemo sve više u bjeline neispisanih stranica iza teksta.</p>
<p>Ostaje nam kristalizirani tekst o putu, a iskustva i čvorišta tog puta posve blijede i stapaju se s bjelinom.</p>
<p>A ponekad su bilješke s puta i o putu ka knjizi gotovo jednako tako dramatične kao i knjiga. Jer, knjiga jeste apsolut, ali taj apsolut nije nastao sam iz sebe. Iako je, naravno, valja čitati iz njene nutrine, iz nje same, moguće je, iz puta ka knjizi, pročitati i knjigu o knjizi.</p>
<p>Svaki je pisac zapravo svoj vlastiti palimpsestar, svako djelo, do svog konačnog uobličenja, palimpsestni zbornik – palimpsestnik.</p>
<p>Pisac zaviruje u zabilježene trenutke i pokušava ih preobličiti. To je filozofija pisanja.</p>
<p>Potamnjivanje, grebanje, brisanje i novo ispisivanje u vlastitom tekstu put je, duboki put, ka središtu zamišljene knjige.</p>
<p>S novim pisaljkama, koje je izmislilo za nas novo vrijeme, ti tragovi nestaju. Nestaju kao trenuci koje smo pokušali zabilježiti. Memorija koja nam je poklonjena briše našu vlastitu memoriju, naše papirnato sjećanje.</p>
<p>Pred rukopisima pisalaca prije vremena računara moramo se (nostalgično ili ne) zapitati: Je li to kraj vremena pismena, pisama i pismenosti ili početak nove pismenosti koje još nismo svjesni? Isto onako kao što je pismenost usmene pjevače i mudrace ispratila u legendu.</p>
<p>Nigdje to nije tako vidljivo kao u vrtu sačuvanih i čuvanih rukopisa, nastalih od pera, olovaka i ruku koje su s tim i drugim pisaljkama gradile bašču našeg sjećanja, naših zajedničkih uspomena.</p>
<p>Oblik slova i riječi na putu, rukopis kojim pulsira rečenica, svjedočanstvo su jednako o putu pisanja kao i o drami pisanja.</p>
<p>Neke od čitača to i ne zanima, drugima je istinski dodatak čitanju, dodatak na ljepotu ili put u unutrašnje čitanje.</p>
<p>Pisci koje znamo, do kojih nam je stalo ili za koje smo jedva čuli, u našoj jedinoj, ne tako velikoj, ali za nas ipak nedovoljno poznatoj književnosti, pokazuju se sad i ovdje i kao junaci pisanja samog, pisci doista, oni koji ispisuju tekst – tekst svog pisma jednako, kao i svoje sudbine.</p>
<p>Iako nijedan od njih nije živ, u zemnom smislu, pisci na izložbi koje se sjećam i dalje pišu.</p>
<p>Riječi, riječi, riječi nas opominju da to nije fetišistička kolekcija predmeta, nego prostor, predio za duhovne skitnje i put do onog koji ih je zapisao, a jednako tako i put do sebe. Kao što je i čitanje putovanje do sebe u knjizi.</p>
<p>Može li nešto novo, nešto iza ili ispod teksta, nešto što je u konačnom tekstu ostalo ili postalo nevidljivo, otkriti darovit čitač, odnosno čitač kojem je stalo, dok gleda u rukopise? Odgovor je afirmativan, naravno. Zavirivanje u rukopise pisca, njegove skice, zabilješke i dnevnike (jednako kao i u skice slikara ili nekog drugog umjetnika), za istinskog čitača, za čitača-pisca ponekad je i put ka vlastitom djelu. A šta je to nego istinsko djelo pisca, pisca-čitača?!</p>
<p>Zar nas ne uvjeravaju u to i portreti pisaca, nagnuti nad svojim rukopisima, kako su ih vidjeli čitači-slikari, odnosno slikari-čitači? Njihovi likovni ogledi o licima pisaca također su dio teksta – rukopis i pogled u tekst.</p>
<p>I, dok, nanovo, sutra ili prekosutra budemo tonuli u bjeline novoispisanih stranica, iza kojih je iskustvo i napor koje je računar pretvorio u bjelinu, prisjetimo se rukopisa onih koji su pokušavali da ostave svjedočenje o sebi i o svom traganju za smislom, tajnom i dobrotom, pišući, svojim drhtavim ili uvjereno sigurnim rukopisom, pismo nama. Upravo nama.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Tanka je linija između razuma i bezumljaSljedeći članak
Korajski boem
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo