Iz štampe je izišlo treće izdanje knjige Tragom Božjih poslanika Ibrahima Kajana. Ovaj nesvakidašnji putopis podijeljen je u jedanaest etapa autorovog hoda po jugoistočnoj Turskoj u proljeće 1990. godine, kada je Kajan obišao “Pejgamberleri ovalari” ili “Područja Božijih poslanika”. Posjetio je gradove u kojima su poslanici pozivali na dobro, a odvraćali od zla, kao i mjesta spomenuta u svetim knjigama i mezarove nekih poslanika za koje se pouzdano zna gdje su ukopani. U ovom i narednom broju Stava objavljujemo dijelove iz Kajanovog putopisa, kao i fotografije koje je autor ustupio redakciji na korištenje

Piše: Hamza RIDŽAL

Najveća avantura koja se čovjeku može dogoditi, kažu mudri ljudi, susret je sa samim sobom. Ako ikada čovjek može biti istodobno i sam i s ostatkom svijeta, svakako je to u trenucima susreta s palačama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta što posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih građevina jedino su ljepše, i misaono poticajnije – njihove ruine! U očuđenom svijetu i promatrač biva očuđen, zato, poslije svega, kažem mirna srca: bio sam sretan u zemlji po kojoj su hodali Božji poslanici, u kojoj danas susrećete, osim Turaka, Kurde i Arape, podjednako muslimane i kršćane (sirijske crkve), sunite i alevite.

 Kralj Nemrut i Ibrahim, Božiji poslanik

Bio jednom jedan silni kralj, a ime mu je bilo Nemrut. Kralj Nemrut vladao je golemom i prebogatom zemljom Babilonijom. Živio je u prekrasnoj palači u glavnom gradu kraljevine, u Uru. Jedne je besane noći sjedio na terasi i promatrao nebo zasuto bezbrojnim zvijezdama. U sjajnom moru zvjezdanog beskraja iznenada uoči jednu koja se stade izdvajati iz svog jata, pa poče treperiti i krupnjati. Blistala je poput malog sunca! Od njezina blještavila postidješe se zvijezde, pa i sami Mjesec – te se skloniše u rubne dijelove neba. Taj neopisivi i neshvatljivi događaj potresao je kraljevu dušu, uvukao u nju silan strah, jer čovjek se plaši samo onih događaja koje nikako razumjeti ne može.

Kralj Nemrut hitro sazva sabor astrologa babilonskih, tumača nebeskih pojava, a pridoda im, najposlije, i čarobnjake kojih nije bila malo u njegovoj silnoj državi. I dođoše još tumači snova i gatalice, a i za proizvođače lažnoga zlata nađe se mjesta na kraljevskom divanu. Kralj Nemrut, bog na zemlji – kako su svi vjerovali, opiše uvaženom skupu šta je vidio s terase svoje palače. Najposlije, doda: “Koji su razlozi tom čudu, toj pojavi nebeskoj koji je uzrok?” Mudre se glave sjatiše jedna do druge. Dugo su vijećali mudraci, postavljali potpitanja, pa opet vijećali, pa opet stidljivo pitali kralja za neki, kao važan detalj u čudu neviđenu. Na kraju, najpametniji zvjezdoznanac protumači zagonetku: “U zemlji će se roditi čovjek i on će drukčije gledati na stvari i na pojave nego što ih svi mi danas promatramo. Bit će uzrok promjenama u mnogog našeg svijeta. To će, o kralju, biti kraj jednog carstva, a početak novog carstva. Bojimo se reći, kralju naš, naše svjetlo božansko, da je najavljen tvoj pad i rađanje sjaja…”

Ali kralj ne htjede slušati! Užas koji su mu predočili kao budućnost odmah je pokušao spriječiti: pozvao je dželate i izručio im lažljive zvjezdoznance. Kad je ostao sam, iz glave mu nije izlazilo njihova blesavo tumačenje. A, opet, stalno mu se javljalo i pitanje: što ćeš poduzeti? Pa smisli da ostavi svoju prijestolnicu Ur, grad čuveni, i da prijestolje iz Donje prenese u Gornju Mezopotamiju, u pretpotopni i zaboravljeni grad Ufru. Drugo što je smislila njegova pametna glava bilo je da odmah zabrani rađanje muške čeljadi! Poslao je neimare u Urfu i oni obnoviše grad, a na prigradskom brežuljku podigoše kralju novu palaču koja se i dan današnji, mada je više nema, zove Nemruttahta, Nemrutovo prijestolje. Njegov je oprez bio tako veliki da, jednostavno, iz Ura nije doveo nijednog muškarca! Oženjene je odijelio od njihovih supruga, mladiće bacio u udaljene krajeve na javne radove i svim silama sprječavao ženidbe. Ako bi neka žena ipak rodila, pod prijetnjom je smrti ubijala muško dijete, a u životu ostavljala žensko. Osim samog Nemruta, u Urfu je propušten samo jedan jedini muškarac, kraljev prijatelj vjerni, njegov pouzdanik i njegov svećenik visoke vezirske časti.

Njemu je bilo ime Azer, a neki će vam ljudi reći da se zvao Terah. Azer je imao lijepu suprugu, nježnu i milu Nunu. I desi se, naravno, da lijepa Nuna zanese i osjeti dijete pod srcem. (…) Opisala je suprugu da na padini, u podnožju brijega na koji je uzdignut dvor, ima jedna tajna, zaklonjena i nikom poznata spilja. Azer je šutio. Samo je kimnuo glavom u znak pristanka. Prilazimo, mi skupljeni sa svih strana svijeta, željeznim vratima kojim je zaklonjen ulaz u pećinu, prilaz mjestu na kojem je prije 4.250 godina rođen čovjek koji će mijenjati mišljenja ljudi i proširivati obzorja ljudskih spoznaja – Ibrahim / Abraham. Božji poslanik. I mi smo prošli kroz kratki hodnik i našli se u podzemnoj odaji, četverokutnoj, zidova od prirodnih stijena, s podom zastrtim ćilimima maštovitih šara. Dužinom zida što je ulazu nasuprot ostavljen je uski prorez kroz koji posjetitelj može vidjeti spiljinu dubinu. U miru njezine utrobe čuje se samo ujednačen ritam vodenih kapljica. Unutra je, ali se ne vidi, i izvor “koji je Bog podario djetetu”, a naši su suvremenici cijevima izveli tu istu tekućicu što se izlijeva kroz pipe u zdjelice, koje će svaki posjetitelj ispiti s osobitom gordošću da je na istom mjestu pio i sami Poslanik!

(…) Pošto je Nuna rodila dječaka, nadjenula mu je ime Ibrahim. Punih je petnaest godina majka skrivala tajnu o njegovu rođenju. Danju se dječak zadržavao u spilji, a za vedrih je noći izlazio ispred nje i promatrao golemo nebo poduprto brdima. Majka se nerijetko zadržavala s njim i u igri, u njemu razgovoru, tumačila mu je svijet koji ga je čekao. Ona je znala da je svaka sila za vremena, da živ čovjek mora umrijeti, pa taman bio i sami božanski kralj Nemrut! Ali Nemrut nije umirao! Čak je i zaboravio na davno pretskazanje, strah ga napustio, pa je povjerovao da su sve ono u prošlosti bile tlapnje, snovidjelice, gluposti. Ukinuo je stare zabrane i obnovio svetišta krcata kipovima idola. Tako je na lice zemlje izašlo i lijepo lice dječaka Ibrahima. Azer ga je predstavio kralju i otkrio mu tajnu njegova rođenja. Nemrut je volio poštenog Azera i oprostio mu što je postupio protivno njegovoj zabrani, jer, eto, pokazalo se da je i tako bila besmislena i glupa!

(…) Ne prođe dugo, ljudi se stadoše razilaziti s proslave. Neki se, po običaju, htjedoše pomoliti pred kamenim kipovima, kad – imali su što i vidjeti! Hrpe polupanih krhotina, gomile kamena, razvaljena kamena trupla, pokidane ruke i glave drevnih bogova! “Jesi li ti uradio ono s našim bogovima, o Ibrahime?” “Ne! To je učinio onaj najveći od njih, pitajte ga ako umije govoriti!” – reče Ibrahim spremno, pa pokaza prstom najvećeg idola kojem je bila, do nogu, prislonjena drška sjekire. “Ti znaš da naši bogovi ne mogu govoriti”, reče kralj mirnim glasom, ali i s ljutim, prikrivenim gnjevom koji samo što nije buknuo. A Ibrahim to jedva dočeka, pa će kazati: “Pa zašto se onda umjesto Allahu, Bogu jedinome, klanjate onima koji vam ne mogu ni koristiti niti od vas kakvu štetu otkloniti?… Teško vama koji se, umjesto Allahu, njima klanjate! Što se ne opametite?”

Kralj je bio preneražen drskošću mladog čovjeka! Istog ga trena dade uhititi, pa pozva suce da ga posavjetuju kojom kaznom treba kazniti najgore huljenje koje je ikada čuo! Tražio je najveću kaznu, pa mu je sve što bi suci predložili bilo blago, čak i smrt izgladnjivanjem. Želio je kaznu koju će pamtiti vrijeme i koju će prepričavati po cijelom svijetu. Kakva bi to trebala biti kazna – e, to nije mogao smisliti. Ali, ima jedan koji nikada ne spava kad treba na zlo navesti, na zlo posavjetovati. Šejtan priđe kraljevu uhu i šapne mu kako će ga kazniti da bi se o kazni pričalo do smaka svijeta. Kralj se oduševi te izda zapovijesti sve po uputama šejtana. S vrha zidina svoje utvrde na brijegu pokaza prstom mjesto u podnožju, uz ružičnjak: “Na onom mjestu naslažite drva za vatru kakvu svijet nikada dosad nije vidio! Izidajte lomaču naprama ovoj tvrđi!”

Drva za lomaču bila su naslagana i uzdizala se u visinu što je premašivala i samu tvrđu kralja Nemruta. Kralj, u nedoumici kako sad baciti kažnjenika na takvu visinu, zatraži savjet što da uradi. Ali mu niko nije mogao dati pametna savjeta. Dakako, niko osim šejtana: “Utakni dva kamena direka. Za njih zategni praćku, a u praćku…” Potpališe vatru. Božjeg poslanika staviše u tu golemu praćku i – pustiše prema smrti u stravičnu plamenu ognja. Ali Bog, Allah uzvišeni, naredi: “O vatro, postani hladna i spasi lbrahima!” U istom trenu obilna kiša i ledeni vjetar ugasiše vatru. Arzenkin vrt napuni se vodom. Plamteća drva pretvoriše se u ribe koje do dana današnjeg plivaju u jezeru… One su tu, kao i ona dva kamena stuba tako dobra vidljiva iz grada, na brijegu; eno ih, strše iznad ostataka tvrđave!

Šit i Lukman ukopani jedan pored drugog

A nakon podne‑namaza, nakon što su se ljudi razišli, zamolio sam imama Ali-efendiju, tako mi je rekao da se zove, da mi pokaže mezare zbog kojih prevalih tisuće kilometara. Uzeo je desetak ključeva različite veličine i sjaja, od potpuno zahrđalih i velikih do sitnih novije izradbe, povezanih u žičani kolut, pa mi dao znak da ga slijedim. Pokaza mi trijem i reče mi da ga pričekam pred zatvorenim vratima. On se potom okrenu i vrati u džamijsku avliju. (…) U bravi vrata s kojih je otpadala sasušena boja, okrenuo se, glasno škripeći, veliki ključ. Imam je otključavao vrata turbeta s unutrašnje strane. Vrata se gotovo nisu dala otvoriti, opirala su se i čvrsto zapinjala težeći što duže ostati priljubljena sa svojom drugom polovicom s kojom čine cjelinu, kao da su se opirala da me propuste preko svoga crvima i memlom izjedenog praga.

Čujem imama, požuruje me: “Bajram je, nemam puno vremena…” U polumračnoj odaji kvadratnog oblika odmah prepoznajem s novinskih reprodukcija čuvene ljesove… Tek sada, u usporedbi sa svojom visinom, spoznajem njihove glomazne dimenzije: dužina i visina im je gotovo istovjetna, a ona se može mjeriti jednom prirodnom ljudskom visinom! Primaknuo sam se onom sanduku, većem od drugog kojeg u trenu obujmih pogledom, što stoji uspravljen na desnu ruku od vrata ulaznih. Veliki sanduk, skriven poput noći, muslimani vjeruju, čuva ostatke sina Adema, a.s., i njegove žene Havve, sina trećega – Šîta (biblijski: Set), koji je drugi čovjek što je Tvorac obdario dijelom Objave koju je prenosio ljudima.

Moram priznati: čovjek se čudno osjeća stojeći u neposrednom dodiru, u najbližoj blizini zemnih ostataka onih, po dubokom uvjerenju muslimana i kršćana, koji su primali Božje poruke i mijenjali vrijeme i ljude u tim vremenima Bogom zadanim, ostavljajući trag koji nakon milenija zatičemo u pramenju pisane ili nepisane povijesti, utječući podjednako i na one koji jesu vjerovali, kao i na one koji nisu vjerovali! Ne umijem opisati što je sadržano u osjetilima dok su se sastajali sa svojim nevjerovatnim i nepročitanim informacijama u oklopu vlastite mi glave! Vjerujem da su i ona, ta moja ćutila, “stajala” potpuno blentavo zureći u kovčege pedantno upakirane u somot i zlatna kur’anska slova. Jedino znam da sam osjetio srh u hrptenjači, obarajući lice podignutim dlanovima. “…Uputi me na pravi put, a ne na put onih koji su zalutali…” Još se jednom osvrćem na kosinu sandukova poklopca i (opet), ne vjerujući, iščitavam tursku latinicu koja nedvosmisleno kaže: OVDJE SU ZEMNI OSTACI ŠÎTA ALEJHIS-SELAMA.

(…) Okrenuo sam se na lijevu stranu, primaknuo svoj budni san onom što je od kalu belu do moga dana u suvremenosti: navodni zemni tragovi čovjeka kojem je bilo ime Lukman, o čijoj je mudrosti diktirao sami Džibril u svijest Božjeg poslanika Muhammeda, a.s. Od tada se nalazi u Kur’anu Časnome, zaogrnuto naslovom Luqman. Kovčeg je, čini mi se, gotovo potpuno istovjetan prethodnom, nešto niži, pod crnim somotom, a somot u bljesku zlatnih ajeta. Bilo kako bilo, Mudri Lukman ima ono što je imao uvijek: najširu popularnost među najširim slojevima muslimana koji, nerijetko i ne znajući njegovo ime, dobro znaju bar neki od njegovih mudrih i ljekovitih savjeta. Muslimani uče Fatihu za njega, kao što ih je baš maloprije nekoliko njih proučilo, dok sam bio sa Šîtom, a.s., slijedeći hadise koji ga uzdižu u sami prostor nezaborava.

(…) Ulema ne dvoji da je Lukman bio Božji poslanik. Ima ih čak koji ga uzvisuju na najveće među njima po mudrosti i plemenitosti. Tvorac svjetova kaže: “A mi smo Lukmanu mudrost darovali: Budi zahvalan Allahu! Ko je zahvalan, čini to u svoju korist, a ko je nezahvalan – pa, Allah je, zaista, neovisan i hvale dostojan.” Ko je Lukman? On pripada, kaže turski autor Yusuf Tavasli, porodičnom krugu Ejjuba, a.s. Ejjubov je otac imao sestru ili tetku, koja je bila Lukmanova majka. Imao je vrlo dug život. Isti mu je autor, oslonjen na navode predaja, zaokružio ravno 1.000 godina provedenih na ovom svijetu! Tijekom tako dugog života Lukman je vidio brojne Božje poslanike, neke je i upoznao, s nekim je razgovarao i izmjenjivao misli.