Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U nekoliko nastavaka govorimo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

Sulejman Čamdžić

Staklara

Presuda Omeru Behmenu

Omer Behmen, tajni snimak UDB-e '70-ih godina proslog stoljeca

Salih Behmen

Ejub Hadžić

Ejub Hadžić

Fotografija i lični list Omer Behmen

Piše:  Anes DŽUNUZOVIĆ

U komunističkoj Jugoslaviji zatvori za političke zatvorenike, disidente, stvarne ili umišljene protivnike režima više su podsjećali na logore nego na zatvore. To je posebno bilo izraženo u prvih 10 do 20 godina ovog režima. Naravno, nikad taj režim nije imao milosti prema svojim protivnicima, ali je prvih 20 godina vrijeme kada su se obračunali s najvećim brojem svojih protivnika, stvarnih, potencijalnih ili izmišljenih.

REVIDIRANJE – OMILJENI RAZLOG ZA MUČENJE ZATVORENIKA KOD BH. UDBAŠA

“Mladi muslimani” su, prema mišljenju komunista, bili u prvoj deceniji komunističke vlasti drugi najvažniji neprijatelj države u Bosni i Hercegovini, ali i na nivou Jugoslavije, odmah nakon pripadnika Informbiroa. Međutim, informbiroovci su uglavnom nestali nakon obračuna s njima 1948. godine, a “Mladi muslimani” su za komuniste ostali “neprijatelji” države sve do njenog raspada. Iako oni nikada nisu bili protiv države Jugoslavije već protiv režima koji je vladao Jugoslavijom i onoga što je taj režim donio Bošnjacima u Bosni i općenito Jugoslaviji. “Mladi muslimani”, kao i drugi politički zatvorenici u komunističkim zatvorima, doživjeli su ogromnu fizičku i psihičku torturu u istrazi, ali i nakon presuda u procesima koji su trebali da dovedu do njihovih “revidiranja stavova”, odnosno odricanja od dotadašnjih ideja i prihvatanja komunističke ideologije.

Fenomen “revidiranja” bio je, čini se, proizvod UDB-e u Bosni i Hercegovini, ili je bar bio najizraženiji u bh. zatvorima s političkim zatvorenicima, posebno u zeničkom zatvoru u vrijeme kada je upravnik bio Jure Bilić. On je doveden na tu poziciju 1950. godine zbog spremnosti na okrutnost u procesima “revidiranja”. Tog stanovišta je i Omer Behmen, za koga smo rekli da je u dva procesa komunista protiv njega 1949. i 1983. osuđen na ukupno 35 godina zatvora, što je najveća kazna za političkog protivnika komunističkog režima u Jugoslaviji. Deklarirani četnici, ustaše, koljači i masovne ubice nisu bili kažnjavani u mjeri kao čovjek koji se nije htio odreći interesa svoje vjere i svog naroda. Treba spomenuti da je Omer Behmen u dva procesa odležao 17 godina u zatvoru, što je nakon kosovskog Albanca Adema Demaćija najviše odležanih godina u jugoslavenskom komunističkom zatvoru kao politički zatvorenik.

Omer Behmen u svojoj autobiografskoj knjizi Na dnu dna o fenomenu “revidiranja” kaže: “Uprava, praktično UDB-a, danima je, pa i mjesecima, pratila, sortirala i pripremala planove ‘prevaspitavanja’ koji će se realizirati i dosljedno sprovoditi… Goli otok je ‘savezni’ aranžman dirigiran iz Beograda i CKKPJ, direktno Rankovićeva nadležnost, nad kojim je Tito imao potpuni uvid, kao i Staljin što je ima nad gulazima. Dolaskom u Sremsku Mitrovicu i u razgovoru sa političkim zatvorenicima vidjeli smo da tamo nema baš ove kampanje revidiranja, tj. nije tako izražena… Revidiranje ovako razrađeno je, ipak, bosanski komunistički dijalog UDB-a – politički osuđenici.”

Bosanski komunisti su od revidiranja napravili instituciju na koju su puno polagali, a Jure Bilić, upravnik zatvora u Zenici, posebno. U noći dočeka 1951. godine u zatvorskoj sali Jure Bilić čestita Novu godinu i šalje sljedeću poruku: “Vrijeme je da se neprijatelji naroda prevaspitaju i dođu pod vođstvo Tita i Partije. (…) A to će dokazati revidirajući svoj stav, svoj životni put. Oni koji to ne budu htjeli naći ćemo načina, i to među njima samima. Pa će ustaše isljeđivati ustaše, četnici četnike, a ja ću lično ‘Mlade muslimane’.”

Ovu čestitku bilježi Omer Behmen u svojoj knjizi, a lično ju je slušao kroz prozor samice u po zlu poznatoj staklari zeničkog zatvora. Upravo je tu noć završio u samici u 23:00 sata kažnjen jer je tokom radne obaveze tog dana prišao Bećiru Tanoviću da malo porazgovaraju. U samicu je smješten samo u donjem vešu, a prije ulaska naređeno mu je da skine prozor i da na taj način ostane u samici u hladnoj i snježnoj noći 31. decembra 1950. na 1. januar 1951. godine. Najava Bilića da će se lično obračunati s “Mladim muslimanima” govori kolika je opsesija komunista bila ovim pokretom, ali govori i o snazi pokreta, prije svega intelektualnoj, i utjecaju koji je imao u bošnjačkom narodu.

Među “Mladim muslimanima” nije bilo onih koji su revidirali stavove, Omer Behmen je bio poznat po svojoj odlučnosti i tvrdoglavosti. Tako je u svim zatvorskim i UDB-inim izvještajima stajalo da je nesalomiv. U jednom izvještaju upravnika zatvora u Zenici (upravnik u jednom periodu) Gojka Latinovića stoji: “Za cijelo vrijeme izdržavanja kazne ima neprijateljsko držanje prema društvenom uređenju. Može se reći da je to osuđenik na koga uopšte ne djeluje kazna, nego čak šta više iz dana u dan postaje sve veći neprijatelj. Radi ovoga svoga neprijateljskog djelovanja bio je nekoliko puta kažnjavan od strane uprave doma, ali sve je bilo beskorisno. Naposletku, dat je u izolaciju od ostalih osuđenika kako ne bi na njih negativno utjecao.”

“OMICA ĆE I UMRIJETI, ALI NEĆE PROGOVORITI”

Torturu i mučenja kroz koja su prošli mladomuslimani u istražnim zatvorima najbolje ilustriraju zatvorski dani nekolicine mladomuslimana koji su osuđeni na smrt. Jedan od njih jeste Omer Kovač, koji je bio učenik IV razreda Gazi Husrev-begove medrese i uhapšen je nakon što je tadašnji direktor Medrese Sulejman Kemura otkrio kod Omera neke mladomuslimanske letke i prijavio ga državnim organima. Omer Kovač zvani Omica prilikom hapšenja rekao je ocu: “Omica će i umrijeti, ali neće progovoriti.” To se i desilo. Ismet Kasumagić je u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida zabilježio: “Tuku ga, muče, ali on šuti. Pada u nesvijest. Polijevaju ga kantama vode da dođe sebi. To traje danima. Kao da nema razlika između dana i noći. Omer šuti… Tučnjava i stalno polijevanje hladnom vodom, uz glad i besanicu, oslabili su Omera, daje samo slabe znakove života. Gubi svijest… Omicini drugovi, koji su ga viđali u prolazu, kažu da su mu od silnih batina oči bile ispale iz svojih duplji. Objesili bi ga za noge u sobi za mučenje i ljuljali tražeći da progovori. Kako on nije popuštao, ljuljali su ga sve jače i jače. Na kraju je udario o jedan pa o drugi zid dok se nije nepovratno onesvijestio. Mehmed Arapčić je pričao kako je Omer Kovač na koncu toliko premlaćen, da ni nakon polijevanja vodom nije dolazio sebi. Onda njega zadužuju i on sam na rukama nosi onesviješćenog Omicu, sami kostur obložen modrom kožom, do kola hitne pomoći, koja ga odvoze u zatvorenički dio bolnice na Koševu. Uzaludne su bile sve ljekarske intervencije. Omica je izdahnuo. Tako je, eto, smrtno stradao jedan sedamnaestogodišnjak.”

I Hasan Biber je tokom istrage trpio strašna mučenja. Nedžib Šaćirbegović je u isto vrijeme bio u Centralnom zatvoru kad i Hasan. Saznao je od nekih zatvorenika koji su bili s Hasanom u ćeliji kako su ga sve mučili: uvlačenjem zahrđale žice u ud, vješanjem čuturice za vodu o testise, uvlačenjem ruke u ladicu stola, a onda naglim zatvaranjem, stavljanjem Hasanovih nožnih prstiju pod stol, a onda sjedanjem na stol.

VIŠEDNEVNO STAJANJE U BAZENU S VODOM

Ništa bolje nije prošao ni Nusret Fazlibegović, osuđen na smrt strijeljanjem kao i Hasan Biber. “Pošto nije htio da govori, odveli su ga u podrum, u ‘bazen’. Tu je bila ćelija ukopana u dno podruma. Stepenica nije bilo i milicioneri su ga spustili u vodu dubine 1,5 metara. Prethodno su mu skinuli odijelo i ostavili ga samo u gaćicama. U tom bazenu je samo mogao stajati. Kad bi ga san uhvatio, išao je u kut ćelije i tu se oslanjao na zid da zaspi… Pošto je stalno stajao, noge su mu otekle već prva dva dana… Na momente bi zaronio i sjeo na dno bazena, samo na tren da odmori noge. Taj odmor je trajao toliko dugo koliko je mogao ostati pod vodom bez zraka… Masirao se po tijelu da se zagrije. Pio je vodu iz bazena”, zabilježio je Ismet Kasumagić u knjizi Trinaest mladomuslimanskih šehida.

U istoj knjizi zabilježeno je i kako su mučili Omera Stupca. “Pod istragom je bio vrlo čvrst i neustrašiv, pa su se nad njim isljednici posebno iživljavali, čudeći se tolikoj izdržljivosti… Tako je danima visio u hodniku sa puškom provučenom ispod koljena i vezanim nogama skupa sa rukama na leđima. Drugi put su ga vješali za jednu ruku i jednu nogu, treći put je naglavačke visio vezanih nogu, a četvrti put je korišten sistem zvani ‘bindung’, kojeg su Švabe koristile kao vojničku kaznu, a koja se sastajala u tome da se mučenik objesi za ruke vezane na leđima tako da samo vrhovima nožnih prstiju dodiruje pod. Svako od tih vješanja trajalo je po desetak dana, pored niza drugih masovnih sistema mučenja… Na sud je izašao donekle oporavljen, jer je za to spreman, ali mu je visila jedna ruka izglavljena i usahla od višednevnih raznih vješanja”, zabilježio je Kasumagić.

PRANJE VEŠA U WC ŠOLJI

Mučenja i torture na različite načine, kako bi slomili zatvorenike, nisu mimoišle nikoga. Cilj komunista bio je za one u istrazi da priznaju sve za šta ih terete, da izdaju druge ili ih potvore, a za osuđene da “revidiraju” stavove i postanu udbaši, cinkatori drugih. Pošto su tih prvih desetak poslijeratnih godina bila masovna hapšenja svih potencijalno opasnih osoba za režim, zatvori su bili prepuni pa su ih onda trpali po 15 u male ćelije od osam kvadrata, s jednom kantom u ćošku za sve vrste nuždi za sve njih. Ta se kanta jednom dnevno izbacivala, a u nekim slučajevima, ako bi prilikom iznošenja neko prosuo po podu dio sadržaja, morao je to polizati. Vode nije bilo za pranje odjeće ili kupanje. Ejub Hadžić u svojoj još neobjavljenoj autobiografskoj knjizi Sjećanja (knjigu za štampu priprema Udruženje “Mladi muslimani”) piše: “U to vrijeme je zavladala velika nečistoća u ćeliji, bilo nas je prepuno, nismo se nikada kupali, ja sam proveo tri mjeseca pod istragom u Sarajevu a da nisam nikada promijenio ni veš ni košulju, naravno, uvijek u odijelu u kojem sam uhapšen, a tako i drugi. Bilo je jedino mjesto u sobi gdje je tekla voda, a to je u samom ćošku sobe jedna zahodska šolja, u kojoj smo mi svi obavljali svoje fiziološke potrebe dan-noć, pa smo znali, neki od nas, da sa nekom krpom ‘dobro’ operemo tu šolju i onda da u njoj operemo košulju ili gaće, bez sapuna, koje ćemo nekako isušiti iznad glave na zidu, samo da malo ublažimo tu nečistoću.”

U istoj knjizi Ejub Hadžić, koji je osuđen na sedam godina zatvora, koliko je tačno i odležao, govori i o teškoj situaciji koja se dogodila Salihu Behmenu: “Kada su bili najveći progoni nas ‘Mladih muslimana’ u KPD Zenica, kada su tražili ‘da revidiramo stav’, to jest da postanemo UDB-ini špijuni, onda je najveću kaznu dobio Salih Behmen. On je kažnjen izolacijom, da bude sàm u ćeliji u zgradi zvana ‘staklara’, u trajanju od dvije godine. Dvije godine, ako se ne varam u sjećanju, naš Salko je bio sàm, da nije ni imao priliku ni mogao da razgovara sa bilo kime. Čak i stražari koji su mu otvarali ćeliju i izvodili ga da šeta pola sahata dnevno u dvorištu zgrade sa njime nisu trebali razgovarati. Sve je on dobijao, i doručak i ručak i večeru, vodili su ga i da se okupa jednom sedmično, ali uvijek sàm, bez knjiga, novina ili bilo čega što bi ga moglo malo rasteretiti. To je bio neki UDB-in eksperiment kao metod da se neko ‘preobrati, da revidira’.

I nama koji smo prolazili dvorištem KPD Zenica u vrijeme kada Salko izađe u šetnju, kružnu, bilo je zabranjeno da se približimo, i ni govora nije bilo da komuniciramo sa njim. Samo smo ga mogli vidjeti, a i on možda nas, i to je sve. I kada je naš Salko konačno izašao među nas, pričao mi je da mu je u početku čudnovato zvučalo u glavi kada bi pričao i trebalo je izvjesnog vremena da se navikne i da mu to postane normalno. Pa mi je Salko pričao: da je iz svoje samice u ‘staklari’ mogao vidjeti samo nebo i jedno brdo koje se uzdiže iznad zidina zatvora. Na tom brdu, na toj strani bila je jedna njiva na koju je dolazio vlasnik i radio. Pa Salko nastavlja: ‘Gledam čovjeka kako ore, pa kako sije, pa kako to se ozeleni, pa čovjek dolazi i okopava i napokon dolazi jesen i on to požanje i snijeg prekrije njegovu njivu, pa nakon duge zime dolazi ponovo proljeće i ponovo se sve ponavlja. Ako Bog da pa jednom izađem živ iz zatvora, otići ću na to brdo da vidim ‘uživo’ tu njivu koja mi je bila na očima i koja mi je ublažavala moju samoću.”

KAD OGUGLAŠ NA UDARCE

U proljeće 1949. godine Mustafa Šeta upisuje Pravni fakultet u Beogradu. Tek što se vratio u Višegrad biva uhapšen kao dio mladomuslimanske grupe iz Gazi Husrev-begove medrese. Kratko je bio u policijskoj stanici u Višegradu, gdje ga je pretukao dežurni oficir Jovo Krvopić. Takvog s modricama po licu prebacili su ga vozom do Sarajeva i smjestili u Ćemalušu. Nekoliko dana kasnije, počela je tortura o kojoj Mustafa Šeta piše u još neobjavljenom autobiografskom djelu Kazivanja (Udruženje “Mladi muslimani” priprema knjigu za izdavanje): “Svaki bolni udarac praćen je još bolnijim jecajem. Nestaje mi daha, obaraju me na patos. Tuku nogama. Odjednom, u trenutku dok očekujem još jedan udarac vojničke čizme potkovane čeličnim nalčicama, zapljusnu me val totalne neosjetljivosti. Čizme se zabijaju u tijelo koje kao da nije moje. Obuzet neopisivim osjećanjem radosti, sred njihove bestijalnosti, smijao bih se. Kontrolišem poriv, da ne izazovem još veći gnjev. Vidim pokrete, čujem zveku udaraca, navire mi sjećanje kur'anskog kazivanja o spaljivanju Ibrahima, a. s., prelasku Musaa, a. s., preko mora, razgovoru novorođenčeta Isaa, a. s., Isra i Miradžu Muhammeda, a. s. (…) Kad sam se poslije našao u ćeliji s kolegom rahmetli Mehmedom Trakom, pričao mi je da je čekao ‘svoj red’ pred vratima i slušao kako na udarce uzvraćam jaucima i kako mu je zagonetno bilo kad je nastavio slušati udarce, a jauka nije čuo…” Nakon Ćemaluše, Šeta je prebačen u Centralni zatvor, a do izlaska iz zatvora boravio je u “Crnoj kući” u Travniku, logoru “Ribić” na Kupresu, zatim zatvoru u Foči, logoru Tilava, rudniku Breza, logoru na Čengić Vili, zatim u Semizovcu, te Pajtovom Hanu.

Postojali su pojedinci na koje su iz nekog razloga posebno bili kivni komunisti. Jedan od njih jeste Dževad Čurčić. Dio torture koju je prošao Dževad Čurčić zabilježio je Sulejman Čamdžić u autobiografskoj knjizi Neka moja sjećanja: “Vezanog su ga i slabo obučenog smjestili u samicu u ‘staklari’ početkom januara 1951. godine i skinuli prozor u ionako hladnoj ćeliji. Noću je pokušao sjesti, a, ne znajući da postoji uz zid cijev za grijanje, koje samo nakratko puste da grije, žestoko se spržio. Nastale su prvo jake opekotine, a zatim gnojenje. Poslije objeda, ponovo su mu vezali ruke na leđa. Rane su postajale sve dublje i izazivale užasne bolove. Tako su ga držali sedam dana. Povremeno su ga izvodili na teške poslove u radionici i brusioni, gdje je bilo zagušljivo, sve pod kontrolom Jure Bilića…

Jedne noći su ga odveli u prizemlje u prostoriju dežurnih milicionera. Tu je bilo nekoliko njih. Odmah su počeli da ga maltretiraju. Psovali su mu i tražili da i on psuje Boga. Dževad je šutio, a onda su ga udarali svim i svačim, tako da su ga bacili na peć koja se srušila. Nakon velike tuče, bio je sav krvav. Tada su pozvali političke revidirce da ga odvedu u banju i kupaju. Uzeli su tri podrezane brezove metle i pod hladnim tušem su ga trojica grebali tim metlama, a četvrti je čekićem branio da izađe ispod tuša. Rezultat je bio da je Dževad bio s krvavim brazdama po cijelom tijelu.” Od silnih mučenja, Dževad je završio na neuropsihijatriji, na svu sreću, bez posljedica.