Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U narednih nekoliko brojeva Stava govorit ćemo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Pokret “Mladi muslimani” nastao je 1939. godine kao odgovor mlade bošnjačke, muslimanske inteligencije na događaje koji su obilježili to vrijeme, kako u tadašnjoj Bosni, koja je pripadala Kraljevini Jugoslaviji, tako i šire u svijetu. Izazova je bilo više: nepriznavanje nacionalnih prava Bošnjaka, potom priprema podjele Bosne kroz srpsko‑hrvatski sporazum na nivou vladajuće strukture Kraljevine, poznati sporazum Cvetković-Maček, slabe političke i nacionalne institucije i organizacije u bošnjačkom korpusu, nemoćne da se izbore s izazovima vremena, jačanje dviju za muslimane neprihvatljive ideologije u svijetu, s refleksijom i na Kraljevinu Jugoslaviju i Bosnu u njoj, a to su fašizam i komunizam; očigledno izbijanje velikog rata u kome su Bošnjaci vojno nezaštićeni, a desničarske četničke i ustaške ideologije uveliko su jačale i oštrile kame.

OTPOR U ODNOSU KRALJEVINE JUGOSLAVIJE PREMA BOŠNJACIMA

Dakle, jedan od motiva i razloga za formiranje pokreta “Mladi muslimani” leži u činjenici da Bošnjaci nisu imali nacionalna prava u Kraljevini Jugoslaviji. Potcjenjivački odnos, potpuno minimiziranje uloge, značaja, pa i postojanja Bošnjaka u Bosni bilo je posebno izraženo u društvenom i političkom životu Kraljevine Jugoslavije, bez obzira na činjenicu da je postojala Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) i da je njen predsjednik dr. Mehmed Spaho bio ministar u Vladi Kraljevine. Ismet Serdarević, pripadnik pokreta “Mladi muslimani”, u knjizi Seada Trhulja Mladi muslimani o poziciji Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji i pred formiranje pokreta kaže:

“Moj stariji brat Asaf je spadao u grupu đaka Prve gimnazije koja je maturirala 1939. godine… Oni su se još kao gimnazijalci sastajali u grupama koje su više imale debatni karakter, ali koje su bile ideološki različito usmjerene. Nisu bili zadovoljni statusom Muslimana kakav je bio predstavljen ondašnjoj javnosti. Znam kako se o nama onda mislilo, ko smo i šta smo: ništa lijepo, ništa značajno, a često ponižavajuće. Oni su na tim sastancima pretresali teme o islamu, o Muslimanima u BiH i Jugoslaviji, a kroz to se nije moglo ne govoriti o Muslimanima kao o nekom autohtonom narodu, naciji. Bili su to izuzetno inteligentni mladići, postizali su vanredne rezultate u školi. Tada se, kako sam kasnije informisan, i rodila ideja o osnivanju organizacije koja bi bila službeno registrovana.”

Bošnjaci su u vremenu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Kasnije Kraljevine Jugoslavije) pretrpjeli veliko i masovno osiromašivanje kroz agrarne reforme iz 1919. i 1924. godine. Ona je u potpunosti zaustavila ekonomski napredak Bošnjaka, ali i mogućnost obrazovanja i individualnog, porodičnog napretka, kao i napretka bošnjačke zajednice. Takav odnos srpske i hrvatske politike prema Bošnjacima kulminirao je upravo 1939. godine. Predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije, Srbin Dragiša Cvetković, i vođa Hrvatske seljačke stranke, Hrvat dr. Vlatko Maček, potpuno negirajući interes Bošnjaka, 26. augusta 1939. godine potpisali su sporazum kojim je Bosna praktično podijeljena između Srba i Hrvata. Kako se gledalo na Bošnjake, svjedoči odgovor Cvetkovića na Mačekovo pitanje “šta ćemo s muslimanima”, kada je rekao: “Računajmo kao da ih nema.” Iste godine, baš u vrijeme kada se vode pregovori na relaciji Cvetković-Maček, u hotelskoj sobi u Beogradu iznenada umire predsjednik Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) i ministar u Vladi dr. Mehmed Spaho. Po mnogima, Spaho je ubijen jer je predstavljao Bošnjake i zato što ne bi lahko prihvatio sporazum kojim se uništava Bosna, čija je cjelovitost bila njegov politički koncept i prioritet.

SMRT SPAHE I POLITIČKO SLABLJENJE BOŠNJAKA

Mladi bošnjački intelektualci koji će formirati pokret “Mladi muslimani” uglavnom su podržavali JMO, tako da su smrt Spahe, te političke okolnosti koje su tada vladale bili, također, jedan od razloga nastanka “Mladih muslimana”. Munir Gavrankapetanović, jedan od značajnijih pripadnika “Mladih muslimana”, pisao je o stavovima pokreta prema JMO:

“JMO, koja je osnovana u prvim godinama postojanja Kraljevine Jugoslavije, uspjela je da u svoje redove okupi ogroman broj muslimana. Ona je za sve vrijeme svog postojanja uspjela da sačuva biće muslimanskog naroda. To je njena velika povijesna zasluga. JMO je nastojala da se izbori za autonomiju BiH u njenim povijesnim granicama, a u okviru tadašnje Jugoslavije. Ona je također nastojala da se nadoknadi materijalna šteta muslimanima pojedincima kojima su ogromni kompleksi zemlje oduzeti tzv. agrarnom reformom provedenom 1919. godine. To su bila uporna nastojanja koja su rezultirala nepotpunim uspjehom. JMO borila se, dalje, da se materijalno osiguraju siromašni slojevi muslimanskog naroda putem zapošljavanja u državnu službu. Zalaganjem njenih narodnih poslanika podignute su po selima mnoge osnovne škole, izgrađeni lokalni putevi i vodovodi. Njihovim zalaganjem izgrađena je željeznička pruga Ustiprača – Foča, koja je mnogo značila za Podrinje i razvoj tog kraja nastanjenog pretežno muslimanskim življem. JMO je stvarno bila stranka muslimanskog naroda, koja je ne samo uspjela da sačuva Muslimane na okupu nego je uspjela da olakša i poboljša život muslimanskog naroda.”

Pored Munira Gavrankapetanovića, i drugi članovi “Mladih muslimana” ističu važnost JMO, poput dr. Nedžiba Šaćirbegovića:

“Osnivanjem JMO, političke stranke muslimana BiH, 1919. godine, mi smo poslali tri poruke svijetu. Prva je da mi želimo biti politički faktor u (tada novoj) državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Druga je da mi ističemo svoju pripadnost ovim prostorima koje su naselili južnoslavenski narodi, i da smo kao takvi prihvatili zajedničku državu Južnih Slavena. Treća poruka, ništa manje važna od prve ili druge, jeste isticanje da se radi o političkom organiziranju muslimana, znači, o političkom okupljanju onih koji imaju identične interese, nade i brige, probleme i rješenja koja traže i nude.”

Međutim, razmišljanja članova pokreta nisu u svim segmentima bili podrška JMO. “Međutim, njena (JMO) velika mahana (bar po mojoj skromnoj ocjeni) je to što je ona u svojoj biti bila građanska, a ne ideološka stranka”, pisao je Munir Gavrankapetanović. “Mladi muslimani” zamjerali su JMO i što nije uspjela nacionalno pitanje Bošnjaka podići na viši nivo.

“Pod pritiskom da se opredjeljuju kao Srbi ili Hrvati, tadašnji vodeći bošnjački političari su izabrali u nacionalnom pogledu neutralno, ali legitimno, ime (jugoslavenska) kao oznaku svoje stranke. To je u tadašnjim prilikama bio vjerovatno jedini način da se istakne posebni muslimanski, odnosno bošnjački narodni identitet. Ali, iako je uživalo povjerenje širokih slojeva bošnjačkog stanovništva, vodstvo JMO nije uspjelo dati program akcije kojim bi se postiglo temeljno poboljšanje socijalnih i kulturnih prilika Bošnjaka-muslimana”, stav je “Mladih muslimana” iznesen u predgovoru knjige “Mladi muslimani” 1939–2005.

IZVJESNOST VELIKOG RATA I NEZAŠTIĆENOST BOŠNJAKA

Na globalnoj političkoj sceni vidljivo je bilo da Njemačka sa svojim saveznicima kreće u veliki rat. Svako ko je bio iole politički obrazovan mogao je predvidjeti Hitlerove aspiracije i prema Kraljevini Jugoslaviji kada za to dođe pogodno vrijeme. U takvoj situaciji samo su Bošnjaci u Kraljevini ostajali potpuno nezaštićeni, a s lošim ranijim ratnim iskustvom od komšija, posebno s istoka. Bošnjaci su, za razliku od Srba ili Hrvata, bili nenaoružani, nisu imali utjecaja u Vojsci Kraljevine Jugoslavije, pa time ni svoje naoružane ljude. I ove činjenice itekako su bili svjesni osnivači “Mladih muslimana” kada su se odlučili organizirati.

Jedan od razloga i motiva formiranja leži u činjenici da su nacionalne institucije i organizacije kulture, vjerska zajednica, humanitarne organizacije bile slabe ili s prosrpskom ili prohrvatskom orijentacijom. Koliko je bila slaba, nezrela, dezorijentirana Islamska vjerska zajednica, s uplašenim i iskompleksiranim predvodnicima, svjedoči i događaj iz 1935. godine, o kome piše Munir Gavrankapetanović, kada je “liječnik dr. Asim Metiljević objavio brošuru Islam u svjetlu istine, u kojoj između ostalog ističe da islam nije samo religija nego čitav pogled na svijet koji rješava sve probleme čovjekovog života. On je istakao i zaboravljenu istinu da u islamu nema svećenstva. To su za ono doba bile revolucionarne ideje koje su potresle tadašnja shvatanja o islamu. Stanje u Islamskoj vjerskoj zajednici u tom dobu najbolje ilustruje činjenica da su upravo njeni organi zahtijevali od policijskih vlasti da se ta brošura odmah zabrani”. Kulturno-prosvjetna društva bila su prosrpska, kakav je bio “Gajret”, ili prohrvatska, kakva je bila “Narodna uzdanica”.

“Oni sa svojom prosrpskom i prohrvatskom orijentacijom nisu nudili odgovore na ključna pitanja BiH i Bošnjaka. To je, također, jedan od podsticaja nastanka organizacije ‘Mladi muslimani’, koja je u idejnom smislu bila opredijeljena za stvarni duhovni, kulturni, politički i ekonomski preporod Bošnjaka-muslimana”, stoji u predgovoru knjige “Mladi muslimani” 1939–2005.

JAČANJE RETROGRADNIH IDEJA FAŠIZMA I KOMUNIZMA

Pred Drugi svjetski rat u Evropi su jačale dvije retrogradne i opasne ideje koje su se itekako prenosile na Kraljevinu Jugoslaviju i na Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o fašističkoj i komunističkoj ideji. Fašistička ideja bila je prihvaćena kod nacionalističkih i velikodržavničkih ideologija Srba i Hrvata. Jačale su četničke i ustaške ideje. Sve je jača bila i komunistička ideologija, koja je predstavljana kao “alternativa” nacionalističkim i fašističkim ideologijama.

“Koncem tridesetih godina u političkom životu Jugoslavije javljaju se ideološki pokreti, i to ilegalni jer drugačije nisu mogli postojati. To su bili Komunistička partija, Hrvatski ustaški pokret i Ljotićev ‘Zbor’ kod Srba. Ovi pokreti su bili potpomognuti izvana: komunisti od Sovjetskog Saveza, a ustaše od fašističke Italije i nacional-socijalističke Njemačke, a ‘Zbor’ iz Srbije. Svi ovi spomenuti pokreti nastojali su da prošire svoj utjecaj naročito među omladinom, školskom i radničkom. Upotrebljavaju jaka propagandna sredstva i vrše snažnu agitaciju. Oni daju omladini svoje poglede na svijet, svoje ciljeve, svoje ideale… Zato određeni broj muslimanskih mladića i djevojaka postaje plijen komunističkih, ustaških i ljotićevskih agitatora”, piše Munir Gavrankapetanović.

Mladići i djevojke koji su nosili mladomuslimansku ideju bili su protivnici i fašizma i komunizma i nisu pripadali ni jednoj od spomenutih organizacija. Mladomuslimanska organizacija, kao autohtona i originalna, nije imala idejnih sličnosti ni s jednom od prethodno spomenutih ideologija i struja. Ni s modernistima, ni s tradicionalistima, a pogotovu ne s onima koji su propagirali totalitarne ideje fašističkog i komunističkog tipa. Mladomuslimanska organizacija je idejnu osnovu našla u načelima islama i humanizma. Svoju ideju su bazirali na shvatanju islama kao sistema, tako da se nisu približavali ni ljevičarskim ni desničarskim idejama. Jednostavno, bili su antifašisti i antikomunisti.

Plastičan primjer ovakvih mladomuslimanskih stavova leži u sudbini Ćamila Hodžića, pripadnika pokreta iz Konjica koji je tokom Drugog svjetskog rata uhapšen od Nijemaca i odveden kao antifašista u logor u Njemačku, gdje je proveo više od dvije godine, da bi nakon Drugog svjetskog rata i pobjede komunista bio uhapšen od komunističke jugoslavenske vlasti 1949. godine kao pripadnik pokreta “Mladi muslimani”. Dakle, bio je mladomusliman (i još je, iako ima 96 godina, vrlo vitalan i komunikativan, živi u Sarajevu i posjećuje prostorije Udruženja, op. a.), a žrtva i fašizma i komunizma. Mladomuslimanski otklon od fašizma i komunizma vidi se i kroz istupe Mustafe Busuladžića, na određeni način idejnog predvodnika mladomuslimanskog pokreta. U studiji Islam i socijalizam, objavljenoj 1938. godine u Glasniku VIS-a IVZ-e, Busuladžić govori da Bošnjaci ne mogu tražiti svoju budućnost u “Italiji, koja teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu”, ali “niti u komunističko-marksističkoj propagandi Treće internacionale”.

SPAS JE U ISLAMSKIM VRIJEDNOSTIMA

Dakle, u ovakvom političkom i društvenom kontekstu u kakvom su se našli Bošnjaci dolazi do formiranja “Mladih muslimana” kao svojevrsnog odgovora na sva ova dešavanja. Mladi ljudi, intelektualci, spontano su osjetili potrebu da intelektualno i idejno osmisle životne potrebe i ciljeve svog naroda, da doprinesu njegovoj nacionalnoj, duhovnoj, političkoj, kulturnoj orijentaciji i prosperitetu.

Naravno, oni su bili nemoćni da učine nešto ozbiljno u fizičkoj zaštiti Bošnjaka u vremenu koje je dolazilo, nisu mogli pomoći puno ni politički u tom trenutku, ali jesu na vjerskom, idejnom, moralnom, kulturnom, odgojnom i obrazovnom polju, a kasnije tokom rata dodatno i na humanitarnom polju. Spas za Bošnjake u vremenu koje je slijedilo nakon 1939. godine “Mladi muslimani” vidjeli su u vraćanju temeljnim islamskim vrijednostima.