“Ni najstariji Stočani ne pamte ovakvo hodajuće čudo po njihovom koloritnom, ali skladnom i mirnom krajoliku. Junak naše priče ima isposničko lice živahnog i veselog pogleda. U rukama nosi janje, a za njim kaskaju magarac, nekoliko koza i ovaca te pas koji veselije zamaše repom čim se primaknu nastambama našeg svijeta, uspavanog hercegovačkog”

Piše: Nermin BISE

Njegovo ime stiglo je prije njega u drevni grad na Bregavi, ispod Daorsona, baš poput nekakvog strašnog osvajača iz prošlih vremena i dalekih krajeva. Tridesetogodišnji Federico Delize iz Italije, tačnije iz Trsta, privukao je pažnju Stočana svojim nesvakidašnjim poduhvatom. Ovaj avanturist pješači i sa sobom vodi svoje malo stado ovaca i koza. Tu su još njegov magarac i pas. Želi tako stići do Sirije.

Ni najstariji Stočani ne pamte ovakvo hodajuće čudo po njihovom koloritnom, ali skladnom i mirnom krajoliku. Junak naše priče ima isposničko lice živahnog i veselog pogleda, sa samo njemu poznatom proročanskom vizijom. U rukama nosi janje, a za njim kaskaju magarac, nekoliko koza i ovaca te pas koji veselije zamaše repom čim se primaknu nastambama našeg svijeta, uspavanog hercegovačkog.

Ovakvo čudo ni iz te Evrope još nas nije snašlo. Oko njega začas se stvorio buket djece. Nude ga slatkišima, sokovima, neki ga samo bodre, dok neki pritrčavaju i pitaju kad će izvesti predstavu i jesu li mu životinje dobro dresirane. Ništa od pobrojanog, međutim, nije ovog mladog čovjeka motiviralo za njegovu misiju, ma kako misli i znatiželja Stočana koji su ga u čudu gledali bile inventivne i maštovite.

“Krenuo sam 25. oktobra prošle godine s Cresa u Hrvatskoj, gdje sam sačekao da stasaju i ojačaju ovce i koze. Idem u Siriju i ne znam hoću li tamo stići, ali imam želju da ondje živim, nađem ženu i zasnujem svoju porodicu. Sirija me inspirira. To je mjesto gdje zajedno žive muslimani i katolici, i tu namjeravam s njima živjeti u miru. Moram živjeti blizu Mediteranskog mora i uvjeren sam da ću tu pronaći mjesto za sebe”, govori nam ovaj tridesetogodišnjak koji je svjestan da godinama u Siriji bjesni strahoviti rat. Nada se da će rat prestati dok on stigne u Siriju, da će zavladati mir, ljubav i poštovanje.

Dok nam pojašnjava svoje motive, Federico se bezbrižno i ležerno smješka pripremajući se za novu etapu svoje pustolovine od Stoca prema Ljubinju. Životinje su se okrijepile i odmorile na jednoj livadi pokraj ceste koja iz Stoca preko Ljubinja i Popova polja vodi ka Trebinju. Tu je i bunar na kojem su se životinje napojile, a Federico je, nakon što je i on malo odmorio, već bio spreman za pokret. Jedan Stočanin pitao ga je može li mu nekako pomoći, na što mu je Federico zatražio malo šećera i banana. Za nekih desetak minuta te su namirnice bile pred zahvalnim Federicom.

“Ovdje u Bosni i Hercegovini ljudi su sjajni. Svugdje sam dobro dočekan i prema meni su bili ljubazni i gostoljubivi. Ovdje su previše dobri ljudi. Bio sam jako tužan kada sam se s njima morao rastajati”, kaže Italijan. Sa sobom ne nosi novac i telefon, kaže da mu to nije potrebno. Odbija primiti novac, a sve što od ljudi s kojima se susreće uzima jesu hrana i voda. Neće odbiti ni ako ga neko pozove na neki obrok. Ne plaši se i uopće ne brine o tome kakve će ga vremenske prilike pratiti putem. Na leđima nosi šator, a na magarcu su ostale stvari koje su mu potrebne na ovom neobičnom putovanju.

“Ne nedostaju mi struja, telefon, internet… Nije mi potrebno ništa od toga. Nije mi novac potreban, ne treba mi”, govori nam dok za njim polaze njegove životinje. Nekako smo probali upitati, a da ne budemo nepristojni, ima li njegova misija neku vezu s religijom i duhovnošću, ali nam je bilo lakše kad nam je sam rekao da u Siriji želi živjeti zajedno s muslimanima i katolicima.

“Da, i to me ljudi pitaju, ali ja odgovaram uvijek isto. Isus i Muhammed imali su svoju misiju. Oni su rekli sve, i tu se nema šta dodati”, ispričao je Federico.

Predviđa da će mu do cilja biti potrebne dvije godine i to izgovara kao da se sprema prijeći još samo dva ili tri kilometra. U njegovom pogledu uočavaju se potpuna smirenost i vjera da će u tome uspjeti. Polahko sa svojom pratnjom kreće na nastavak putovanja i istovremeno nas ostavlja s mnoštvom nedoumica, nepostavljenih pitanja i nedobivenih odgovora.

Nijednom se nije okrenuo. Valjda i time simbolizira odlučnog čovjeka koji će uspjeti u ostvarivanju svog cilja, u čemu mu želimo mnogo sreće i lijepih trenutaka. Bar onakvih kakve, po svom priznanju, nosi iz naše države koju je Federico zavolio jer ga je primila toplo i s ljubavlju.