Iskustvo opominje da je Evropa upravo u pogledu te posvećenosti, odlučnosti i jasnog djelovanja bila najtanja. Tu karakternu crtu njene politike, koja se, nažalost, žilavo održava, poodavno je uočio jedan od najvećih zagovornika ujedinjene Evrope, švicarski pisac i filozof Denis de Rougemont, koji kaže: “U Evropi XX stoljeća osjećanje zajedništva na putu je da iščezne, ali potreba da se 'bude zajedno' ostaje vitalnom.” Je li se nešto u XXI stoljeću promijenilo

Opći zaključak brojnih poznavaoca političkih kretanja, kako domaćih, tako i analitičara uglednih evropskih medija, mogao bi se sublimirati u ocjeni da je stanje na Balkanu zabrinjavajuće. Ono što samu delikatnost stanja posebno usložnjava jeste činjenica da se više kriza ne može elaborirati samo u kontekstu odsustva političkog dijaloga, nego je ona opterećena i sigurnosnim aspektima. U brojnim osvrtima ne isključuje se ni mogućnost otvorenih sukoba. Iako ozbiljne analitičke procjene, kontekstualizirajući zbivanja i razloge, uglavnom isključuju takvu vrstu epiloga, građani poučeni iskustvima nisu bezrezervno uvjereni i opravdano strahuju.

Nakon nedavne posjete Kosovu, Srbiji i BiH, visoka predstavnica EU za vanjsku politiku i sigurnost Federica Mogherini izrazila je zabrinutost stanjem, različitim tenzijama, te istakla potrebu ozbiljnijeg pristupa na zajedničkom angažmanu oko provođenja socijalnih i ekonomskih reformi. “Vidjela sam i neke globalne izazove u regiji i Balkan lahko može postati figura u toj šahovskoj igri. Tako da postoji zabrinutost”, apostrofirala je Mogherini, dodajući da se “mir nikada ne može uzeti zdravo za gotovo”.

Njena opservacija da na Balkanu ima jako puno posla i da se može očekivati posvećenost svih 27 zemalja EU, izrečena u kontekstu bojazni da bi regija mogla biti pijun u rukama velikih sila, preciznije rečeno SAD‑a i Rusije, predstavlja glavno pitanje i najveći problem. EU bi, naime, u toj vrsti obećanja morala biti konkretnija. Da li se, dakle, posvećenost članica EU, u smislu energičnijeg angažmana, samo može očekivati ili će je uistinu biti?

Na takvoj klimavoj i neuvjerljivoj vrsti obećanja da se “posvećenost može očekivati” nije moguće graditi bilo kakvu, pogotovo političku strategiju koja bi isključivala izvjesnost i vjerovatnoću “drugačijih rješenja”. Povjerenje, naravno, još manje. S druge strane, iskustvo opominje da je Evropa upravo u pogledu te posvećenosti, odlučnosti i jasnog djelovanja bila najtanja. Tu karakternu crtu njene politike, koja se, nažalost, žilavo održava, poodavno je uočio jedan od najvećih zagovornika ujedinjene Evrope, švicarski pisac i filozof Denis de Rougemont, koji kaže: “U Evropi XX stoljeća osjećanje zajedništva na putu je da iščezne, ali potreba da se ‘bude zajedno’ ostaje vitalnom.” Je li se nešto u XXI stoljeću promijenilo? I ako jeste, u to baš niko nije posve siguran.

Nakon svega što se događalo od devedesetih do potpisivanja Mirovnog sporazuma u Daytonu, Evropa mora biti načisto da samo energičnijim stavom može vratiti povjerenje, pogotovo onih ugroženih agresijom, iskupiti se za petogodišnje hladno promatranje užasa rata u vlastitom dvorištu. Ona je sama dopustila da u njenom dvorištu vršljaju drugi. Upravo zato samo Evropa rezolutnošću vlastitog nauma, ne zanemarujući, naravno, političke ambicije balkanskih zemalja, prvenstveno BiH i Srbije, iz igre može isključiti tzv. “velike igrače”. U njenom dvorištu zasigurno neće zaigrati ako bude odlučnija.

Ne “posveti” li se EU Balkanu, kako u poprilično neuvjerljivoj formi najavljuje Mogherini, ne zaustavi li očigledne nasrtaje na teritorijalni suverenitet BiH, sasvim je logično očekivati da će cijelu igru posve preuzeti “veliki igrači” koje ona stidljivo spominje. I ne samo ona nego i drugi važni prvaci evropske porodice, poput predsjednika Evropske komisije Jean-Claudea Junckera, koji svaki evropsko-američki “nesporazum” nastoji prepoznati u mogućim balkanskim refleksijama. Izražavanje “zabrinutosti” naprosto ne može biti forma političkog djelovanja, kojoj Evropa u pravilu pribjegava, uz otrcanu opasku da će domaćim političarima prepustiti da se usaglase. Evidentno je da takva receptura ne polučuje rezultat i politički je promašaj ravan liječenju plućnog bolesnika kojeg uporno kljukaju tabletama predviđenim za liječenje bubrega.