U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: 'Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.' Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ i privatni arhiv

Emir Čović Tole rođen je 6. jula 1971. godine u Grivićima, općina Hadžići. U Hadžićima završava osnovnu školu, a, kako i sam kaže, zbog vrele mladalačke krvi i nestašnog duha napušta srednju školu i predaje se životnim pustolovinama. Još od mladosti bavio se pisanjem pjesama, na taj način želeći sačuvati uspomene na svoje životne avanture i pustolovine. “Znate kako je to sve s pisanjem poezije počelo. U početku sam zapravo iscenirao da sam pjesnik i ne sluteći da ću nekada kasnije zaista pisati pjesme. To je bilo 1988. godine između Podujeva i Prištine. Radili smo na pruzi. Kresali smo grane, nisko rastinje, a spavali smo u željezničkoj stanici. Tamo je otpravnik vozova čitao novine Južna Srbija, kako li su se već zvale, a na svakoj zadnjoj stranici bili su pisci amateri. Sjećam se da sam tada bio nešto kao zaljubljen, znate već kako je u mladalačkim danima. Tek sam bio raskinuo s djevojkom, obuzeli me ljubavni jadi. Mene su te pjesme pogađale direktno u srce. Nakon samo par mjeseci, završio sam u vojsci u Trebinju krajem 1988. godine, sa sobom noseći svesku ovih pjesama koje sam prepisao”, prisjeća se Tole, pa nastavlja:

“Pokušavao sam u to vrijeme i sam da pišem, ali nije išlo. Nisam bio vješt da napišem pjesmu, mada je u meni bilo milion krikova i vapaja, ali nije to još uvijek moglo izaći iz mene. Naš poručnik Rasim Avdović nam jednom reče da treba urediti zidne novine. Odmah sam se javio: ‘Poručniče, imam ja nekih pjesama.’ Nakon što sam dobio odobrenje, uzeo sam desetak najjačih i najljepših pjesama, ijekavizirao ih i malo prilagodio bosanskom jeziku, i takve ih okačio na zid. Nakon dvadesetak dana, prilikom polaganja zakletve, došli su mi u posjetu roditelji. Nakon ceremonije, s roditeljima sam obilazio kasarnu. Vidim, u hodniku stoji jedna dama i raspituje se ko je autor onih pjesama što sam ih okačio na zid. Piše dolje ispod moje ime, rekoh joj da sam ja taj. Bila je iz Čakovca, profesorica jezika, oduševljena mojim pjesmama. Znao sam u sebi da su to bile tuđe pjesme, ali ipak mi je bilo drago.”

KO JE GOD U TOJ BOLNICI BIO BOLESTAN, OZDRAVIO JE

Ubrzo dobija prekomandu u Split kao jedan od najboljih vojnika svoje klase. Kaže da je imao želju da ide negdje na more jer mu je bila dodijala šuma i kontinent. “Htio sam da idem u Pernu na Pelješcu, ali mi je poručnik preporučio Split. Tamo sam završio u vojnoj bolnici kao bolničar. Tako mi je zapravo poručnik napravio uslugu koju mu nikada neću zaboraviti, a nisam ni znao gdje me je poslao. Niska ograda, nema discipline, svaku noć ideš u grad, raj na zemlji. Započeo sam bolničku karijeru u skladištu, a vrlo brzo sam prešao na hitni prijem pacijenata. Jednog dana zove me glavni upravnik bolnice. Mislim se u sebi šta je sad, jer znam da ima makar desetak stvari koje sam u međuvremenu radeći na hitnom prijemu skrivio. Dođem gore očekujući belaj, a on mi samo kratko reče: ‘Dolazi nam iz Firula stotinjak medicinskih sestara na praksu. Ti si zadužen za njih.’ To su sve djevojke između 18 i 20 godina. Mojoj sreći nije bilo kraja. Ujutro sam se sredio, obrijao, dotjerao, namirisao, htio sam da ostavim dobar dojam. Postrojim ih sve, spisak, olovka, fascikla. Zapišem desetak onih najmanje lijepih i pošaljem ih na infektivno odjeljenje, stotinjak metara od hitnog prijema. Ostatak rasporedim po bolnici, a desetak onih najljepših ostavim kod sebe na hitnom prijemu. Blagostanje. Ko je god u toj bolnici bio bolestan, ozdravio je. Tu više nije bilo suza, nervoze, boli, teško da se to može riječima opisati. Ostadoh tu samo stotinjak dana, a gledajući iz današnje perspektive, koliko god da sam ostao, bilo bi mi malo”, kroz smijeh će Tole.

A prisjećao se i Trebinja, naumpadali su mu prijatelji koje je tu upoznao. Objašnjava kako je u toj generaciji u četi bilo veoma dobrih i vrijednih vojnika, pa je njegova četa uvijek osvajala prva mjesta na takmičenjima. “Bili smo poznati kao šampionska četa, a posebno smo se isticali u fudbalu. Tu nam nije bilo ravnog. Sa mnom je vojsku služio Sejo Halilović, poznati fudbaler. Tad smo se upoznali i postali dobri prijatelji. Sjećam se da sam 1999. godine nakon utakmice Bosna – Slovenija sjedio u jednom kafiću. Nemalo zatim, dođoše tu i reprezentativci. Dođe i Sejo i, čim me ugleda, odmah mi priđe da se pozdravimo, a nismo se bili vidjeli mnogo godina. Odmah me upitao: ‘Gdje igraš?’ ‘Eh, granata me spucala na Treskavici 1994. godine, i tu je moja fudbalska karijera završena.’ A on je tada potpisao za Real Valladolid u Španiji. Njega život odveo u Španiju, a mene na Treskavicu. Malo se ispričasmo, pa zovnu Bolića i Kodru da im kaže da smo služili vojsku zajedno u JNA. ‘Ovo je bio najbolji igrač u kasarnoj’, reče, a meni, nako, drago, prvo što sam ga vidio, a drugo što je bio zaista uspješan fudbaler, a ipak se sjeća da sam dobro igrao lopte. A eto, dok se nismo ponovo sreli, nije znao da od 1994. nikad više nisam zaigrao.”

Tole objašnjava da ga je upravo ta želja i ljubav za fudbalom kasnije privukla na tribine stadiona, pa je svu tu ljubav prema fudbalu prenio na tribine, gdje je bio još žešći i vatreniji, sada kao navijač.

NISAM STIGAO NI REĆI “ČETVRTA”, MENI GRANATA POD NOGE

“1982. godine imao sam 11 godina. Tada me na tribine stadiona Grbavica na svojim ramenima unosi nepoznati plavokosi momak. To je jedna od mojih prvih utakmica koje sam gledao na Grbavici, a Željo je slavio s 5:2. Tako sam počeo redovno da idem po utakmicama, upoznavao sam ljude iz tih krugova, a škola me više nije interesirala. Zbog toga nikad nisam završio srednju školu. Bio sam vezan i za Dom mladih, tu sam radio pet godina. Bila je to moja tvrđava i za nju sam bio vezan svim svojim bićem. Tu sam počeo raditi 1987. godine, a prvi koncert bio je onaj Crvene jabuke. Malo prije je ondje kod Jablanice poginuo pjevač Crvene jabuke Zijo, pa ga je Žera zamijenio. To je bio njegov prvi nastup. Izašao čovjek, ne pjeva već recituje. Nekakav tih, ne čuje se da išta pjeva. Šapće. A mi smo ložili onu mladež: hajmo ruke, vriska, dernek, nema veze što ovaj haman i ne pjeva. Valjda sam i tad u svojoj glavi vodio nekakvo navijanje”, sjeća se Tole.

Kaže da rat počinje baš onda kada počinje da živi punim plućima: “A uvijek sam bio živ, nestašne naravi, pa mi je i rat bio nekako zanimljiv. Priključio sam se Čedinim igmanskim vukovima. Bila je to dobra jedinica, ostvarili smo značajne uspjehe. Učestvovali smo i u nizu operacija koje su promijenile tok agresije na BiH. Godine 1994. imali smo jednu operaciju na Treskavici. Okupilo se dosta vojnika, ja se okružio vrijednim momcima. Pored mene Enver Sadiković, vazda je bio opasan, najjači u školi. Bio je dvije godine stariji od mene, s mojim burazerom išao u razred. Siđemo dolje blizu Dujmovića na Kukove, naši zarobili neke četničke tenkove, bruka jedinica je tu, a mi došli da im damo podršku. Ubrzo su počele borbe, četnici navalili, valjda im krivo što smo im zarobili tenkove i municiju, ali mi smo pružali žestok otpor.”

Tole kaže da su u tim akcijama do nogu potukli jedinicu “Beli vukovi”, a ranili su i Mauzera, komandanta ove jedinice. “Bilo je tu i ‘orlova’ i ‘škorpiona’, raznih nekakvih životinja, ništa nama to nije značilo. Kad su borbe utihnule, moj prijatelj je 300 metara dalje pronašao vikendicu punu topovskih i tenkovskih granata, razne municije. Pravi vojni magacin. Zovnuli smo kamion, međutim, kako vozač nije znao put, došao je tek u akšam. Kad je prišao vikendici, upalio je duga svjetla. Mi smo tu već iznijeli te granate i sve pripremili, samo da ih utovarimo u kamion. Nije prošla minuta, ispališe četiri granate. Ja im govorim: ‘Eno, ispaljena je jedna, druga, treća.’ Nisam stigao ni reći ‘četvrta’, meni ona pade pod noge. Geler me spucao u potkoljeničnu jamu, sve mi tetive i krvne sudove presjekao. Nisam čuo eksploziju, samo plamen i onda detonacija koja me bacila deset metara dalje. Onako mangupski ustanem, ne dam se, fol mi nije ništa. Stanem na lijevu nogu, ona propada, nema funkcije. Osjetim da žestoko krvarim. Zovnem prijatelja da sam dođe do mene i tiho mu kažem da sam ranjen jer, ako počnem galamiti i vrištati, svi će se razbježati. On uze mahramu, sveza mi nogu da zaustavi krvarenje”, priča Tole, kojeg nakon ranjavanja ratni drugovi u šatorskom krilu prenose do prvog prijevoza.

Odatle ga prebacuju do hirurškog centra u Sinanovićima, i tu počinje njegova borba za život. Tole je te večeri doživio i kliničku smrt. Probudio se ujutro u 4h i odmah pitao za svoje saborce. “Rekoše mi da sam samo ja zaplatio. Bi mi drago. Da su četnici bolje gađali, svi bismo tada izginuli. U 6 sati je po mene došao helikopter koji me spustio u Tarčin. Zehro, pilot jedinog helikoptera Armije RBiH, ispričao mi je anegdotu kako je jedne prilike vozio rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića iz Tarčina u Zenicu. Zehro je bio vidno pripit, pa ga je predsjednik upitao: ‘Zehro, jesi li to malo popio?’ ‘Jesam, predsjedniče.’ ‘Pa što, moj dobri Zehro, piješ?’, a Zehro mu odgovori: ‘E moj predsjedniče, da znaš u čemu se voziš, i ti bi pio'”, kroz smijeh će Tole.

VIDIO SAM DA MORAM NASTAVITI, PODNIJETI TO I VINUTI SE DALJE

U Tarčinu je ležao tri dana, a stanje mu se pogoršavalo. Dva prsta gubila su funkciju i bili su hladni, a Tole je mislio da i bez dva prsta može igrati lopte. Iz Tarčina su ga uputili u Sarajevo: “Ambulantna kola su me čekala, a ispred stariji čovjek i mlada djevojka. Ona plavuša, lijepa, ma upis. 10. je novembar 1994. godine, kiša nekakva pada, pahulje snijega prolijeću. Čikica pita kuda idu kola, rekoh mu da ćemo do Hrasnice. Pita me mogu li njih dvoje s nama, odmah mu rekoh da može. Njega posjedoh s jedne strane, a nju zamolih da mi čuva nogu kada budemo išli preko Igmana. Čikica je zaspao, a ona je bila sa mnom sve vrijeme. U tom svom haosu i nevolji pronašao sam tračke i trenutke ljepote. Bog mi je u toj svoj boli i agoniji spustio trunku olakšanja, čudno je to. Tu zapravo i nastaje moja prva pjesma koju sam lično napisao. Taj trenutak istovremene nevolje i ljepote pokrenuo je nešto u meni, a ta bujica emocija konačno je uspješno pretočena u stihove.”

A djevojka se zvala Nerma, živjela je na Koševskom, a u Tarčin je došla u posjetu bratu koji je tu ležao s Toletom. U Sarajevu je Tole imao šest operacija, ali mu doktori nisu uspjeli spasiti nogu. “Gangrena mi je bila zahvatila nogu, pa mi je rahmetli doktor Fuad Šišić rekao da je moraju amputirati jer mi je život ugrožen. I sada se sjećam njegovih riječi: ‘Nećeš lopte moći igrati, nećeš trčati, ali ima milion drugih stvari koje ćeš razotkriti u životu.’ Ove riječi su mi odredile ostatak života i, evo, kako život prolazi, tako se uvjeravam koliko je doktor Šišić bio u pravu. Vidio sam da moram nastaviti dalje, podnijeti to i vinuti se dalje. To je isto kao da orlu odsijeku jedno krilo, a on mora i dalje letjeti. A došla mi je Nerma i u posjetu drugi dan nakon što su mi amputirali nogu. Uzeh one štake, partizanke, izađem do hodnika, dolje stoji anđeo dvadesetak metara od mene. Krenuo sam da napravim treći korak, ali nisam imao snage. Pao sam na pod, pokidao konce, razbio se k'o gajba. Kasnije su iz ove situacije nastali stihovi: ‘Nedostajala mi je ta lijeva noga, ne da kukam, već da požurim kada me neko od vas zatreba.’ Ljudi su znali plakati čitajući ovo”, tugaljivo će Tole.

Ovog proljeća, 10. aprila, izdao je CD s pjesmama. Album je promovirao krajem aprila u Berlinu, gdje je prije desetak godina bio na liječenju. “Taj džemat na čelu s Advanom Ljevakovićem mi je 2009. godine donirao protezu i mnogo pomogao u mom liječenju. Moje su im se pjesme svidjele. Valjda sam im u njima donio i dio Bosne. Početkom maja uradio sam promociju i u Frankfurtu, tamo me dočekao Nedim Kadirić, naš čovjek. Kasnije sam otišao i u Dortmund. Samir Šljivo se samo javio preko Facebooka i upitao me gdje da me pokupi. Ljudi su mi se preko društvenih mreža sami javljali jer vole da lijepo dočekaju i ugoste musafire, drugog objašnjenja nema. Uvjerio sam se na vlastitoj koži da su Bošnjaci nevjerovatno gostoprimljivi i, gdje god im se u svijetu javite, možete računati na podršku i pomoć”, tvrdi Tole.

Sredinom juna izdaje i zbirku poezije pod naslovom Vuk samotnjak, a nakon toga planira izdati i knjigu ratnih i prijeratnih sjećanja Povratak iz mrtvih, koju najavljuje već tri godine. “Treba tu još vremena da se dotjeraju neki detalji, a već 80 posto posla je završeno. Ja se trudim da originalno živim, jer smatram da nisam nikakva kopija. Meni uzor ne može biti niko, ja sam svoj. Takav sam kakav sam, i ta zanimanja su me pronalazila i oblikovala. Lopte više ne mogu igrati, ali, kao što doktor Šišić reče, pronašao sam u sebi nove talente i trudim se da budem što bolji u onome što radim. Iako srednju školu nisam završio, uspio sam završiti nekoliko životnih škola i fakulteta. Podržavaju me ljudi koji prepoznaju nešto u meni, a ja se trudim da im ipak nešto dam zauzvrat. Važno je biti aktivan, a ja ne mogu sjediti na jednom mjestu. Smatram da ljudi u svemu trebaju tragati za nečim dobrim i lijepim, bez obzira koliko neka životna situacija bila teška. Kad god mi bude neka tegoba, sjetim se ambulantnih kola, Igmana, kiše i Nerme, odmah mi nekako bude lakše.”