“Prvo što se primjećuje jeste neopisivo siromaštvo. Ljudi ne mogu zadovoljiti najosnovnije životne potrebe. Zabranjeni su im čak i obrazovanje i zdravstvene usluge. Zbog nepostojanja infrastrukture, na sve strane vlada nezamisliva prljavština. Uslijed nepostojanja kanalizacijske infrastrukture, otpad se prosipa na ulicu, putevi su blokirani prljavštinom, a ogromne su i poteškoće u pristupu pitkoj vodi”

Od kraja augusta pa do danas dešava se novi val progona i zločin nad Rohinjama, mijanmarskim muslimanima koje Ujedinjeni narodi smatraju “jednom od najugroženijih nacionalnih manjina” u svijetu. Usvajanjem diskriminatorskog zakona u Mijanmaru 1982. godine, arakanski muslimani izgubili su svoja prava i ostali “bez države”, a bivaju žrtve kako napada, tako i zakonske, ekonomske i socijalne diskriminacije. U zvaničnim dokumentima u Mijanmaru arakanski muslimani smatraju se izbjeglicama iz Bangladeša, nazivaju se Bengalcima. U zemlji u kojoj je zvanično priznato 135 etničkih grupa, mahom budista, radikalni nacionalistički budisti protive se zvaničnom priznavanju arakanskih muslimana.

Dok muslimanske organizacije pozivaju na podršku Rohinjama, na terenu su vidljive jedino humanitarne organizacije iz Turske. Od zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom, samo se Turska znatnije zauzela da pomogne tom malom napaćenom narodu. Čak i Bangladeš sprečava njihov dolazak na svoju teritoriju, a one koje uspiju pobjeći šalje na puste otoke.

RIJEČ “NASILJE” PRESLABA JE DA OPIŠE OVO ZLO

Ali Ebubekir Tokcan jedan je od mnogobrojnih novinara i humanitarnih radnika iz Turske koji se trenutno nalaze u Mijanmaru i za Stav je ispričao svoja zapažanja s terena. Kaže da se u Arakanu uistinu dešava kolosalna tragedija.

“Smatram da je riječ ‘nasilje’ preslaba da bi se predstavilo ono što se dešava u ovoj zemlji. Lično sam se našao u toj regiji kao novinar Agencije Anadolija, u sastavu Udruženja za solidarnost ‘Cansuyu’. Obišli smo sela u kojima žive Rohinje u gradu Sittwe, u regiji Arakan. Iako su sela ograđena bodljikavom žicom, a ulasci i izlasci strogo zabranjeni, mi smo ušli i snimali bez dozvole. To doslovce liči na zatvore otvorenog tipa u kojima se seljanima ne dopušta izlaz, pa čak ni prilaz drugim selima ili ulicama. Pristup gradu skoro je potpuno onemogućen”, priča Tokcan za Stav.

Predjeli u kojima se nalaze sela okruženi su vojnim utvrdama / kasarnama, a sela povremeno napadaju budističke čete i mijanmarska vojska, objašnjava Tokcan.

“Prvo što se zatim primjećuje jeste neopisivo siromaštvo. Ljudi ne mogu zadovoljiti najosnovnije životne potrebe. Zabranjeni su im čak i obrazovanje i zdravstvene usluge. Zbog nepostojanja infrastrukture, na sve strane vlada nezamisliva prljavština. Uslijed nepostojanja kanalizacijske infrastrukture, otpad se prosipa na ulicu, putevi su blokirani prljavštinom, a ogromne su i poteškoće u pristupu pitkoj vodi”, priča naš sagovornik.

Zbog svega ovoga, velika je opasnost od zaraznih bolesti, a najviše od tifusa, dizenterije, žutice i kolere, kaže Tokcan.

ETNIČKO ČIŠĆENJE

“Još veći pokolji napravljeni su na sjeveru, u regiji koja graniči s Bangladešom. U taj dio, do kojeg se dolazi nakon 2,5 sata putovanja morem, a zatim tri sata kopnom, nažalost nismo uspjeli ući jer su ulazi potpuno zatvoreni. Stanje s muslimanima koji uspiju preći bangladešku granicu je dobro, s tim da oni koji čekaju na granici trpe različite vidove nasilja”, ispričao je Tokcan.

Prema izvještaju Evropske direkcije za zaštitu civila i humanitarnu pomoć pri Evropskoj komisiji, početkom 2017. godine u Arakanu, prema pretpostavkama, živjelo je oko 800.000 muslimana. Posljednji podaci Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice pokazuju kako je od 25. augusta ove godine u Bangladeš izbjeglo približno 370.000 arakanskih muslimana, a glasnogovornik Fonda Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) Christophe Boulierac izjavio je da je izbjeglo blizu 400 hiljada arakanskih muslimana, među kojima je 220 hiljada djece. Ukupan broj muslimana izbjeglih iz Mijanmara u Bangladeš dosegao je tako 770.000.

Nakon posljednjih migracija u Bangladeš, pretpostavlja se da se 1,5 milion arakanskih muslimana nalazi u zemljama regije, a oko 430.000 ih je i dalje u Arakanu.

Kada se sve to sagleda, od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, 77 posto od 1,9 miliona arakanskih muslimana napustilo je Mijanmar.