“Mi smo krenuli s četiri đaka koja su išla u školu u nekoj privatnoj kući. Brzo nakon toga smo narasli na osamdeset đaka u tri privatne kuće, jer nam još uvijek nisu dali da uđemo u školu. Onda smo uz pomoć velikog pritiska međunarodne zajednice napokon i mi ušli u jedno školsko krilo. Sada broj bošnjačke djece u osnovnoj školi varira između 350 i 370”

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Kada su se prvi Bošnjaci 1997. godine vratili u Stolac, dočekale su ih brojne opstrukcije, pucnjave, miniranja kuća, paljenja i premlaćivanja od nekadašnjih im komšija Hrvata. Prvi povratnici svjedoče da je stanje bilo užasno, a psihološka napetost i pritisak neizdrživi. Zatekli su zgarišta i ruševine na mjestima na kojima su nekada bili njihovi domovi, a na mjestu gdje je nekada stajala Careva džamija, izgrađena prije pet stotina godina, a 2003. godine proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, bilo je napravljeno parkiralište. Nijedna džamija u općini Stolac nije uspjela preživjeti agresiju na Bosnu i Hercegovinu i činilo se da nikada više nijedna munara neće krasiti stolačku panoramu. Međutim, domovi su popravljeni, džamije su ponovo izgrađene, bošnjačke institucije u Stocu danas postoje i djeluju, a bošnjačka djeca već odavno idu u školu koju su nekada pohađali njihovi roditelji. Prema riječima brojnih Stočana, za ovo su najzaslužniji prvi povratnici, pet porodica koje su krajem 1997. i početkom 1998. godine odlučile ponovo živjeti u Stocu, gdje će podizati i odgajati svoje potomke.

Adem Haračić, direktor Prve osnovne škole Stolac, kaže da se prije osamnaest godina vratio u svoj dom u Stocu. Na mjesto direktora škole postavljen je 2011. godine, a od 1997. godine bio je uključen u pilot-projekt, kada je radio kao nastavnik.

BOŠNJACI VJERUJU U GRAD STOLAC, HRVATI NE

“Tada smo krenuli od četvero djece, a sada, mašallah, imamo između 350 ili 370 učenika. Taj proces išao je postepeno, kako su se ljudi vraćali, i broj učenika u školi se povećavao. Krenuli smo od neke kućice, kasnije smo osigurali i dodatne prostorije, da bismo se 2000. godine vratili u našu školu koju sam i ja pohađao i završio. Sada dijelimo zgradu s kolegama koje rade na hrvatskom jeziku. Prošle godine upisali smo 39 učenika, 32 učenika u našoj školi i sedmero u područnoj. Ove školske godine, 2018/2019, imamo upisanih 36 učenika u centralnoj školi. S druge strane, prošle godine nastavu na hrvatskom jeziku pohađalo je svega sedam učenika, dok se ove školske godine upisalo 29 ili 30 učenika, nisam sasvim siguran”, kaže Haračić.

Uvjeti u školi su zadovoljavajući, ali bošnjačka djeca i dalje nemaju neke nastavne kabinete. Haračić kaže da mu nije nimalo lahko što bošnjačka djeca nemaju iste uvjete kao i hrvatska budući da njegove kolege koji rade nastavu na hrvatskom jeziku dobijaju potporu od Republike Hrvatske. “Meni je drago da neko misli o hrvatskoj djeci, ali se onda zapitam ko će o nama misliti. Grad Mostar, Konjic, Jablanica, imaju svoje općine koje im pomažu. A mi smo nekako ni tamo ni ovamo i nemamo kome da se obratimo. Mislim da smo djelomično zaboravljeni od Sarajeva pa bih ovom prilikom poručio većim sredinama da kakvim-takvim sredstvima daju doprinos za ovu našu školu. To bi zaista bilo dobro i mi to nekako i očekujemo, a imamo dosta učenika i prvačića svake godine kojima kvalitetno obrazovanje ne treba uskratiti. Djeca zaslužuju imati ravnopravan odnos i raditi u boljim uvjetima, a kao što i statistika pokazuje, posljednje dvije godine više je prvačića bošnjačke nacionalnosti”, naglašava Haračić.

Stanje u Stocu nepromijenjeno je godinama. To je grad koji je na glasu po nezaposlenosti, po odlasku mladih, po zastoju kada je riječ o bilo kakvim investicijama, a sve to potječe, prema riječima Salmira Kaplana, potpredsjednika Kantonalnog odbora SDA Hercegovačko‑neretvanskog kantona i predsjednika Općinskog odbora SDA Stolac, od nemara kojeg Općina Stolac i općinska administracija na čelu sa Stjepanom Boškovićem provode iz političkih razloga. “Ja nikako ne mogu da shvatim kojih, jer mislim da na svijetu ne postoji načelnik i općina koji toliko zanemaruju svoj grad i otvoreno pokazuju koliko ga ne vole. U posljednje vrijeme možemo čuti određene izjave iz kojih se jasno može prepoznati žal za vremenima kada je Stolac bio etnički očišćen. Vjerovatno ih sad, zbog neostvarenih koncepcija za koje su oni živjeli i za koje su se nadali da će u Stocu zaživjeti, grad više i ne zanima jer nije etnički čist. Ja drugog objašnjenja nemam”, kaže Kaplan.

Kada je riječ o prvačićima i činjenici da u prvim razredima i prošle i ove godine ima više bošnjačke djece, Kaplan kaže da ga to uopće ne čudi, i to upravo zbog politike koja se provodi. “Prirodno je i normalno da ljudi koji imaju pasoše Evropske unije i odlaze u njene zemlje. To mi svakako nije drago, jer bih najviše volio da je ovo općina koja ima prosperitet, općina u kojoj ljudi vide svoju budućnost i u kojoj se žele boriti. Da tu ostanu sa svojim porodicama kako bi u školama bilo što više djece, nebitno koje nacionalnosti.”

Kaplan kaže da je i razlika u odnosu prema gradu Stocu između Bošnjaka i Hrvata evidentna, te da Bošnjaci vjeruju u grad Stolac, a da istovremeno Hrvati ne vjeruju. “Ovdje ne generaliziram već prvenstveno mislim na političke strukture, a za tim strukturama onda idu i povode se i drugi ljudi. S druge strane, svaka probosanska stranka koja djeluje u Stocu vjeruje u ovaj grad i bori se za njega. HDZ ne vjeruje i ljudi to osjete. Imate situaciju da danas svaka investicija u Stocu mora biti nacionalno obojena i mora imati hrvatski predznak da bi joj garnitura HDZ-a koja vlada ovim gradom dala svoju podršku”, tvrdi Kaplan, te nastavlja: “Međutim, struktura se mijenja, kao što vidimo i po broju polaznika u prve razrede osnovnih škola. Hrvatski političari će u vrlo skoro vrijeme morati prihvatiti činjenicu da su im jedine opcije suživot i saradnja s Bošnjacima. Vidite, kada je riječ o svakodnevnom životu i običnom narodu, bez obzira na nacionalnost, mi nemamo nikakvih problema. Normalnim ljudima puna je kapa ovakvog načina vođenja općine i do velikog broja ljudi su doprle naše poruke koje smo slali pred izbore, a to je da hoćemo grad u kojem će svi biti jednaki, bez obzira radilo se o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima ili ostalima. Ne može se ignorirati činjenica da je Stolac odavno već multietnički grad, da je to grad u kojem je džaba rađeno etničko čišćenje i u kojem su se skoro svi Bošnjaci vratili, a i dio Srba. Ja se ne borim za Stolac koji će biti jednonacionalni grad, a, nažalost, HDZ se bori da on bude samo hrvatski.”

SEGREGACIJA I NERAVNOPRAVNOST I DALJE VIDLJIVI

Suad Mujakić, potpredsjednik Centra za istraživanje i unapređenje duhovne i kulturne baštine u BiH – Stolac, u Stolac dolazi od 2003. godine. Pored svih poteškoća, tog perioda prisjeća se kao najplodonosnijeg kada je riječ o mektebu i mektepskoj nastavi.

“Uporedo s razvojem mekteba, imali smo i vjeronauku u osnovnoj školi. U to vrijeme nije bilo nijednog bošnjačkog djeteta a da nije pohađalo mektepsku nastavu. U narednom periodu, do 2007. godine, obnovile su se džamije i u okolnim džematima, pa smo i u njima stvorili uvjete za organiziranje mektepske nastave, tako da je cijeli teren bio pokriven. Tada su skoro sva bošnjačka djeca, bez izuzetka, dolazila u mekteb. Da li je to bilo iz uvjerenja roditelja i djece, ili su neke druge stvari na to utjecale, poput nacionalne svijesti, nisam sasvim siguran. Ali mogu sa sigurnošću ustvrditi da smo u to vrijeme nastojali relaksirati mekteb i mektepsku nastavu što je moguće više. Gledali smo da u samoj organizaciji nastave postoje brojni rekreativni sadržaji koji će privući djecu. Pred Carevom džamijom imali smo male golove za fudbal gdje su se djeca nakon mektepske nastave igrala. Sto za stoni tenis imali smo u avliji Careve džamije, koji nije privlačio samo mektepsku djecu već su i mladići i djevojke iz čaršije dolazili tu da igraju. Znali su se organizirati i turniri. Organizirane su i ekskurzije, što je djeci bilo posebno zanimljivo. I na taj smo način pokušavali privući djecu i oživjeti džemat”, prisjeća se Mujakić.

Kada se iz današnje perspektive pogledaju džematlije u Stocu, jasno se može vidjeti da su to djeca iz mekteba efendije Mujakića. “To su djeca koja su osjetila ljepotu mekteba i islama. Kada danas vidim da su to odrasli ljudi i da neki od njih već imaju i svoju djecu koja kreću u prvi razred škole, onda mi srce bude na mjestu i znam da je sav taj naš rad i trud urodio plodom. Stolac je općina u kojoj, kada je u pitanju povratak, imamo najveći broj Bošnjaka. Ovdje mislim na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Kada imate toliko povratnika u čaršiju, onda vam nije problem organizirati život. Povratku je pomoglo vjerovatno i to što su Bošnjaci, vraćajući se u Stolac, obnavljali i institucije koje su im neophodne za svakodnevni život. Osnovna škola je uspostavljena, istina, to su dvije škole pod jednim krovom, ali je to naša osnovna škola.”

Postoji i jedan zanimljiv detalj kada je riječ o Stočanima i njihovom mentalitetu. Naime, kada je jedne prilike, nakon što je 2003. godine obnovljena i otvorena Sultan Selimova ili Careva džamija u Stocu, efendija Mujakić upitao jednog Stočanina kada se javila ideja o obnovi Careve džamije, dobio je sasvim neočekivan odgovor: “22. augusta 1993. godine.” Dakle, onog dana kada je Careva džamija srušena, tog istog dana rodila se ideja o njenoj obnovi koja je tako tinjala punih deset godina.

“Kada imate takvu osnovu i želju za obnovom svog vjerskog objekta i povratka u svoj grad, onda ovo što se danas dešava u Stocu, povratak Bošnjaka, veliki broj prvačića i đaka bošnjačke nacionalnosti, nije nikakvo čudo”, zaključuje Mujakić.

Kemal Isaković vratio se u Stolac 2000. godine. Za predsjednika SDA u Stocu izabran je 1997. godine, a 1998. i za predsjednika Općinskog vijeća. Danas se zahvaljuje Bogu što su povratnici iz želje, volje i ljubavi ostali u svom Stocu pregrmivši sve nedaće i probleme u tim godinama. “Mi smo zapravo s povratkom trebali krenuti već 1995. godine, ali se taj proces otegao sve do kraja 1997. Kada je riječ o školovanju, krenuli smo s četiri đaka koja su išla u školu u nekoj privatnoj kući. Brzo nakon toga narasli smo na osamdeset đaka u tri privatne kuće, jer nam još nisu bili dali da uđemo u školu. Onda smo uz pomoć velikog pritiska međunarodne zajednice napokon i mi ušli u jedno školsko krilo. Tada je u Stolac sletio helikopter s petnaest ambasadora stranih zemalja koji su posjetili školu. Mi smo imali približno osamdeset đaka, a i ja sam u školu doveo svoje dijete koje je kretalo u prvi razred. Ljudi su gledali s nevjericom, ali ja sam smatrao da sam ga trebao i morao dovesti u tu školu zbog svih ostalih Bošnjaka koji su se vraćali u Stolac. Sada broj bošnjačke djece u osnovnoj školi varira između 350 i 370.”

Isaković kaže da se i danas u Stocu primijete segregacija i neravnopravnost: “Primjera radi, niko od Bošnjaka ne radi u Elektrodistribuciji, u općinskoj administraciji ima nas svega desetak. Jednostavno, ne daju nam da budemo ravnopravni. Trebat će nam i pameti i strpljenja za budućnosti. Stolac je naš grad i mi moramo sve svoje snage usmjeriti ka ekonomskom osnaživanju povratničke populacije, a i u svim drugim segmentima života. Sve ide svojim tokom, nekada se čini da je to sporo, ali treba imati strpljenja i razumijevanja prema ljudima. Hvala dragom Bogu, mi smo sada u Stocu i mi ćemo tu i ostati. Žile smo već odavno pustili, samo sada treba vremena da nam stablo ojača.”