Ove godine navršava se 100 godina od rođenja i 40 godina od pogibije Džemala Bijedića. Tim je povodom u Sarajevu objavljeno drugo izdanje političke biografije ovog istaknutog bosanskohercegovačkog političara. Stav objavljuje izvode iz ove knjige autora prof. dr. Husnije Kamberovića. Džemal Bijedić rođen je u Mostaru 22. aprila 1917. godine, a poginuo je u avionskoj nesreći 18. januara 1977. godine. Obavljao je najvažnije funkcije u gradu Mostaru, Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji, među ostalim, bio je predsjednik Skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća u dva mandata. Jedan je od rijetkih političara u socijalističkoj Jugoslaviji koji je, osim velikog utjecaja na unutarnju, snažno doprinosio i kreiranju vanjske politike Jugoslavije, koju je Josip Broz Tito uglavnom bio rezervirao za sebe. Avionska nesreća u kojoj je stradao predmet je kontroverzi i 40 godina poslije

Od sredine pedesetih godina Džemal Bijedić važna je politička ličnost koja na prostoru Hercegovine provodi politiku integracije toga prostora u okvire Bosne i Hercegovine. On je to činio najprije dok je obavljao političke dužnosti u srezu Mostar, a i nakon odlaska na poziciju sekretara u Savezno izvršno vijeće za zakonodavstvo i organizaciju 1960. godine te nakon što je 1962. godine postao član Saveznog izvršnog vijeća i sekretar SIV-a za rad. Mada su taj hod prema vrhu federalne vlasti mnogi doživljavali kao priznanje za njegov dotadašnji rad, bilo je i onih koji su prigovarali zbog toga, nastojeći zaustaviti njegovu političku karijeru. Ipak, politička karijera Džemala Bijedića od sredine pedesetih bila je stalno na uzlaznoj putanji, a ta je putanja obilježena njegovim uspješnim angažmanom u procesu integracije pojedinih regija (posebno zapadne Hercegovine i Bosanske krajine) u okvire Bosne i Hercegovine te snažnim i uspješnim radom na stjecanju ravnopravnoga statusa Bosne i Hercegovine u okvirima jugoslavenske federacije.

Neprirodno je tvrditi da se nacionalističke pojave rađaju samo u zapadnoj Hercegovini

To je doba kada je dio komunističke vladajuće elite već uviđao određene pogreške u oblasti nacionalne politike i kada je dio bosanskohercegovačkih komunista, među kojima je bio i Džemal Bijedić, svoje političko djelovanje u značajnijoj mjeri usmjeravao prema krajevima naseljenim hrvatskim stanovništvom u zapadnoj Hercegovini, s obzirom na to da je procjenjivano kako je utjecaj komunista među hrvatskim stanovništvom bio najmanji te da je to bila jednim dijelom i posljedica krivog odnosa vlasti prema tom stanovništvu.

Radi mijenjanja stanja u zapadnoj Hercegovini krajem pedesetih, dio političkih aktivista inicirao je aktivnosti na izgradnji tolerantnijeg i obzirnijeg odnosa prema krajevima većinski nastanjenim hrvatskim stanovništvom. Ta je aktivnost pokrenuta upravo u vrijeme Bijedićevog povratka na političke dužnosti u Mostaru. U prvom planu radilo se o izmjenama strukture nastavničkog kadra, što je posebno bilo važno za zapadnu Hercegovinu, gdje su dugo vremena nakon Drugoga svjetskog rata većinu prosvjetnih radnika činili Srbi i Crnogorci. “Političkoj aktuelizaciji tog pitanja doprinosila je i činjenica što se dio tih kadrova, Srba i Crnogoraca, nije znao, a ponekad nije ni htio, prilagoditi situaciji kakva je vladala među stanovnicima zapadne Hercegovine u vezi s nacionalnim opredjeljenjem, zbog čega je dolazilo do politički nepoželjnih nesporazuma i sukoba.” Također je ukazivano na potrebu veće elastičnosti prema vjerskim osjećanjima stanovništva i izražavana potreba da se “raščisti s prošlošću”. Česta obrazloženja kako su Hrvati iz zapadne Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata većim dijelom bili vezani za ustaški pokret te kako su i poslije rata bili neprijateljski raspoloženi moraju se odbacivati. “Ne mogu se vječito svi ljudi, ili većina, a naročito omladina, jednog širokog i mnogo naseljenog područja vezati za grijehe iz rata, a ima, istina rjeđe, takvih slučajeva. To u najmanju ruku vrijeđa, stvara apatiju (…).”

Radi postizanja ključnog političkog cilja (skidanje hipoteke ustaštva sa zapadne Hercegovine i integracije tog prostora u političke i privredne okvire Bosne i Hercegovine), Izvršni komitet CK SK BiH donio je odluku da se pripremi jedna analiza političkog stanja u zapadnoj Hercegovini. “Smisao analize je da se daju politički odgovori na karakteristične političke manifestacije u jednom dužem periodu u Hercegovini, posebno njenom zapadnom dijelu.” Za izradu analize predloženo je da se angažiraju, osim političkih aktivista, i niz ekonomista, profesora, politologa.

Komisija je proučavala stanje na širem prostoru Hercegovine i o tome napravila opširnu analizu koja je razmatrana na Mostarskom savjetovanju 30. septembra 1966. godine. Džemal Bijedić je, kritički pristupajući ovoj analizi, načinio niz kvalitetnih sugestija. On je govorio o pojavama nacionalizma i šovinizma ne samo u zapadnoj Hercegovini. “Za običnog je čovjeka, primjera radi, jasno da je neprirodno tvrditi da se nacionalističke i šovinističke pojave rađaju samo u zapadnoj Hercegovini, kad je poznato da ih ima i u drugim njenim područjima i kod drugih nacionalnosti (…). Isto je tako nepravedno i nenaučno govoriti da su u prošlosti krivci za događaje samo pripadnici jedne nacionalnosti, a što je još najteže, tako nešto tvrditi za cijelu naciju. Takvih tvrdnji je bilo (…).”

Ovakav Bijedićev stav, pogotovo s obzirom na činjenicu da je u to vrijeme obavljao dužnost predsjednika Republičkog vijeća i potpredsjednika Skupštine Bosne i Hercegovine, imao je određenog odraza na stanje u zapadnoj Hercegovini i utjecao da se otvori proces integracije ove sredine kao periferne, uz republički centar.

Otklanjanje posljedica zemljotresa u Bosanskoj krajini

Drugo pitanje na kojemu se provodila integracija raznih regija u okvire Bosne i Hercegovine bila je integracija Bosanske krajine, posebno nakon zemljotresa u Banjoj Luci 26. i 27. oktobra 1969. godine, koji je izazvao ogromna materijalna razaranja. Džemal Bijedić je kao predsjednik Skupštine SR Bosne i Hrcegovine krajem oktobra došao u Banju Luku kako bi se upoznao s rezultatima razvoja toga grada. “I umjesto razgovora kako brže, dalje, uslijedio je trus. A s njim i pitanje: kako i na koji način iz ruševina? Džemal Bijedić u tom trenutku nije bio samo predsjednik bosanskohercegovačkog parlamenta – bio je čovjek kao i hiljade drugih koji su doživjeli i osjetili neželjenu sudbinu zelenog grada. I kad je dvadeset i četiri časa nakon kataklizme u posjetu razorenoj Banjaluci došao predsjednik Tito, Bijedić je u svojstvu domaćina upoznao visokog gosta s razmjerama nesreće. U prahu ruševina, u skelama što su počele da niču na prvim temeljima novih objekata, Džemal Bijedić je (…) bio – Banjalučanin.”

Ubrzo nakon prvog potresa, Bijedić je 27. oktobra izjavio: “Prisustvovao sam tragediji ovog grada. To je valjda najteži trenutak u njegovoj istoriji. Sreća što je na vrijeme odlučeno da škole i preduzeća ne rade, pa je grad u trenutku posljednje katastrofe bio ‘prazan’. Da je bilo drukčije, broj mrtvih i povrijeđenih bi bio znatno veći. Inače, štete su neprocjenjive.”

Nakon Bijedićeve smrti, banjalučki Glas proveo je određeno istraživanje, ali nije mogao utvrditi koliko je puta Bijedić posjetio taj grad. No, nakon potresa, bio je vrlo aktivan u obnovi ne samo Banje Luke nego i čitave Bosanske krajine. Samo je u prvoj polovici 1970. godine četiri puta dolazio u Banju Luku. “Zanimao ga je gotovo svaki detalj, sve što je vezano za brzo narastanje grada, za prevazilaženje nastalih teškoća. Obilazio je radilišta, postao je, takoreći, prvi stanovnik Borika, Nove varoši (…). Na već pomalo požutjelim fotosima ostao je njegov nasmijan lik kad je polagao kamen-temeljac za novu zgradu Tvornice obuće ‘Bosna’ u Banjaluci.”

Kao predsjednik Skupštine, Bijedić je s ostalim tadašnjim bosanskohercegovačkim liderima, uključujući i kadrove koji su iz Bosne i Hercegovine, ali su bili na funkcijama u Federaciji, vodio pravu bitku oko dobivanja što veće jugoslavenske podrške za obnovu Bosanske krajine. S obzirom na to da je u toj kampanji za dobivanje savezne podrške obnovi Bosanske krajine bilo jako puno neočekivanih prepreka koje su se postavljale od strane saveznog centra, ali i nekih drugih republičkih elita, prije svih onih iz Slovenije, Hrvatske i Srbije, Bijedić i tadašnja vladajuća bosanskohercegovačka politička elita shvatila je da je bitka oko obnove Bosanske krajine zapravo bitka za integraciju Bosne i Hercegovine. Republički politički centar je “iskoristio” takav odnos saveznog centra prema obnovi Krajine da u javni diskurs uvuče koncept obnove Krajine kao koncept integracije te regije u čvršće okvire Bosne i Hercegovine.

U vezi s osiguravanjem sredstava za obnovu Bosanske krajine, Bijedić je nekoliko puta razgovarao s predsjednikom Skupštine SFRJ Milentijem Popovićem i predsjednikom SIV-a Mitjom Ribičičem, a o tome je bilo govora i s Josipom Brozom Titom u nekoliko navrata. Na sastanku kod Tita na Brionima 26. juna 1970. godine bosanskohercegovačka je delegacija opširno obavijestila Tita o problemima s kojima se suočava u vezi s obnovom Bosanske krajine. Na ovom je sastanku Džemal Bijedić govorio o tome kako je vodstvo Bosne i Hercegovine razgovaralo s vodstvima Makedonije, Slovenije i Hrvatske. Kasnije se pokazalo da su republička vodstva Slovenije, Hrvatske i Srbije odbijala podržati bosanskohercegovačke zahtjeve da savezna administracija u obnovi Bosanske krajine osigura veća sredstva, pa će to imati i određenog udjela u ponašanju bosanskohercegovačkog vodstva, uključujući i samog Bijedića, u vrijeme kada je Tito rušio liberalna vodstva u Hrvatskoj i Srbiji 1971. i 1972. godine. Uz to, tadašnji savezni premijer Mitja Ribičič, također, odbacivao je ideju da Vlada Federacije podmiri obaveze obnove Bosanske krajine u iznosu kako je to u početku utvrdila posebno formirana komisija, što je također utjecalo na postepeno povlačenje podrške bosanskohercegovačkog rukovodstva prema Vladi. Na koncu, bosanskohercegovačko je rukovodstvo popustilo, ali nakon silnih natezanja s federalnim centrom i pojedinim republičkim rukovodstvima i blagog Titovog povlačenja i njegovog sugeriranja da Bosna i Hercegovina smanji svoje zahtjeve. To je za posljedicu imalo određena razilaženja bosanskohercegovačkog rukovodstva s nekim dotad vrlo utjecajnim političkim aktivistima, jer će jedan dio njih, poput Osmana Karabegovića, smatrati da se smanjivanjem zahtjeva čini “izdaja” ne samo Bosanske krajine nego i Bosne i Hercegovine u cijelosti.

Ravnopravnost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji

Osim borbe za čvršću integraciju različitih regija u okvire Bosne i Hercegovine, ne samo političku nego i ekonomsku, koja je podrazumijevala i brži razvoj privredno nedovoljno razvijenih regija te kulturnu integraciju, Bijedićeva politička aktivnost bila je usmjerena u pravcu afirmacije ravnopravnog statusa Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji. On je pripadao generaciji političkih lidera koji su tokom šezdesetih i sedamdesetih godina smatrali kako afirmacija Bosne i Hercegovine, kao i afirmacija drugih jugoslavenskih republika, nije usmjerena protiv postojanja i funkcioniranja jugoslavenske federacije, nego je afirmacija ravnopravnosti republika najbolji način za afirmaciju jugoslavenske federacije u cjelini. U isto vrijeme, kada se bosanskohercegovačko republičko vodstvo zalaže za ravnopravan status Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji i za veću samostalnost republika, u Sloveniji i Hrvatskoj politička vodstva također vode politiku veće samostalnosti republika u vezi s brojnim pitanjima političkog i ekonomskog razvoja. Pitanje koje se u takvom ambijentu postavlja glasi: zašto nije došlo do većega savezništva republičkih vladajućih elita iz Slovenije i Hrvatske s bosanskohercegovačkim vodstvom, čiji je Bijedić sredinom šezdesetih godina bio važan dio, nego se osjećala napetost u tim odnosima.

Mika Tripalo u svojim sjećanjima naglašava da je tadašnje bosanskohercegovačko vodstvo puno uradilo na stjecanju ravnopravnosti Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji, zatim ravnopravnosti Muslimana i Hrvata u njoj, stvorilo velika granska preduzeća za čitavu Republiku, za koja se, prema njegovom mišljenju, kasnije ipak pokazalo da stoje na “klimavim nogama”, ali je bilo suprotstavljeno tadašnjem hrvatskom partijskom vodstvu i ključno u njegovom smjenjivanju. Iako ne spominje izravno Džemala Bijedića, on je smatrao da je bosanskohercegovačko partijsko i republičko vodstvo od sredine šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, pa prema tome i Bijedić kao član tog vodstva, bilo više na strani vodstava Srbije i Crne Gore nego na strani Hrvatske i Slovenije.

S druge strane, Draža Marković, veliki borac za veću centralizaciju i istaknuti predstavnik konzervativne struje unutar tadašnjeg jugoslavenskog establišmenta, predsjednik Skupštine Srbije, u svojim dnevničkim bilješkama zastupa tezu kako je tadašnje bosanskohercegovačko vodstvo u svojim stavovima često bilo “neodređeno” i nije imalo razumijevanja za srpske zahtjeve, pa je čak u političkim debatama više bilo na strani hrvatskog i slovenačkog nego srpskog vodstva. Da bi argumentirao takvu svoju tezu, Marković navodi debate u ustavnim komisijama krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina i o stavovima Džemala Bijedića u tim debatama. Tako Marković, naprimjer, naglašava da se razočarao na jednom sastanku komisije, jer su svi, uključujući i Bijedića, odbacili njegov prijedlog da se o pokrajinama raspravlja na principijelnoj razini. Svi su, naime, pristali da se o pokrajinama govori isključivo u konkretnom slučaju definiranja položaja dviju pokrajina u Srbiji, a ne o pokrajinama kao “o određenoj kategoriji društveno-političke zajednice. Reč je, ustvari, o strahu da se i kod njih ta pitanja ne postave na dnevni red (Hercegovina, Dalmacija, Šiptari u Makedoniji) i onda – nema nikakve principijelnosti. Aferim.”

Očito je, dakle, kako ni srbijanski ni hrvatski politički lideri u to vrijeme nisu u bosanskohercegovačkoj vladajućoj eliti vidjeli svoga dosljednog i bespogovornog političkog sljedbenika. Naprotiv, iz Markovićevih dnevničkih zapisa vidi se njegova ogorčenost činjenicom da se i vodstvo Bosne i Hercegovine ponašalo kao da je puno više od vodstva jedne republike koja je u sastavu Jugoslavije. Tako on opisuje svoj dolazak u Sarajevo na čelu s delegacijom Srbije, gdje je boravio sredinom decembra 1970. godine. “Atmosfera je bila dobra, a gledanja na mnoge krupne probleme identična ili vrlo slična. Smeta mi uvek samo to što ti razgovori imaju karakter mnogo oficijelnih razgovora, a posete karakter međudržavnih poseta (dočeci, pozdravi, ispraćaji, saopštenja za štampu). I to će proći i ubeđen sam da će doći vreme kada će sve to biti prevaziđeno, i kontakti i saradnja biti normalna i redovna.” Marković, međutim, u svojim bilješkama u vezi s ovim susretima republičkih vladajućih elita nije zapisao njihovu suštinu: oni su bili rezultat “konfederalizacije” države i “partijskog liberalizma”, koji je doveo do prekida dotadašnje prakse kada su svi kontakti pojedinih republičkih vodstava bili svedeni na minimalnu mjeru i ograničeni na rješavanje manje važnih pitanja, a čitava komunikacija vodila se preko državnog centra i političkih kadrova u centru. Nakon ustavnih amandmana krajem šezdesetih godina, “vodeći (republički) političari nisu se više sretali samo na sjednicama saveznih tijela”, nego su u praksu uvedeni međusobni susreti republičkih vodstava na kojima su se rješavala najkrupnija pitanja ne samo u odnosima među tim republikama nego i u odnosima u federaciji općenito.

Kod nas postoje neke jezičke posebnosti o kojima se mora voditi računa

Bijedić je postavljao i druga pitanja važna za ravnopravnost Bosne i Hercegovine u jugoslavenskoj federaciji. U februaru 1970. godine, na sjednici Ustavne komisije u Beogradu, Bijedić je pokrenuo pitanje ravnopravnosti jezika navodeći da se “u materijalu koji nam je dostavljen za današnju sjednicu nalazi informacija o nekim teškoćama kod objavljivanja akata Savezne skupštine na jezicima naroda i narodnosti. U toj informaciji ne spominje se bosanskohercegovačka jezička stvarnost, pa se može doći do zaključka da ne nailazimo na probleme kod objavljivanja ovih akata za bosanskohercegovačke narode.

Međutim, praksa ne ukazuje da je taj problem riješen. Ustav je tu materiju precizno regulisao, praksa, međutim, još nije.” Bijedić je iznio stav da je “nama u Bosni i Hercegovini neprihvatljiva jezička varijanta na nacionalnoj srpskoj i hrvatskoj osnovi. S gledišta Ustava, ni Savezna skupština takvu praksu ne bi mogla prihvatiti. Jezička stvarnost i praksa u Bosni i Hercegovini poznati su, pa i ako nisu dovoljno naučno obrađeni, postoje vrlo opipljivi i sigurni pokazatelji da se bosanskohercegovačka jezička varijanta ne može uklapati ni u istočnu ni u zapadnu. Te se varijante, međutim, Bosni i Hercegovini, bar kroz praksu objavljivanja dokumenata u Saveznoj skupštini, nude. Mislim da iza takve prakse ne bi smjela stajati Savezna skupština. To nije u duhu Ustava, a nije ni u saglasnosti s postojećom jezičkom stvarnošću u Bosni i Hercegovini. Posebno, takva praksa kod nas u Bosni i Hercegovini može imati svoje političke reperkusije, jer liči na nekakav, da kažem, jezički monopolizam i negativno utiče na odnose. Kod nas postoje neke jezičke posebnosti o kojima se mora voditi računa.” Ovom je diskusijom Bijedić htio naglasiti kako jezički problem u Bosni i Hercegovini postoji, te da “kroz dosadašnju praksu objavljivanja i dostavljanja materijala (iz Savezne skupštine) nije dovoljno vođeno računa o tome. Međutim, ja ne mislim da mi taj bosanskohercegovački problem nećemo riješiti. Mi u Bosni i Hercegovini imamo za to konkretne prijedloge, imamo dosadašnju praksu i tradiciju koju treba u suštini poštovati i od koje treba polaziti.”