Hisam Jait, Evropa i islam. Iako je objavljeno 1978. godine, ovo djelo kao da je pisano za naše turbulentno islamofobično doba. Za Jaita, 1300. godina bila je trenutak u kojem je islamska civilizacija zadobila prednost nad ostalim konkurentima. Zauzevši centralnu poziciju, jedina je mogla komunicirati sa svakim od svojih partnera ̶ za razliku od Evrope, kojoj je islam bio osnovni sagovornik. Islam je bio prva svjetska civilizacija koja je mogla dovoditi sve civilizacije u međuodnos. Srednjovjekovna Evropa zna ono što joj je islam propustio kroz svoje membrane. Otud tolika opsesija. S druge strane, klasični islam nije obraćao pažnju na Evropu jer se sam osjećao centrom svijeta. U stalnom strahu od tog velikog islama, potpuno odsječena od ostatka svijeta, Evropa se ujedinjuje. Islam stvara i oblikuje Evropu, vjekovima je natkriljujući. U to vrijeme, u mračnom srednjem vijeku, na evropskom tlu formira se negativna slika islama osjenčena teološkim nijansama. Od srednjeg vijeka do francuskih prosvjetitelja i orijentalista, Poslanik je primjer senzualnosti, nasilja i nemorala, a islam religija koja “ne ubraja nevinost u javne vrline”. Jait detektira kontinuitet u evropskoj ili, tačnije, zapadnoj percepciji islama: srednjovjekovna jezgra predstava o islamu, iskovana kroz dugu dijalektiku mržnje, i danas je pretrajala u podsvijesti prosječnog Evropljanina. Čeka prvu krizu kako bi izronila iz tamnih dubina podsvijesti.
- Roger Gaurody, Živi islam. Ostavimo li po strani sve kontroverze vezane za Rogera Garaudija, njegovo djelo Živi islam definitivno vrijedi pročitati. Garody govori o islamu jezikom koji razumijemo. Evo kako objašnjava imanske šarte.
Šehadet. Nije slučajno da je prvi stup islama javno očitovanje: islam je čin slobode, a ne nešto što dobivamo u nasljedstvo. Islam, također, nije nikakva nacionalna odrednica. Zapravo, nema ništa suprotnije duhu islamskog učenja od nacionalizma koji pripadnost svojoj naciji stavlja kao najvažniji kriterij.
Namaz. Ima religija u kojima nema nikakvog božanstva ili Boga, ali nema religije bez obreda. U islamu je najvažniji obred namaz. Na svakom rekatu mi ponavljamo prvu kur’ansku suru Fatihu, koja je u biti dova kojom molimo da nam dragi Bog rasvijetli životne puteve. Osim toga, mi namazom jasno govorimo kako nismo dovoljni sami sebi već nam je potreban Neko veći, neko transcendentan. Nema ništa suprotnije duhu vremena čija je osnovna karakteristika promoviranje ljudske samodovoljnosti. Od najbanalnije reklame do astronomskih ekspedicija uvijek negdje kao geslo stoji: “Ti možeš sve.” Dovoljan si sam sebi. Ti si mjera. Ti si kralj. Šta će ti neko da te usmjerava? Samodovoljnost je, kaže Garaudy, nešto suprotno transcendenciji.
Post. Poznato je da i druge religije baštine post. Postoji predaja da je Sidarta Gautama postio tako dugo i uporno da je na koncu mogao dotaći kičmu pritisnuvši stomak. Vjera je prije svega samodisciplina. S druge strane, živimo u nemilosrdnom konzumerizmu, u kojem su kupovina i potrošnja mjera ljudske sreće.
Zekat. Na 82 mjesta u Kur’anu spominje se zekat striktno uz namaz, čime nam Kur’an poručuje kako nema vjerovanja bez društvene odgovornosti. Nije islam da se povučemo u džamiju i da nas ništa drugo ne interesira. Nema islama bez brige za druge, bez društvene osjetljivosti, bez političke svijesti.
Hadž. Sve religije poznaju fenomen hodočašća koji u suštini simbolizira putovanje ka vlastitoj tajni. Nije slučajno da su naši ljudi išli na hadž tek u starosti. Kur’an uvijek iznova preporučuje muslimanima da putuju i klize kroz razne kontekste kako ne bi ostali provincijalci učahureni u metalnu atmosferu svoje sredine. Napokon, Gaurody poziva muslimane da se vrate na izvore idžtihada. “Povratak izvorima nije povratak ritualu, nego povratak životu.” Ima li išta gluplje od muslimanske apologije kako “islam nije ništa ispustio” pri čemu velike mislioce određenih vremena pretvaraju u idole, a diskurse u bezvremene tekstove. “Sva teologija”, kaže Garaudy, “nije ništa drugo nego poezija: da bi nas podsjetila na Boga i Njegovo prisustvo u svim stvarima, ona nije dokaz nego prizivanje.”
- Fazlur Rahman, Glavne teme Kur'ana. U dugoj noći muslimanskog taklida rijetki su takvi proplamsaji kao što je Fazlur Rahmanov. Jedan od izvanrednih autora koji je izgovorio tu jednostavnu, a opet tešku i opasnu rečenicu: “Hajde da vidimo šta u Kur'anu zaista stoji.” Primijetio je kako su povijesne interpretacije kidnapirale Objavu i čitaocu je onemogućen neposredan susret s Tekstom. Uvijek je negdje umetnut neki posrednik koji dolazi iz neke predrasude. Zato ovaj autor stavlja u zagradu povijesne komentare i interpretacije tumačeći Kur'an isključivo samim Kur'anom. Otkrića do kojih dolazi fascinantna su.
- Oliver Roy, Sekularizam u suočavanju s islamom. Prema mišljenju ovog islamologa, multikulturalizam i asimilacija dvije su osnovne strategije ili obrasca kojim zapadna društva upravljaju svojim muslimanskim manjinama. Multikulturalizam, koji je specifičan za anglosaksonska i sjevernoevropska područja, posmatra islam kao religiju ukorijenjenu u kulturi koja se prenosi tradicijom. Nema zapreka da jedna osoba bude dobar građanin i dobar musliman. Asimilacija implicira brisanje singularne kulture (koja se ograničava na privatni prostor) zarad zadobivanja nove koju određuje država. Ova su dva modela oštro suprotstavljena. Za Francuze multikulturalizam razbija osjećaj nacionalnog jedinstva dok multikulturalisti u asimilaciji francuskog tipa vide autoritarni centralizam. Prema Royu, oba su modela u krizi. Asimilacija proizvodi rasizam i frustracije, a multikulturalizam je optužen za getoizaciju i ohrabrivanje separatizma. Razloge za ovu krizu Roy vidi u pogrešnoj pretpostavci na kojoj počivaju oba modela o nužnoj povezanosti religije i kulture. Savremeno se religijsko buđenje događa neovisno o bilo kakvom kulturnom temelju. Religijski fundamentalizam ne da ne treba već često odbacuje kulturu. Islam je dovoljno univerzalan, dovoljno apstraktan da bude iznad svake kulture. Ovdje su globalizacija i fundamentalizam sinhronizirani: tradicionalni kulturni identitet može i treba nestati. Klasični sociolozi religije tvrdili su, međutim, da religija može postojati samo u okvirima kulture. Postavlja se pitanje budućnosti religije kod postimigranata, čiji kulturni identitet, ako i nije potpuno ugašen, jeste prilično izblijedio. Kako i kroz koju kulturu ove generacije (ovo vrijedi i za konvertite) mogu iskazivati svoju religiju? Zato im je fundamentalizam, kao zahtjev za čistom religijom, toliko primamljiv. Prošle je godine Roy dao intervju povodom krize u Francuskoj. Ovu Royovu rečenicu zaista vrijedi zapamtiti: “Ono što se trenutno događa nije radikalizacija islama nego islamizacija radikalizacije.”
- Muhammed Asad, Poruka Kur’ana. Ovaj Asadov prijevod Kur'ana na engleski prevođen je na mnoge svjetske jezike. Njegovo je razumijevanje Kur'ana duboko, njegovo tumačenje hrabro, stručno, puno ljubavi i poniznosti. Ima li ijedan rođeni musliman koji se neće postidjeti pred svježinom i čistoćom ovog konvertita?!
- Fernand Braudel, Civilizacije kroz povijest. Normirajući gramatiku svjetskih civilizacija, ovaj historičar slavne Škole Anala, konstatira kako su civilizacije prostori, društva, ekonomije i napokon, kolektivni mentaliteti. Rijetko ćete gdje, kao na ovih tridesetak Braudelovih stranica, pronaći poetičniji sukus islamske civilizacije. “Nepregledna islamska pozornica pokazuje uglavnom izrazitu postojanost”, piše Braudel, zaključujući kako je “svjetska sudbina islama odlučena na Sredozemlju” koje je nekada u potpunosti bilo pod muslimanskom kontrolom. Ali “more pripada onome tko njime plovi, a danas više praktički i nema muslimanske mornarice”. Kao društvo, kao ekonomija, islam je posrednik, islam je kapitalizam prije kapitalizma. Braudel citira jednog srednjovjekovnog muslimanskog trgovca: “Hoću da perzijski šafran donesem Kini gdje sam čuo da je jako na cijeni, a zatim kineski porculan u grčku, grčki brokat u Indiju, indijski čelik u Alep, alepsko staklo u Jemen, a jemenske prugaste tkanine u Perziju…”
- Ziauddin Serdar, O islamu, nauci i budućnosti. Serdar je našoj javnosti poznat još od prije rata kao filozof nauke, kao jedan od sljedbenika i kritičara Thomasa Kuhna i njegovih ratova znanosti. Hrabar, provokativan mislilac koji ne mlati u prazno, koji se ne bavi istrošenim, mrtvim pitanjima.
- Mohammad Hashim Kamali, Uvod u šerijatsko pravo. Sasvim je neobično da jedan muslimanski pravnik potkresava krila šerijatskom uzletu, pri čemu mislimo na fenomen redukcije brojnih i bogatih aspekata islama na samo jedan. Na tvrdnje kako je Šerijat srž islama, Kamali lakonski replicira: “Vjerujem da je to pretjerano.” Zapravo, “upitno je da li je islam religija baš toliko zasnovana na pravu, kako se često shvata”. Aksiom kako je Šerijat Božiji zakon, ovdje se redefinira u zakon koji svoj izvor ima u Božijem tekstu. Drugim riječima, Šerijat je rezultat susreta čitaoca s tekstom, i kao takav ne može biti apsolutan. Riječ šerijat javlja se samo jednom u Kur'anu i upotrijebljena je kao kontrast riječi heva, što znači strast, prohtjev.
