Crnogorska policija uhapsila je u maju 1992. nezakonito najmanje 66 Bošnjaka koji su izbjegli od rata i kao taoce ih predala vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića, navodno, da ih razmijene za ratne zarobljenike. Grupa izbjeglica deportirana iz Herceg-Novog 25. maja upućena je u koncentracioni logor u Foči i nekoliko ih je uspjelo preživjeti. Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore istražio je dugogodišnju borbu članova porodica deportiranih u traganju za pravdom te ko je stajao iza deportacija Bošnjaka izbjeglih iz BiH

“Teško je odrastati bez oca, ne znati ni gdje mu je grob…” Alen Bajrović pokušava reproducirati slike drame majskog jutra 1992. godine u Herceg-Novom urezane u pamćenje petogodišnjaka. “Došli su uniformisani ljudi. Nikakva to paravojna jedinica nije bila, već dvojica policajaca države Crne Gore. Sestra od sedam i po godina i ja smo bili u kući. Rekli su ocu: ‘Morate poći s nama!’ I to je to – kraj.” Bježeći od rata u Bosni i Hercegovini, Osmo Bajrović je za sebe i porodicu potražio utočište u Crnoj Gori. Uhapšen je, deportiran i tada mu se gubi trag. To je samo jedna od desetina sudbina koje govore o zločinu s čijim se posljedicama crnogorske institucije i društvo nisu valjano suočili.

Crnogorska policija uhapsila je u maju 1992. nezakonito najmanje 66 Bošnjaka koji su izbjegli od rata i kao taoce ih predala vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića, navodno da ih razmijene za ratne zarobljenike. Grupa izbjeglica deportirana iz Herceg-Novog 25. maja je upućena u koncentracioni logor u Foči i nekoliko ih je uspjelo preživjeti. Drugoj grupi izručenoj nakon dva dana gubi se trag, a kasnije je utvrđeno da su ubijeni. Ni nakon 27 godina nisu pronađena tijela svih žrtava, ne zna se gdje su stradali, a nije utvrđena ni krivična odgovornost za zločin.

Krivični proces vođen je samo protiv deveterice policajaca i svi su oslobođeni. Sudilo se šefovima tadašnje Službe državne bezbednosti (SDB) i Službe javne bezbednosti Bošku Bojoviću i Milisavu Markoviću, načelniku SDB u Herceg-Novom Radoju Radunoviću i operativcu te službe Dušku Bakraču, rukovodiocu SDB u Ulcinju Božidaru Stojoviću, načelniku Centra bezbednosti (CB) i komandiru stanice policije u Herceg-Novom Miloradu Ivanoviću i Miloradu Šljivančaninu, načelniku CB Bar Branku Bujiću i načelniku Odeljenja bezbednosti u Ulcinju Sretenu Glendži.

Crna Gora je, na drugoj strani, porodicama žrtava poslije četverogodišnjeg suđenja 2008. godine isplatila višemilionsku odštetu zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije, čime je praktično priznala da je zločin počinjen. Na sličan način, Crna Gora i njene institucije nisu smogle snage da se suoče i s drugim slučajevima poput mučenja zatvorenika u Morinju, iseljavanja iz Bukovice, ubijanja civila u slučaju “Kaluđerski laz”…

Istraga o deportaciji pokrenuta je u februaru 2006, a optužnicu je podigla tužiteljka Lidija Vukčević u januaru 2009. godine. Optuženima se stavljao na teret ratni zločin, da su protupravno lišili slobode 79 državljana BiH i predali ih Republici Srpskoj. Da su bosanske izbjeglice nezakonito uhapšene i izručene kao taoci, utvrđeno je i pravosnažnom oslobađajućom presudom Višeg suda u Podgorici, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Presudom podgoričkog Višeg suda deveterica optuženih, međutim, oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, uz obrazloženje da nisu imali status “pripadnika strane u sukobu u BiH”, ni onih “koji su bili u službi strane u sukobu u BiH”.

“Djelatnost optuženih, kao i sama naredba sa stanovišta međunarodnog prava, bila je nezakonita, ali s obzirom na to da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava”, piše u presudi sudija Milenke Žižić, Ratka Ćupića i Dragice Vuković, koju je potvrdio i Apelacioni sud.

Ekspert Evropske unije, italijanski tužilac i međunarodni sudija Mauricio Salustro, u izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori, koji je objavljen u Vijestima, ističe da je takvo tumačenje pogrešno, nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi. Slično se moglo čuti i na nedavnom panelu “Akcije za ljudska prava” (HRA) i Centra za građansko obrazovanje (CGO) u Podgorici, gdje je profesor međunarodnog prava Nebojša Vučinić istakao da je “utvrđeno faktičko stanje u suprotnosti s izrečenom presudom”. “Ovaj standard ne postoji u međunarodnom pravu. Kada bi to bilo tako, onda civili ne bi mogli počiniti ratni zločin, što je apsurdno”, zaključio je on.

U presudi je konstatirano da je postojala naredba tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Pavla Bulatovića u formi telegrama, koji je nakon nekoliko dana povučen. Ona je glasila da se postupi po zahtjevima MUP-a Republike Srpske i lica muslimanske nacionalnosti koja su došla s teritorije BiH u Crnu Goru liše slobode i vrate nazad zbog razmjene za srpske zarobljenike. Traženo je i da se lica srpske nacionalnosti također vrate na teritoriju Bosne zbog izbjegavanja vojne obaveze, pa je deportiran i jedan broj njih, ali nema podataka da su stradali. Presudom je utvrđeno i da su sve izbjeglice nezakonito lišene slobode, jer ni za jednu osobu ne postoji rješenje o zadržavanju i službena zabilješka, te da crnogorski MUP nije imao ovlaštenja da servisira zahtjeve bosanske policije.

U trenutku kada je objavljeno da je naredbu izdao Pavle Bulatović, on je već bio mrtav. Ubijen je u atentatu 7. februara 2000. godine u Beogradu, u restoranu Fudbalskog kluba “Rad” na Banjici. Tada je bio ministar odbrane SRJ, a ubistvo nije rasvijetljeno. Milo Đukanović i Momir Bulatović, prema izjavama za CIN-CG, ne smatraju sebe odgovornim za zločine iz devedesetih, već zaslužnim za njihovo suzbijanje. Dok Đukanović potencira da su ti zločini “orkestrirani iz krugova odanih vojnom i političkom vrhu tadašnje zajedničke države”, Bulatović ističe da je upravo on zaustavio deportacije kada je za njih saznao.

Bulatović je u razgovoru za CIN-CG dodao i da tu depešu nije potpisao Pavle Bulatović, već čovjek “iz sadašnjeg vrha policije”, ne želeći da kaže o kome je riječ. Rekao je da je sudu dao na uvid dokument iz koga se vidi da je spisak potpisao taj drugi čovjek, te da je dokaz nađen u Rožajama i bio proglašen tajnim. On nije pokazao dokument koji se ne spominje ni u obrazloženju presude, navodeći da mu je “u Beogradu”. “Taj zločin se desio 27. maja, istog dana kada je donesena odluka da mi ne primjenjujemo jugoslavenske zakone. Naredio sam da se ta akcija mora zaustaviti. Bio je to politički obračun, federalni propisi su zloupotrijebljeni, iskorišćen je trenutak bezvlašća. To je bila tragična greška, ali ne onih kojima je pripisano”, ocijenio je tadašnji predsjednik države.

Na pitanje CIN-CG o tome da li osjeća vlastitu odgovornost za deportacije, smatra li da je slučaj adekvatno istražen i procesuiran i da li je pravda zadovoljena, te šta misli o tome kako se Crna Gora suočila s prošlošću i ratnim zločinima svojih građana, Milo Đukanović, koji je tada bio premijer, istakao je da je više puta osudio, kako deportacije, tako i “svaki čin koji se dogodio pri raspadu bivše Jugoslavije, usmjeren na progon, ubistva i druge vidove nečovječnog postupanja prema građanima druge vjere ili nacije”.

“Već u tom vremenu ratnog vrtloga, koji je zahvatio naš region i dugotrajno nas skrenuo s puta ka našoj prirodnoj sredini, Evropskoj uniji, jasna je bila namjera Crne Gore za potpuni otklon od destruktivne politike, u šta se izrodila početno proklamovana ideja očuvanja tadašnje zajednice. Podsjećam i da je Crna Gora tih godina primila sve izbjeglice s prostora bivše Jugoslavije, koji su u jednom trenutku činili gotovo petinu ukupnog stanovništva, što je jedinstven primjer u svijetu. Takvom promišljenom politikom uspjeli smo da sačuvamo ugroženi multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori u tim godinama”, ocijenio je Đukanović, očigledno imajući na umu i rat 1999. godine, kada je u Crnoj Gori bilo oko 100 hiljada albanskih izbjeglica.

“Oni koji su inicirali i podsticali takvu destruktivnu politiku su u konačnom i odgovarali. Mi smo kao država, u skladu s pravosnažnim presudama, obeštetili porodice žrtava. Podsjećam da su svi predmeti naknade štete žrtvama ratnih zločina pred crnogorskim sudovima pravosnažno riješeni, te da je ukupno dosuđeno 5.714.656,20 eura na ime naknade štete”, naveo je Đukanović, odgovarajući na pitanje CIN-CG.

“Podignute optužnice i donijete presude dovoljno govore koliko je država riješena da bespogovornim izvršenjem pravde ne dozvoli da ugrozi vlastiti integritet i svoje antifašističke i multietničke temelje. Na tome ne stajemo jer Specijalno državno tužilaštvo u radu ima četiri predmeta za koja se sumnja da su počinioci državljani Crne Gore i tim povodom se ostvaruje i intenzivna saradnja s Rezidualnim mehanizmom, koji predstavlja nasljednika Haškog tribunala, s kojima je nedavno i potpisan memorandum o saradnji”, saopštio je Đukanović.

Evropska unija u izvještaju o napretku Crne Gore, međutim, naglašava da nijedan novi slučaj nije otvoren od 2016. godine, te da su spomenuta četiri predmeta ostala u preliminarnoj fazi istrage. “Crna Gora mora dodatno povećati svoje napore u borbi protiv nekažnjavanja ratnih zločina primjenom proaktivnog pristupa za djelotvornu istragu, krivično gonjenje, suđenje i kažnjavanje ratnih zločina u skladu s međunarodnim standardima, kao i za određivanje prioriteta takvih slučajeva”, piše u izvještaju EU.

Profesor Milan Popović, novinar Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović u maju 2012. godine podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i tadašnje vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, sumnjičeći ih zbog ratnog zločina deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Kao jedan od dokaza predali su i svjedočenje Momira Bulatovića pred Višim sudom u Podgorici 2010. godine, kada je priznao da je u pitanju bila “državna greška”. Tužilaštvo je prijavu 2014. godine odbacilo u dvije riječi i bez obrazloženja – nema osnova.

Grupa majki, kćerki i sestara stradalih žrtava podnijela je predstavku Evropskom sudu za ljudska prava 2013. i dopunila je 2015. godine, zbog toga što Crna Gora nije osigurala krivičnu pravdu i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja. U njoj se zaključuje da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina, da nisu popravili greške u kvalifikaciji djela tužioca, pa su na osnovu nepostojećeg pravnog standarda i oslobodili sve optužene.

“Istorijska je činjenica da je predsjednik Vlade Crne Gore (Đukanović) 2015. godine ista osoba koja je na tom položaju gotovo neprekidno od vremena izvršenja zločina 1992. i ova činjenica upućuje na pristrasno i neprofesionalno postupanje tužilaca i sudija, koji su birani pod patronatom vladajuće političke stranke”, naglašava se u predstavci, koju je u ime porodica žrtava podnijela direktorka HRA Tea Gorjanc U njoj se ističe i da je tužilaštvo napravilo niz propusta u istrazi iz koje su izostavljeni najviši državni funkcioneri koji su akciju naredili, ili morali znati za nju.

“Podnositeljke tvrde da im je država prekršila i zabranu zlostavljanja, jer nije obezbijedila informacije o sudbini njihovih članova porodica. Od šestorice stradalih članova porodice podnositeljki predstavke, pronađena su tijela dvojice koji su bili izručeni u fočanski logor, dok tijela četvorice koji su deportovani iz Herceg-Novog 27. maja 1992. nisu pronađena, niti se pouzdano zna gde su i kako stradali na području koje je kontrolisala Srpska Republika u BiH”, kaže Prelević.

Ona kaže da je sud u Strasbourgu predmet poslao državi Crnoj Gori poslije četiri godine. “Država se izjasnila, osporili su nadležnost suda i suštinu predstavke. Nedavno se izjasnila i Bosna i Hercegovina, kao treća strana, umješač u postupku. Ona je podržala i dodatno potkrijepila stavove aplikantkinja, posebno u odnosu na istorijski kontekst i organe vlasti Srpske Republike kojima je Crna Gora izručila izbjeglice iz BiH”, kaže Prelević.

Podnositeljke predstavke, ističe ona, u Strasbourgu ne traže naknadu štete, već isključivo utvrđivanje odgovornosti države. “Ako i jedna od podnositeljki predstavke uspije u tom poduhvatu, presuda će biti pobjeda svih kojima je stalo do pravde za žrtve deportacije. Nadam se da će Evropski sud u ovom predmetu prihvatiti nadležnost i zaključiti da su u slučaju deportacija crnogorski sudovi sasvim pogrešno primijenili međunarodno pravo i elementarnu logiku, kao i da istraga nije bila sveobuhvatna”, navela je Prelević. Presuda suda u Strasbourgu, smatra ona, bila bi veoma značajna u današnjem svijetu preplavljenom izbjeglicama. “Prema jednom od osnovnih pravila međunarodnog prava non-refoulment, niko ne smije da bude deportovan u državu u kojoj bi mogli da stradaju ili budu izloženi torturi, kao što je nažalost bio slučaj sa žrtvama deportacije.”

Nevladine organizacije godinama podnose i inicijative za izgradnju spomenika žrtvama deportacije u Herceg-Novom i traže izvinjenja nadležnih za počinjeni zločin, kao i tačan popis žrtava i pronalaženje njihovih posmrtnih ostataka. Nijedna od inicijativa nije prihvaćena.

“Pravda bi bila zadovoljena jedino ako krivci odgovaraju, a porodica pronađe posmrtne ostatke, makar na grob ocu da odemo”, zaključuje Alen Bajrović. Bajrovići su jedina porodica koja 2008. godine nije prihvatila poravnanje s državom i nastavila je da vodi bitku za odštetu. “Nismo željeli da prihvatimo da ne znamo gdje nam je otac, da nemamo informaciju o njemu. Sve mi danas izgleda kao farsa, prikrivanje stvarnosti i stvaranje lažne slike. U suštini, ništa ne očekujem, jer znam da nema volje ni želje. Isti su i tad i sad, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”, zaključuje mlađi Bajrović.

Tužbu zbog smrti bliskog lica i nemogućnosti njihovog oca da ih izdržava Bajrovići su podnijeli u martu 2007. godine. Četiri godine kasnije, zahtjev je djelomično usvojen. Viši sud zatim je potvrdio presudu za odštetu zbog smrti od po 20 hiljada eura, ali je ukinut dio o izdržavanju. Vrhovni sud je 2013. godine to preinačio i dosudio da im se isplati još 5.000 eura zbog smrti bliskog lica, a postupak o izdržavanju vraćen je na početak.

Portparolka Osnovnog suda Anja Krkeljić-Milić pojašnjava da je taj sud iste godine donio presudu da im se isplati i novac zbog gubitka redovnog izdržavanja, ali je Viši sud to opet ukinuo. Prema saznanjima CIN-CG, Viši sud je posljednjom odlukom zaključio da se izdržavanje ne može računati u odnosu na prosječnu plaću, već prema posljednjoj zaradi Osma Bajrovića iz 1992. godine. U nastavku “sitničarenja” došlo se do toga da će se odšteta za izdržavanje najvjerovatnije računati u visini najnižeg materijalnog osiguranja, oko 70 eura.