Pablo de Llano novinar je madridskog lista El Pais. Godinama je održavao kontakt sa Višnjom Pavelić, kćerkom ustaškog diktatora, koja je živjela u glavnom gradu Španije. U sedmičnom dodatku tog lista napisao je priču u kojoj je sumirao svoje utiske nakon druženja sa njom i objavio neke od rijetkih fotografija koje mu je poklonila Višnja Pavelić. 

Kći zločinca živjela je sama u stanu u Madridu koji je uvijek bio mračan. U dnevnoj sobi su bile roletne do pola prozora a zavjese navučene. Starica je provodila dane zatvorena u stanu, godinama, desetljećima, punih pola stoljeća, radeći manijakalno u arhivu svog oca, sakupljenog u sobi. Tišinu bi poremetila tek popodne  kada bi sjela odmoriti se na sofi i stavila na gramofon Verdijevu ploču ili zapis glasa svog omiljenog baritona, Gina Bechija.

Višnja Pavelić bila je najdraža kći Ante Pavelića, ustaškog diktatora kojeg je ugostio Franco. Pavelić je u glavnom španskom gradu umro 1959. Fašista pod čijim je mandatom i pokroviteljstvom nacističke Njemačke, bio ozvaničen progon Srba , Jevreja. Roma, komunista is vih drugih protivnika njegovog režima. Njegova je država otvarala logore smrti i ubila oko 300 000 civila, prema statistikama američkog Muzeja holokausta. “Bio je to monstruozan režim i bio je njegov vođa. Za mene je on na istoj razini kao Hitler“, kaže Hrvoje Klasić, historičar sa Sveučilišta u Zagrebu.

Pavelić je posljednje dvije godine života proveo kao miran starac, šetajući Madridom. Na jednoj od do sada neobjavljenih fotografija koje je njegova kćer dala El Paísu vidimo ga na Puerta del Sol, trezvenog, sa šeširom i dugim crnim kaputom. Lice mu je postalo vrlo staro, mišići na licu su mu olabavljeni i izgleda bezopasno; ne hladno, diktatorskog pogleda na fotografijama iz četrdesetih. Također, pustio je brkove. Ipak je zadržao dvije svoje najkarakterističnije osobine: velike, guste obrve i ogromne uši, čije su resice visile poput odrezaka.

Kada je umro, u dobi od 70 godina, novinbska je agencija kratko izvijestila da je sahranjen u Madridu na groblju San Isidro “tijekom pogrebne ceremonije u najstrožoj privatnosti” i ograničila se rekavši: “Dr. Ante Pavelić bio je šef hrvatske države tijekom Drugog svjetskog rata “. List Abc je stavio osmrtnicu na kraj stranice, ispod odjeljka u kojoj su objavljene vijesti o vjenčanju i prijedlozi za neke igre za djecu.

Kći diktatora bila je ozbiljna, ali ljubazna žena, obrazovana i uvijek se pristojno ophodila. Primila me je nekoliko puta u svom domu u posljednjim godinama života. Izgledalo je da voli društvo i pričati priče o svom ocu, iako nije željela da se išta od toga objavi prie njene smrti. Kad bi razgovori završili, rekao bih joj zbogom a ona bi me ispratila do vrata i kazala mi na španskom, sa jakim slavenskim naglaskom i riječima naučenim u argentini iz prve faze izgnanstva: “Sve to prije moje smrti ništa, ha, ništa.”

Bila je opsjednuta diskrecijom. Sa patološkom je pažnjom čuvala grob svog oca. “Došla bi i provela popodne sjedeći na njemu i čuvajući ga“, sjećala se Almudena Moreno, direktorica groblja San Isidro. Bojeći se da će Srbi oskrnaviti grob, na njega je stavio veoma težak nadgrobni spomenik i zamolila radnike da ne govore posjetiteljima gdje se nalazi. “Paničarila je“, kaže Moreno. Svoj je nemir prenijela na potomke i povela postupak pred Ministarstvom pravosuđa zabranjujući da u budućnosti posmrtni ostaci njenog oca smiju biti ekshumirani.

Visnja Pavelić umrla je na Božić 2015. u 92. godini života. Kremirana je, a pepeo je deponiran kod oca, majke i brata u San Isidro, gdje se nalazi i danas.

Pavelić je sa suprugom i dvoje djece živio u Madridu dvije godine, od vremena kad su stigli 1957. do smrti. Višnja je voljela fotografiju i voljela se fotografirati na njenim izletima. U jednom od njih pozira u Santa Poli, na obali Sredozemlja. Visnja se opušteno smiješi. Velimir, njen brat, ima formalan izraz. Maria, njena majka, nosi sunčane naočale. Njen je suprug pod obodom šešira, pojavljuje se tvrd izgled prošlosti. Sumnja se da je satrap pobjegao iz Hrvatske bogatstvom ukradenim od njegovih žrtava i njegove države.

U knjizi Hrvatska pod Ante Pavelićem (2014), povjesničar Robert B. McCormick ističe da je Pavelić tijekom rata uspio preusmjeriti milione u Švicarsku i spominje izvještaj CIA-e prema kojem je u posljednjim danima rata, uz pomoć Hitlera, poslao avionom u Austriju 12 kutija punih zlata i dragulja.

Ako je tačno, to se dogodilo 14 godina prije no što je nastala još jedna fotografija na kojoj se vide kako sjede u hladu borova, a njihov Volkswagen Buba parkiran je kraj ceste. Višnja se sa sigurnošću ne sjeća kamo su išli ali misli da bi to moglo biti tijekom posljednjeg izleta koji su napravili s ocem 1959. godine, posjeti tada otvorenoj Dolini palih. Pavelić, sa šeširom od kojeg se ne odvaja, izgleda slabo, oborenih ramena i s pogledom u daljinu. Podsjeća na Vita Corleonea u Kumu, prije nego što je umro.

Dvije godine ranije, Pavelić je pogođen sa nekoliko metaka kada je 1957. stigao u svoju kuću na periferiji Buenos Airesa. “Ušao je na nogama i rekao Pogodili su me“, prisjetila se njegova kći. Nije poznato ko je pokušao atentat. Nagađa se da su to bili agenti koje je poslao Tito, diktator komunističke Jugoslavije. Višnja je to negirala. “Srbi su tražili njegovo izručenje, htjeli su ga živog”,  i tvrdila da su to uradili njegovi sunarodnjaci koji su preuzeli kontrolu nad hrvatskom emigracijom.

Po završetku rata, 1945. godine, Pavelić je pobjegao u Italiju, gdje se sakrio u jezuitskom samostanu. “Niko nikada nije znao. Samo mi, ha!”, rekla je, vrlo zadovoljna. Tri godne kasnije, 1948. godine, pod lažnim imenom Antonio Serdar krenuo je u Genovu pa za Argentinu slijedeći tajnu rutu poznatu pod nazivom Ratline kojom su nacisti poput Adolfa Eichmanna, Klausa Barbija ili Josefa Mengelea otišli su u Latinsku Ameriku. Obitelj Pavelić nastanila se u Buenos Airesu uz dozvolu Peronove vlade i provela tamo jedno desetljeće. Pavelić je pokrenuo građevinsku firmu. Imao je i tkalački stan i farmu. “Kokoši”, rekla mi je Višnja. „Ja bih ujutro skupljala jaja.”

U našim prvim susretima često se dizala sa sofe da bi tražila dokumente kojima je pokušala pokazati da njen otac nije bio grozan čovjek. Izgubila bi se u hodniku kuće, ušla u svoj ured i tada bih začuo tjeskobno šuškanje papira. Nakon dvije ili tri godine, oboljela od osteoporoze i manje pokretna, hodala je hodnikom sporo, hod je bio praćen glasnim zveckanjem, ali žena je bila otpornija od osteoporoze. Posegnula bi za dosjeima, vratila se s njima i ponovila isto kao i uvijek.

„Sve je to laž. Sve što kažu o mom ocu je laž. Sve, svašta.“

Nezavisna država Hrvatska, koju su nacisti instalirali nakon invazije na Jugoslaviju 1941. i koju je Pavelić vodio do 1945., imala je za cilj ostvariti čistu etničku i vjersku naciju, čisto hrvatsku i katoličku. U njegovom najvećem koncentracijskom logoru Jasenovcu ubijeno je najmanje 83.145 ljudi prema službenim podacima; među njima 47.627 Srba, 16.173 Roma i 13.116 Jevreja; 20.101 djece od koji je 204 bilo mlađe od 14 godina.

Ustaše su ubijale bjesomučnošću koja je šokirala čak i njihove nacističke saveznike. U knjizi Ustaša (1998.) Srđa Trifković stavlja u usta generalu Von Glaise-Horstenauu, vojnom predstavniku Führera u Hrvatskoj, da je Pavelićeva “revolucija” bila “daleko najkrvavija i najstrašnija” od svih.  “U zloglasnom Jasenovcu”, piše Robert McCormick, “tisuće muškaraca, žena i djece masakrirano je mecima, sjekirama, čekićima i bilo kojim drugim oruđem na dohvat ruke”. Ubilački apetit ustaša bio je usporediv, kaže, “s onim manijakalnijim pripadnicima SS-a Trećeg Reicha.”

Priča Egona Bergera koji je 44 mjeseca bio u Jasenovcu (2016), zbroj je groznih detalja: “Odjek zastrašujućeg vriska prešao je po sobi, dok je Miloševo tijelo prerezano odozgo prema dolje, a zatim mu prerezan vrat”; “jedan ustaša, dijete staro 12 godina, izvadio je nož i odsjekao svećeniku uši”,”dok su Nijemci trovali žrtve i zatim ih spalili, ustaše su bacili ljude u živu vatru na ljude”, “tijela su sahranjena u vrlo plitkim grobovima. Na tom istom polju, gdje su sahranjeni naši prijatelji i obitelj, ustaše su posadile rajčice.”

“Jasenovac je pretjerivanje”, rekla mi je Višnja. „Bio je to radni logor i bilo je siromaštva, ali imali su liječnike, vlastite vođe, sve što su htjeli. To nije Auschwitz, razumiješ? Svi su bili živi i mirni.“

Od svih divljaštava koja se pripisuju njenom ocu, posebno ju je iritirala anegdota koju je u svojoj knjizi Kaputt napisao novinar Curzio Malaparte. Malaparte, koji je svoje kronike pretvorio u literaturu, opisuje intervju s Pavelićem u uredu u kojem je vođa, u vojničkom odijelu i jahačim čizmama, na stolu imao pletenu košaru. Poklopac je bio napola otvoren. Malaparte je pitao jesu li to dalmatinske ostrige. Prije nego što je Pavelić podigao poklopac košarice, izvadio je šaku sluzavih i želatinoznih ostriga i, dobacivši mu jedan od svojih osmijeha punih dobrote i iscrpljenosti, rekao: ‘To je dar mog vjernog ustaše: dvadeset kilograma ljudskih očiju.’

“Hah!”, uzviknula je. „Nevjerojatno što ovaj čovjek kaže! Sve lažno, sve je lažno.“

Na stolu u dnevnoj sobi Pavelić je imao knjigu pod nazivom „Industrija holokausta“ i troje novine koje je svako jutro kupovao, EL PAÍS, El Mundo i Abc. Višnja je insistirala da njen otac nije bio “ni nacista ni fašista“, već nacionalista koji se borio “za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma”. Nije pokazivala ni najmanji osjećaj krivnje. Nije izgledala cinično. Izgledala je zaslijepljeno.

To je bio ponovljeni stav među potomcima nacističkih hijerarha. U svojoj knjizi „Sinovi nacista“ (2016), Tania Crasnianski daje primjere: „U slučaju djece, mentalna obrana doista je vrlo jaka. Gudruna Himmlera zauvijek je karakterizirao njegov potpuni nedostatak perspektive ispred očeve figure ”. Poput Gudruna, “Edda Göring je imala nepromjenjivu ljubav prema svome ocu i odbijala je vidjeti u njemu jednog od inicijatora Shoaha.” Edda je, poput Višnje, “živjela u maloj kući u Münchenu, a stan je bio muzej na slavu toga čovjeka.” Wolf Rüdiger Hess uvijek je idealizirao oca i “nikad ga nije prestajao smatrati glasnikom mira”.

Od vremena Buenos Airesa, Višnja je postala osoba očevog povjerenja. Nakon napada potajno je organizirao svoj odlazak u Španiju. Iz Madrida mu je hrvatski svećenik rekao da je španski premijer Fernando María Castiella dao zeleno svjetlo za Pavelićev dolazak s jednim uvjetom: “Pitajte ih samo za jednu stvar, oče: diskrecija.” U Madridu su unajmili stan. Svakodnevno je izlazila s ocem u šetnje parkom. Organizirala je svoje poslove i kontakte s dijasporom sve beživotnijeg satrapa. Na posljednjoj snimljenoj fotografiji starac sjedi, odsutnih očiju i ruke koja nježno odmara na sljepoočnici. Kćer, u mrtvačkoj crnini, zuri u kameru, ukočena poput kremena.

Kad je umro, Marija, Višnja i Velimir ostali su sami. Godine 1961. uselili su se u stan u kojem  će provesti ostatak svog života. Maríja, majka, kuhala je, šivala i brinula se o kući. Umrla je 1984. Velimir je svirao violinu i provodio sate čitajući knjige o filozofiji i političkoj povijesti, pišući aforizme i paleći cigarete jednu za drugom. Umro je od raka pluća 1998. Kuća je bila u području Concha Espina, u blizini stadiona Santiago Bernabéu. Višnja se prisjetila kako se vikendom moglo čuti slavlje nakon golova Real Madrida ali nikad nije nbila toliko znatiželjna da prođetab desetak minuta do stadiona i pogleda neki gol Di Stéfana, Amancija ili Butragueña.

Tijekom ratova ‘90-ih na Balkanu, hrvatski su vojnici pjevali pjesme o Paveliću i njegovom grobu u Madridu. Radikalni navijači, pa čak i neki nogometaši, posjećivali su groblje i tražili od nje da ide s anjima i da mu odaju počast. Na jednoj fotografiji iz osobnog dosjea pojavljuje se pored groba u pratnji mladića obučenog u tradicionalnu hrvatsku odjeću. U toj dami s naočarima i bijelom kosom, sitnom poput ptice, još uvijek se nalazo ultranacionalist koji je izražavao genocidnu mržnju prema Srbima: „Oni su stvoreni zločinci. Nema Srbina koji nije zločinac. Nisu učinili ništa drugo nego ubijali! Ništa više. Ubijanje je genetski u njima!“

Posljednji put kada sam je vidio, teško se kretala. Jedva da je s nekim lično komunicirala, osim sa damom koja joj je čistila stan i nećakom koja je živjela u Ontinyentu u Valenciji, a ponekad ju je posjećivala. Njena nećaka nije htjela sudjelovati u ovoj priči, Kada smo otišli u Valenciju razgovarati s njom, Gradsko vijeće te krotke i sunčane gradske općine Ontiyentu obavijestilo nas je da više nije registrirana tamo.

Kada sam bio u posljednjoj posjeti, stara mi je žena rekla da je hrvatski istražitelj uzeo iz njenog doma tri kovčega puna dokumentacije o Paveliću kako bi ih pohranili negdje u Hrvatskoj.

“Zašto ih pohraniti?”, pitao sam. “Tako da je sve sigurno”, odgovorila je. „Pod zemljom će sve biti sigurno, sigurno.“

Zatim mi je predala posljednju fotografiju svog oca.

Tijelo diktatora u njemačkoj bolnici u Madridu, ležalo je u haljini na krevetu s buketom cvijeća na nogama. Ukočenost smrti obilježena je na čeljusti, na obrazima, na nosu, a one zloslutne crne obrve, te ogromne uši, ostale su tamo. Iznad uzglavlja je bilo raspelo, a na bočnim stranama dvije upaljene svijeće. Kroz prozor, s razmaknutim zavjesama, ulazi bolesna zimska svjetlost koja osvjetljava njegov leš.

“Bilo je vrlo teško biti kći ovog čovjeka”, rekla je Višnja Pavelić. „Vrlo teško.“