Latif Moćević rođen je 1986. godine u Čajniču. U Sarajevu je završio osnovnu muzičku i baletsku školu kao i Srednju muzičku školu na dva odsjeka. Na Muzičkoj akademiji diplomira na Odsjeku za solo pjevanje. Izdao je album duhovne muzike Dah ljubavi, kao i dva solistička albuma, Skice za pjesmu o tebi 2016, i Melodija 2018. godine.

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Prije dvije godine Latif Moćević objavio je prvi album muzike za djecu pod nazivom Hvala, mama, a zatim i Latif i Mravko Travko 2018. Jesenas je počelo i emitiranje njegovog animiranog serijala za djecu Mravko Travko. Za Stav govori o budućim projektima, otkriva kako je uopće nastao lik Mravka Travka, te šta je to “muzika o lijepom”.

STAV: Šta je odredilo Vaš muzički put?

MOĆEVIĆ: U početku sam se mnogo tražio. Kada se u životu otvori mnogo mogućnosti, to vrlo lahko može biti zamka. Imao sam sreću da izvodim od klasične muzike pa sve do muzike koja pripada pop-kulturi, zatim sevdah i duhovnu muziku. Tu je uvijek bilo pitanje za šta se odlučiti, a sve mi je od gore navedenog bilo drago. Onda se dešava situacija da me društvo pokušavalo staviti u određene kalupe, pa je uvijek nekako tekao razgovor: “Ako si zabavnjak, onda budi zabavnjak. Ako ćeš pjevati za djecu, onda pjevaj samo za djecu, a ako ćeš pjevati tradicionalnu pjesmu, onda se samo tome posveti.” Po mom mišljenju, suština je borbe u muzici ova: Pjevat ćemo ono što je lijepo, što je oplemenjujuće, ili ćemo pjevati nešto što nam baca dušu, a kasnije i cijelu zajednicu, u neki sunovrat iz kojeg se vrlo teško vraća. Upravo zato sam nakon dugog razmišljanja došao na ideju jednog potpuno, uvjetno rečenog, novog žanra koji nazivam “muzika o lijepom”. Zato godinama radim koncerte koji su sami po sebi višežanrovski i kojima jedinstvo daje upravo ta ideja da moramo odabrati ono što je pozitivno, što je lijepo i oplemenjujuće, bez obzira na žanr. Ljudi me vrlo često u kontekstu aktuelnih dešavanja pitaju da li sam protiv narodnjaka, protiv hip-hopa, ovoga ili onoga. Ne, nisam protiv toga, već sam protiv bilo kojeg žanra u kojem se izgovaraju ružne riječi, u kojem se psuje, u kojem se poziva na nemoral i nasilje, u kojem se poziva na bilo šta što nam skrnavi ljudsko dostojanstvo. Jer, muzika jeste pitanje ukusa, ali pristojnost nije. Ne može biti pristojno ako ja sada izađem na pozornicu i izgovaram psovke, a kasnije onda kažem da je to stvar ukusa jer je Latif to tako doživio. Gdje su onda granice? To je sve dovelo do rađanja ideje žanra “muzika o lijepom”, tako da mi radimo i koncerte za djecu, i koncerte muzike koja spada u pop-kulturu, klasične muzike, duhovne muzike.

STAV: Kada počinje Vaša profesionalizacija?

MOĆEVIĆ: U suštini je moj posao takav da je to sve skupa isprepleteno. Vjerovatno bi se mogao odrediti trenutak kada je tačno počeo taj profesionalni dio moje karijere. Ako definiramo da je profesija ono od čega čovjek živi i od čega zarađuje taj svoj hljeb, onda je to period oko 2010. godine pred moj sami ulazak u bračnu zajednicu. Ako ne gledamo ovaj segment, onda bih bez sumnje mogao reći da se moj profesionalni ulazak u svijet muzike desio još od malih nogu, jer sam još tada imao izuzetno profesionalan i ozbiljan pristup prema ovom čime se sada bavim. Imao sam sreću da sam kroz akademiju, kao i kroz aktivnosti van institucija u kojima sam se obrazovao, imao sjajne profesore od kojih sam imao i mogao mnogo toga naučiti.

Prvi honorar sam zaradio s grupom “Erato”, nećete vjerovati. Bio sam učenik srednje škole i, pošto sam po podjeli glasova bio bas, naša direktorica Emina Dubravić mi je došla i rekla da grupa “Erato” traži nekoga ko im kao bek-vokal može otpjevati ove niske tonove. Rekla mi je: “Hajde, Latife, molim te, šaljemo te sutra, zvali su nas, treba im neko da im ga preporučimo.” Dolazim u studio, imam tremu, a u to vrijeme je “Erato” bila popularna grupa, snima se novi CD. Pošto je te intonativne dubine teško dohvatiti, oni su se doslovno polomili dok su našli nekoga ko će to otpjevati. Uglavnom, da ne dužim, svoj sam prvi honorar zaradio tako što sam čitavih tri puta izgovorio “uzalud ti je”. Sumnja se da je možda bilo i četiri puta, ali mislim da se to tačno nikada neće saznati.

STAV: Jeste li se nekad okušali u horskom pjevanju?

MOĆEVIĆ: Profesor Mehmed Bajraktarević je jedno vrijeme bio u žiriju festivala “Studentsko ljeto” u Maglaju. Jedne godine sam na ovom festivalu dobio nagradu za interpretaciju, a kao rezultat toga, on me pozvao na seriju koncerata duhovne muzike, a kasnije će se to izroditi u jedan ansambl koji je godinama nastupao. Profesor Bajraktarević me poziva i da budem dio hora koji treba da snimi prateće vokale na jednoj od verzija pjesme Ptica bijela za Dinu Merlina. Ulazimo u simfonijski studio RTVBiH i pjevamo. Vrlo je česta pojava da  boja glasa nekoga ko je dobar kao solista u horu toliko ne odgovara. Sada mi snimamo i on mi kaže: “Moćeviću, hajde idi skroz na desnu stranu.” Ja odem i opet krenemo s pjevanjem. On sve zaustavlja i opet kaže: “Moćeviću, hajde lijevo, ovamo.” Odem ja skroz lijevo. “Moćeviću, hajde gore u zadnji red.” Nismo dugo pjevali, profesor se oglasio i posljednji put: “Moćeviću, hajde napolje!” To je bio moj slavni početak kada je riječ o horu i horskom pjevanju.

STAV: Kada ste prvi put javno nastupali?

MOĆEVIĆ: Imao sam sjajnog profesora gitare – Nusret Strujić. To je bez ikakvog pretjerivanja čuveni profesor Osnovne muzičke i baletske škole “Novo Sarajevo” i on me pripremao za moj prvi, ozbiljni i profesionalni nastup na “Malom šlageru” 1997. godine. To je ostao kao nastup gdje sam pobijedio i zbog toga je uslijedila jedna prilično duga turneja po Norveškoj. Nekako je taj period razbuktao tu moju ljubav prema solo pjevanju, u periodu gdje sam zapravo sebi kazao: “Aha, to je to. To je ono čime bih se mogao u životu s merakom baviti.” Tada sam na “Malom šlageru” 1997. godine dobio nagradu za najbolju interpretaciju. Tada su se dječiji festivali regularno održavali, puno se više vodilo računa o odabiru onoga što je za djecu prikladno. Mislim da je festival još nekoliko godina postojao, zatim je ugašen, ne znam iz kojeg razloga. Ono što me raduje jeste nada da bi se u narednim godinama “Mali šlager” kao kultni festival dječije pjesme mogao opet pokrenuti.

STAV: Koji je prvi autorski projekt koji ste uradili?

MOĆEVIĆ: Prvi ozbiljan, profesionalni autorski projekt bio je ansambl duhovne muzike Dah ljubavi objavljen 2007. godine. Ovo sam radio mahom s kolegama s Akademije i Srednje muzičke škole. Tu su učestvovali sjajni, sada već akademski muzičari Admir Kustura, Džemšid Hodžić, Meho Radović, Halid Hajduković, Nejra Kovač, Mirza Kovač, Enita Trbonja, Jasna Saračević, Senida Mahmutović. Nakon ansambla Dah ljubavi nastupila je mala pauza sve do 2014. godine, kada započinjem solističku karijeru, i to malim koracima gradeći sve ovo u šta će danas izrasti. To je taj period u kojem se sve do 2016. godine rađa ideja o “muzici o lijepom”. To je bila pauza u kojoj sam prije svega sam sebe određivao kako bih vidio u kojem pravcu ta muzička karijera ide i na koji način. Bilo je tu svega. Nastupio je period i u kojem sam imao jednu kreativnu blokadu i sigurno se desilo da skoro pa dvije godine nisam nijednu pjesmu napisao. Nakon toga je kao neka nebeska ruka otvorila tu česmu inspiracije kako bi stvari potekle, a onda kao kruna sveg mirovanja dolazi moment kada i projekt za djecu dolazi do kulminacije, a i kada se održava moj prvi veliki solistički koncert u Sarajevu u Narodnom pozorištu. Sve se ovo izdešavalo prošle godine u kojoj su se stvari ponajviše kanalisale, a što se prenijelo i na 2019. godinu. Nadamo se da ćemo ovako hrabro i plodonosno nastaviti i u 2020. godini.

STAV: Šta trenutno bolje prolazi na tržištu, Vaša “muzika o lijepom”, ili ono što je na suprotnoj strani? Ima li “muzika o lijepom” svoju publiku?

MOĆEVIĆ: Vrlo često upadamo u zamku da ljudi neće ništa lijepo da slušaju, da sve negdje ode na neku stranputicu. A to nije istina. Ljudi itekako žele lijepu riječ, žele lijepu pjesmu i lijepu knjigu, samo što neće niko izaći da protestuje ako se godinama nije organizirao lijep koncert. Kada sam u Narodnom pozorištu održao koncertnu promociju albuma Melodija, vidio sam kolika je želja ljudi svih generacija da imaju nešto čega kod nas prilično nedostaje, a to je da sa svojom suprugom, sa svojom porodicom odu na jedan ozbiljan, lijep, a istovremeno opuštajući koncert, te da čuju nešto što je zaista na tragu umjetnosti, ili jeste umjetnost. To je koncert koji mi je dao posebnu snagu da nastavim na tom tragu.

STAV: Je li i Mravko Travko nastao iz Vaše potrebe da pozitivnim vrijednostima popunjavate praznine koje nedostaju u našem društvu?

MOĆEVIĆ: 2013. godine smo supruga i ja dobili dječaka. To njegovo odrastanje me osvijestilo koliko zapravo nedostaje sadržaja, a pogotovo muzičkih, za naše najmlađe. Kompletna ta priča počela je od nečega što je vrlo jednostavno, a stvarno je suštinsko. Mersiha je osjetila potrebu da našem sinu piše priče koje će mu čitati za lahku noć, onaj ritual pred spavanje za koji psiholozi kažu da je ključni za razvoj, odrastanje i odgoj mališana. I tako smo došli u situaciju da moja supruga piše autorske priče čiji su glavni likovi Mravko Travko, maleni mrav koji ima problem s vršnjačkim nasiljem u školi zato što neka slova ne može pravilno da izgovori; malena vjeverica kojoj je majka bolesna, pa ona odlazi i skuplja hranu, pa iako je njoj potrebna, ona tu hranu dijeli sa svojim prijateljima; maleni dječak koji uči kako da se zahvali svojoj majci itd. Svaka od naših pjesama ima prethodno napisanu priču iz koje je nastala. Onda smo mi bukvalno iz tih priča pisali pjesme.

Znalo se dešavati da Mersiha, koja nema muzičkog obrazovanja, pjevuši neke pjesmice, a onda bih ja došao, zapisao to i snimio. Tako je, recimo, nastala pjesma Mravko Travko. Tako su pjesmice nastale i mi smo objavili jedan CD na bosanskom jeziku. 14. januara 2017. godine smo pravili promociju tog albuma. Cilj nam je bio da damo jedan doprinos kroz jedan album pjesama za djecu koji je edukativan, za koji smo smatrali da djecu može oplemeniti. Tada smo taj tiraž podijelili, družili se malo s djecom, i to je to. Nismo mogli ni pomisliti da će to prerasti u nešto što je pravi projekt jer se u samo par mjeseci desilo da je taj album postao koncertni projekt. Za nešto više od 11 mjeseci napunili smo Dom mladih, bilo je nevjerovatno. Da su pjesme bile duplo lošije, čini mi se da bi interes za njima opet bio ovako veliki koliko nedostaje tog sadržaja, a kamoli ako se nečemu priđe ozbiljno i studiozno. Meni je najveća radost kada vidim da roditelji prepoznaju taj projekt kao nešto što bi oni željeli da njihova djeca slušaju, kao nešto svoje. Ponosni smo da danas, nakon tri godine, Mravko Travko ima svoj serijal za djecu, objavljena je slikovnica, Pozorište mladih je produciralo pozorišnu predstavu Mravko Travko, sada već najavljujemo i treći sarajevski koncert i ove godine to već prelazi u tradiciju.

STAV: Je li bilo negativnih mišljenja u vezi Vaših iznenadnih žanrovskih skretanja?

MOĆEVIĆ: Ispričat ću vam jednu anegdotu. Već je bila prošla godina dana od prvog održanog koncerta u Sarajevu i Mravko Travko je već postao prilično popularan. I onda me jednog dana, ondje pored Vječne vatre, zaustavlja stariji gospodin, prvi put sam ga tada vidio. “Gospodine Moćeviću, dozvolite mi da Vam čestitam. Sve ovo što radite je naprosto divno, pratim Vas još iz vremena Daha ljubavi. Zaista je duhovna muzika koju ste radili bila nešto posebno.” I sada on nabraja i to već prelazi u nelagodu i već čekam šta se iza sve ove hvale krije i šta me čeka. Nakon sve te hvale koja je trajala i dvije-tri minute, prestade me čovjek i persirati, malo mi se unese u lice i oštro mi reče: “Ali, čovječe Božiji, posljednjih godinu dana ne volim te ni vidjeti. Na glavu ste mi se popeli, i ti, i mravi, i vjeverice.” Okrenu se čovjek i ode ljut, ni pozdrava ni ničega.

STAV: Je li poučni dio Vaših pjesama zaslužan za njihovu popularnost?

MOĆEVIĆ: Mislim da je snaga aplauza muškog dijela publike znatno počela opadati otkako smo objavili pjesmu Pomozi mami. Šalim se. Zapravo je to suština cijele ove priče i to je jedna od onih stvari koja ispunjava i daje smisao ovom što radimo. Djeca moraju u svakoj pjesmi imati serviranu makar po jednu lekciju. Trudimo se da im to dajemo na kašikici, jer je to zapravo najbolji način, najbolja taktika da djeci ponudimo zabavu i da im u pravom trenutku kažemo: “Izvolite.” Možda ovako to banalno zvuči, ali ako se pogodi taj zlatni rez dječije pažnje, onda su to stvari koje oni nose sa sobom kroz život, analiziraju ih i po njima postupaju. Nedavno sam sreo oca jednog djeteta koji mi kaže: “Mom Harunu već mjesec i po samo kupujem limun. Dijete je prestalo piti sve industrijske i gazirane sokove zato što su mu u jednoj od serija Latif i Mravko rekli da se od limuna pravi pravo piće za djecu.”

To su ti momenti koji vam onda daju snagu, kada vam Gospodar spusti znakove, one male tanahne i lijepe znakove na putu koji će vas učvrstiti u onome što radite i dati vam dodatnu snagu. Nama je drago kada vidimo da se to što radimo prima kod djece, pa onda oni počinju u svakom smislu živjeti zdravo, i u mentalnoj i u fizičkoj dimenziji. Ako mi ne vršimo pozitivan utjecaj na djecu, onda je pitanje šta mi zapravo radimo. Čini mi se nekad da je neutralnost u poslu koji radimo najgora, njome se ništa ne postiže. Baš nedavno sam dobio poruku koju su napisale dvije djevojčice, pa je zatim njihova mama to pročitala i nama poslala: “Molim Vas, čika Latife, da li biste napisali neku pjesmu za našeg oca, jer naš babo je isto tako fin baš kao i mama?” I sada one u toj poruci nabrajaju šta je sve lijepo njihov babo učinio, kako ih pazi, kako im je posvećen. S jedne strane je to itekako simpatično, a s druge strane krenu vam suze na oči.