Do agresije na Bosnu i Hercegovinu Hegići su bili naselje s više od 60 kuća i brojnom čeljadi. S komšijama Srbima uvijek su imali više nego dobre odnose. Sve do poslijepodnevnih sati 20. jula 1992. godine

Piše: Sudbin MUSIĆ

Ušoreni zaseok Hegići danas je dio mjesne zajednice Bišćani kod Prijedora. Da biste iz Prijedora došli u Hegiće, morate proći kroz Sredice pa kroz Bišćane. Starom rimskom cestom, koja se spominje u poveljama posljednjeg bosanskog kralja ili, pak, fratara, pa tu i tamo nekih francuskih putnika koji su kroz minula stoljeća prolazili ovim krajevima, nerijetko špijunirajući. Kada prođete Bišćane i pređete prugu Prijedor – Ljubija, ispred vas se nađe jedna od dviju mahala Hegića, ona donja.

Uz asfaltirani put koji dalje vodi ka Alagićima, Čemernici, Volaru, Cikotama, popnete se na Trznu, na kojoj još uvijek na neka prohujala vremena podsjeća samodoprinosom mještana podignut zadružni objekt s trgovinom. Od nje pa na desnu stranu do kuća begova Kapetanovića i Cerića pružila se gornja mahala. Iza zadružnog objekta prostire se vakufska parcela s haremom na kojoj je do kraja šezdesetih bio mesdžid. Nova vremena, ideologije i vjetrovi učinili su svoje. Zapušten i oronuo, prepušten zubu vremena, mesdžid se polahko urušio sam. Tek skica na katastarskoj čestici i uspomene starijih mještanki govore da je postojao i da su Hegići nekada bili džemat za sebe.

JULSKO POSLIJEPODNE

U jednom novinskom članku s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća spominju se Mataruge i mještani pitomih sela s prostora lijeve obale Sane, koji su na čelu s Ahmet-begom Kapetanovićem s desetinama prepunih kočija i fijakera izišli kilometrima dalje prema Sanskom Mostu u susret reisu Fehimu efendiji Spahi, ukazujući prvom u Bošnjaka veliku čast. Upravo će Ahmet-beg tokom Drugog svjetskog rata postati jedna tragična figura. Kao svojevremeni uglednik, privrednik i političar trudio se da balansira među sluđenim svijetom pokušavajući da pomogne srpskoj populaciji u najezdi ustaškog terora.

Branka Bjelajac, članica SKOJ-a, iz prijedorskog sela Volar nadomak Hegića, zatočenica logora Ciglana tokom Drugog svjetskog rata, i ove je godine ispričala kako je spašena iz logora. “Nas je pustio Ahmet-beg Kapetanović, koji je odlazio više puta u komandu i uvjeravao da nas sve dobro poznaje i garantovao je za nas.” Njegov trud mu nije pomogao, a ugled koji je uživao doći će mu glave. Svirepo je ubijen 1944. godine. Mještani kažu da su ga ubili “partizani”. Pokopan je u dijelu harema u kojem se oduvijek kopaju begovi Kapetanovići, Cerići i Beširevići. Svoj nastanak, gradnju mesdžida i mahale oko njega mještani duguju upravo Kapetanovićima. I ne samo oni već i susjedna sela naseljena srpskim stanovništvom. Do agresije na Bosnu i Hercegovinu Hegići su bili naselje s više od 60 kuća i brojnom čeljadi. S komšijama Srbima uvijek su imali više nego dobre odnose. S desne strane harema je parcela na kojoj se ukopavaju Hegići i ostale porodice koje je vrijeme nanijelo u njihove mahale.

Upravo je na mezarju više nego očit diskontinuitet ukopavanja gotovo triju generacija muškog stanovništva pobijenog u poslijepodnevnim satima 20. jula 1992. godine. Na uzvišici iznad harema, a iza zadružnog objekta, u toku su pripremni radovi za izgradnju šehidskog spomen-obilježja za gotovo stotinu mještana i muhadžira iz Agića, Hozića, Hambarina, koji su se tog ponedjeljka zatekli u Hegićima kod rodbine, a kojima se još uvijek ne zna broj. Ispod budućeg velikog haremskog potpornog zida stoje Halid i Vahid Hegić te Vahidov sin Almedin, posljednji mladić u Hegićima. Mrzovoljno komentiraju kašnjenje majstora Muje, ali naglašavaju da je pošten čovjek i razumiju što nije stigao. “Evo na šta je selo spalo”, viče nam Halid. Almedin mu nabaci da ni on neće dugo. Trbuhom za kruhom će uskoro i on. Pravac Koper.

“Nekad nas je bilo preko 250 mještana, a vidi sad”, priča nam Halid i dodaje kako je bila rijetka kuća ispod pet članova porodice. Prilazi nam i Vahidova supruga, a putem ka trgovini krenula je i Enisa Hegić. Halid nas kao domaćin i jedan od ključnih inicijatora ovog projekta odvodi sebi. Nešto kasnije ćemo posjetiti i Enisu, jednu od rijetkih preživjelih majki koja češće dođe iz inostranstva i duže boravi u svojoj kući.

Halid i njegova supruga Elvira jedina su porodica s djecom. Njihova, Vahidova i svakodnevica nešto starijeg svijeta naseljenog u svega šest od nekadašnjih preko 60 kuća klasična je povratnička. Uz nešto junadi i pokoje kravice u štali, te nade da će konačno profunkcionirati mesna industrija “Impro” u Prijedoru, Halid i Vahid s mukom gaze u neizvjesnu budućnost. Utrobu im razara pusto selo i godine koje sa sobom nose i zdravlje. Halid je izričit. Kaže da će iz Hegića otići posljednji, odnosno nikada. Dok nas preko harema vodi svojoj kući, pokazuje nam najstarije nišane od krajiškog bihacita, te one novijeg datuma i liniju na kojoj se stalo. Ostale muške glave pokopane su na lijepo uređenom šehidskom mezarju u Bišćanima. Rukom nam pokazuje na jezivo pustu gornju mahalu, ulicu u kojoj danas ne živi niko, a na čijem kraju još uvijek stoji stara begova kuća, prkoseći ljudima i vremenu.

Posljednja stanarka, Mine-hanuma Kapetanović, priča nam Halid, uputila se sama tog julskog dana niz prugu i od tada joj se gubi svaki trag. Halid nam pokazuje i lokaciju mesdžida na čijim se ruševinama kao dječak igrao. Preživio je, kaže, samo zato što je u jednom trenutku smjelo skočio s balkona i sakrio se u bašti. Dok pijemo kahvu, pokazuje nam projektnu dokumentaciju budućeg šehidskog turbeta, priča o troškovima i strahovima za izgradnju, ali čvrsto uvjeren da će se turbe izgraditi i otvoriti već krajem jula naredne godine, kada su svi preživjeli Hegići ovdje.

“Inicijativa postoji već više od deceniju, ali, eto, narod gradio kuće, o sebi se zabavio. I evo, ove godine sam ih, nakon šehidske dženaze, uspio okupiti, i pao je dogovor da se s poslom krene. Rasuto je to bolan sve po svijetu i vjeruj da danas ima više kuća Hegića u Francuskoj, naprimjer, nego u Hegićima”, priča nam Halid.

Nakon Halida, posjetili smo Enisu Hegić. Ona danas živi sama i na relaciji Austrija – Bosna. “Nisam ja, sine, ovu kuću ni htjela praviti. Nisam od tuge mogla. Sve do Tomašice. A onda sam ih našla i odlučila im biti blizu.” Dok nam pokazuje lijepo uokvirenih nekoliko fotografija, rođendanski poklon kćerke Edite, Enisa pojašnjava kako je na njima, ustvari, cijeli njen život. Njen muž Alija radio je do rata u pošti. Poznavali su ga svi. Sedamnaestogodišnji sin Fikret bio je pravi šeret i omiljeno momče u mahali i društvu.

“Sine, do ručka nismo imali pojma ni šta se dešava ni šta će biti. Čuli smo da će biti nekakav pretres i da se ne treba ići od kuće jer će se smatrati da se nešto krije. A kako niko nije imao šta kriti, nama je to bio nekakav običan dan u tim, za nas još uvijek čudnim, ratnim okolnostima. Sve dok s Halidovog balkona nismo ugledali kako niz Mrkalje u Bišćanima bježi nekakav narod, za njima opali paljba i oni popadaše kao snoplje.”

Enisin svekar Smajo imao je sedamdeset i tri godine. Pamtio je Drugi svjetski rat i rekao ljudima da su gotovi i neka se omladina sakrije. Nažalost, mali broj njih ga je poslušao. “Moj Fikret se htio sakriti i sa sobom je ponio nekakav strip da čita i neko šiljte da ima na čemu da sjedi dok sve to ne prođe. Eto koliko smo bili svjesni šta se oko nas dešava. A onda je odjednom bahnula vojska, vojna policija i uniformirane komšije. Na transporteru prebijen s džamijskim bajrakom u rukama sjedi krvav Meho Alagić. Povikaše da muški izlaze vani, a moj Alija viknu da mu se Fikret vrati i ide s njima da ga ne bi ko ubio u njivi. I ode mi dijete…”

Dok briše suze i gleda u fotografije, Enisa nam nastavlja svoju priču. Svekra su joj, kaže, prvi dan vratili jer je star. Tek sutradan ranom zorom pročulo se po mahali da su neki ljudi pobijeni. Kako vode nije bilo, uputila se niz mahalu i naišla na hrpe pobijenih mještana. “Iza Husine kuće leže haman svi iz donje mahale. Na Šerinoj njivi leže Mehmedovi i peterica braće Ibrahimagića, muhadžira iz Agića. Vratim se kući i kažem ženama da su svi pobijeni. Jedne plaču, druge neće da prihvate, djeca cvile… Onda se ja i svekar Smajo podignemo ići tražiti naše.”

TIJELA RAZBACANA K'O KRPE

Ispred zadruge ponovo gomila tijela na kojoj joj se učinilo da je prepoznala Fikreta. Međutim, bio je to Almir, dječak iz susjednih Hambarina, uništenih već krajem maja te godine. A onda je na njivi Janjića ugledala tijela razbacana, kako kaže, k'o krpe. Srpski vojnici je upozoravaju da se vrati i da ne ide tamo, ali kaže da je morala.

“Neki su još davali znake života, drugi su bili mrtvi. Prevrtala sam jednog po jednog. Aliju sam brzo našla, ali Fikreta nije bilo. Onda sam krenula prema kući Mare Janjić, misleći da se moj Fikret sklonio možda kod njenog sina, i odmah se spotaknem o njegovo tijelo. Na sebi je imao tri rane…”

Priča nam kako se krvava i pogubljena vratila kući po čaršafe i deke u namjeri da ona i dido ukradu i ukopaju njihovu osmericu. A onda su po nju došli srpski vojnici, odveli je u štalu i maltretirali. O detaljima ne želi puno govoriti. Jedan je ipak naglasila: nožem odsječenu kosu. “Svekra Smaju su već bili pretukli čim sam izišla. Bio je sav krvav. Mene su izmaltretirali, a onda odveli i njega. Rekao mi je na rastanku da idem što dalje i da čuvam Editu. Kasnije sam ga posljednji put vidjela kako sjedi na kamionu s kojim su odvozili tijela.”

Rahmetli Smaji Hegiću ubijena su sva djeca, njih četvero. Pored sina Alije i unuka Fikreta, ubijena su mu i ostala dva sina, kćerka u Hambarinama i pet unuka. Na kraju je bio prisiljen da skupa s par preživjelih staraca pokupi njihova tijela i istovari ih u Tomašici, gdje je i on ubijen. Kako je Tomašica djelomično ekshumirana, a tijela prevezena na drugu lokaciju, dio Hegića pronađen je u sekundarnoj masovnoj grobnici Jakarina Kosa, a dio u Tomašici. Bager kojim je Tomašica prekopavana gotovo da ih je prepolovio. Tog dana ubijeni su i Abdulah Hegić i njegovih peterica sinova, stari između 25 i 40 godina.

Masakr u Hegićima preživio je i Elvedin Pađan, tada sedamnaestogodišnji mladić iz Hambarina. Bio je kod tetke čiji je djever bio zadržan u srpskoj vojsci. “Tetka su odveli pa vratili”, priča Elvir.

“Prije nego što su tetka vratili, ja sam kroz rolete i one rupice gledao transporter na kojem je ćirilicom pisalo ‘Milicija’. Na njemu dvojica vojnika, neki civil i bajrak zeleni. Sve ljude što su izveli iz kuća iz te ulice postrojili su tu i samo se čuo glas: ‘Svi na Trznu’, mjesto ispred današnje prodavnice, a i veliko raskršće koje vodi za Cikote, Čemernica / Volar i prema Alagićima. Morali su trčati, a među njima je bilo i nekoliko starijih ljudi koji nisu to mogli pratiti. Njih su ismijavali i zastrašivali ih vozilom. Prije nego što su ih odveli prema Trzni, dvojicu braće je izdvojila grupa vojnika i odvela ih u suprotnom smjeru. Ubrzo su se vratili bez njih. Pucanje se nije čulo. Odmah poslije je uslijedila pljačka. Poslije bijele tehnike, na red su došla motorna vozila. Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste da je svaki vojnik koji je prolazio navraćao do onog putića gdje su odvedena ona dva čovjeka, zagledali se i komentirali. Zatim se pojavio i sivomaslinasti kamion i s njim par vojnika. Na kamionu i nekoliko starijih muškaraca civila. Kamion se polahko kretao i zaustavio se kod onog puta. Najvjerovatnije da pokupe onu dvojicu”, svjedoči Elvedin.

I Elvedin, kao i većina mještana, ne krije ogorčenje radom Suda i Tužilaštva BiH. Svi su davali izjave i u njima pobrojali imena svih zločinaca koje su taj dan prepoznali. Danas s porodicom živi u Švedskoj i svaki put kada dođe u svoje mjesto obavezno ponovo svaki korak kojim je kao maloljetnik prošao 1992. godine spašavajući goli život.

Enisa danas živi sama. Kako je u penziji, najduži dio godine provodi u Hegićima, gdje nekako lakše podnosi svakodnevicu. “Eto, sine, kad sam ovdje, ustanem i popijem svoju kahvu, zapalim cigaru, počistim, pa, ako mognem, nešto jedem. Onda odem na Rasode (šehidsko mezarje, op. a.) i budem malo s njima, a onda dođem kući, pa opet tako…”

Halid apelira da im se pomogne dok ih ima da završe i ovaj hair posao, da se Hegići ne zaborave, da im se imena u kamen uklešu. Pomogli su im, kaže, mještani Krasulja kod Ključa pozajmivši im projektnu dokumentaciju. Samo što će obilježje u Hegićima imati više ploča s imenima jer ih je i pobijeno gotovo tri puta više. Dok gleda u sina, četrnaestogodišnjeg dječaka, danas najmlađeg mještana Hegića, Halid uzdiše. Ali ipak, kaže, pun optimizma, kako će Hegića biti opet. Akobogda.