Nećemo sad spominjati njegove puteve kroz historiju i razne (uglavnom dobro poznate) nazive koje su mu davali strani osvajači i gospodari na svojim jezicima, spomenut ćemo samo to, što je valjda svakom jasno, da se taj dohodak u srcima i dušama onih koji su ga zaradili nije baš zvao dohodak, negoli prije othodak
, i gleda kako putem dohode kmetovi i kmetice s mjericama masla, sa živinom i blagom, sa sirevima i dimljenim mesom. Gleda on tako i broji svoj dohodak koji mu po jasnim dohodovnim odnosima dohodi u kulu. Dohodak je očigledno dohodio pred lice njegovo, ali tad se još nije zvao lični, jer je riječ lični ponešto bezlična, pa su se ove dvije riječi vezale u sintagmički zagrljaj mnogo kasnije, kad je bezličnost postala maltene vrlina.</p>
<p>Međutim, promijenio se i dohodak. Nećemo sad spominjati njegove puteve kroz historiju i razne (uglavnom dobro poznate) nazive koje su mu davali strani osvajači i gospodari na svojim jezicima, spomenut ćemo samo to, što je valjda svakom jasno, da se taj dohodak u srcima i dušama onih koji su ga zaradili nije baš zvao dohodak, negoli prije odhodak, za razliku od onih koji su dohodak preuzimali ili <em>ostvarivali</em> (kako se to lijepo danas kaže, pomalo demijurški možda).</p>
<p>Znači, lice koje je bezlično, naprosto lice neko (znate ono: bilo je toliko lica u prolazu) i dohodak koji je ustvari odhodak i eto nas sasvim blizu objašnjenja jedne od najvažnijih sintagmi našeg svakodnevnog života.</p>
<p>Sad ostavljam vrlopoštovanim i blagonaklonim čitaocima prethodnih redaka, ako im je u ovom trenutku došla neka misao o svima zajedničkoj problematici, u što ne sumnjam, nešto malo prostora da je zapišu, iz vlastitog iskustva (čitav roman, zar ne?), dakle, lični je dohodak ustvari: …………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………………</p>
<p>Priznajem da ste vi to bolje i sočnije formulirali.</p>
<p>Ipak, malo vedrine nije naodmet. Zamislite samo da se onaj dio dohotka (ličnog naravno) koji je, zapravo, othodak mora nositi na ruke, odnosno pred lice onog kojem je upućen, zamislite koliko bi samo koraka trebalo načiniti da se svakom da njegov doprinos, zamislite nesporazume koji bi se pritom mogli dogoditi (a tek šta bi se zbilo ako je onaj koji dohodi ili onaj koji dočekuje pomalo przničav ili naprasit). Zato o tom nećemo ni razmišljati. Takvih smo neprijatnosti zaista lišeni. Putevi dohotka / othotka odavno su nevidljivi, i to je prava sreća.</p>
<p>I za lica i za osobe.</p>
<p>Kao na početku dramskog teksta: bilo komedija, bilo tragedija – ili oboje.</p>
<p>Jedan čovjek, a ime mu nekako prepoznatljivo, krušno (Hlibno? Pogačić?) neprestano o tom sanja. I nalik je to na noćnu moru. Ta nadnica (još jedna riječ koja podsjeća na dohodak) za san sve više podsjeća na nadnicu za strah.</p>
<p>Viđao sam ga.</p>
<p>Dolazio je u “Išaret”.</p>
<p>Maslenica mu možda prezime? Ne, nije.</p>
<p>Ne znam ko mi je kazao njegovo prezime. U “Išaretu” je to vrlo važno. Sigurno Zijo. Ne pamti dobro, a odmah svima ispriča. Zato sam sad u čehovljevskoj prezimenskoj nedoumici.</p>
<p>Bilo kako bilo, u podočnjacima tog čovjeka o kojem je riječ mogle su se čitati more. I snovi, za one koji ih znaju prepoznati.</p>
<p>Njegov unezvijereni pogled govori da je to dobar putokaz.</p>
<p>Sanja on kruh. Prvo je bio samo jedan. Mirisavi, debeljuškasti hljebenko. A onda su se počeli umnožavati. Sve kao da se iz nekog golemog tijesta, kao iz neke tjeskobe, otimaju i oslobađaju. Što se više tog tijesta čupa i oblikuje, pa se strmoglavce baca u otvor krušne peći i iz nje vreo izlazi, čovjek se u snu osjeća vedrijim i ponosnijim. Dodiruje ih, miriše, gricka napuklu koru. Iskupi se u snu oko njega tristo šezdeset i pet hljebova. Ni krušna mrva više, ali ni manje.</p>
<p>Crni i ukusni kao nekad. Bijeli i mirisavi.</p>
<p>– To je ono što sam ja ovim svojim rukama zaradio – viče čovjek i smije se od radosti u snu.</p>
<p>Štruca?</p>
<p>Ko se još preziva Štruca.</p>
<p><em>Ccnu</em> nešto kao cimbal.</p>
<p>A onda muk.</p>
<p>Šta ćeš sad? Kud s tolikim kruhom. Odmah se diže nekoliko štruca, kao da se nešto veknasto uvrijediše i, cvrc-mrc, odoše nekud. Čovjek za njima. A one ti lijepo u jednu zgradu koju svi dobro poznajete. Poskočiše svi somuni i razvrstaše se. Jedan tamo, drugi ovamo. Smanji se, dobro smanji ona hrpa.</p>
<p>Čovjek gleda, sav bijel od brašna, i obuze ga žalost. Taj čovjek kojeg prezime neprekidno podsjeća na svakodnevicu (nije Somun, nije Čabata, nije ni Brašnjarević…).</p>
<p>Ostalo mu oko dvije stotine hljebova.</p>
<p>– Šta ću sad? – misli se on u snu i sve poskakuje. Jer treba sad platiti krov nad glavom, vodu koju piješ i u kojoj se pereš. Nosi on vruće vekne nadležnima, nosi svoje dažbine. A od dažbina čitava zadužbina. U njoj sjedi dažbinar i dreči:</p>
<p>– Nosi ti to lijepo natrag. Pa kad prodaš…</p>
<p>– Šta ću sad!? – vrišti čovjek u snu. – Sve što sam zaradio je kruh. A i on će mi se ubajatiti, ali u dažbine se neće pretvoriti.</p>
<p>I probudi se čovjek. Od tog straha valjda.</p>
<p>– Ima li kruha, ženo, u ovoj kući!? – viče. – Odgovori odmah, štruco jedna?!</p>
<p>– Ima, ima… – tješi ga žena i otire mu znoj.</p>
<p>– A šta ću s tolikim kruščićima, somunima i pogačama… – zakuka on.</p>
<p>Žena se samo zablehnu.</p>
<p>Šta mi bi da se udam za Ječmenicu, niko od njih nije svoj, pomisli.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Bilo jednom u ŠamuSljedeći članak
Vučić u Zagreb, Vučić iz Zagreba
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo