Koliko je god važno isticati značaj 25. novembra 1943. godine, ne smijemo izostaviti činjenice da to nije bio početak državnosti Bosne i Hercegovine, kako se u medijima često svjesno ili nesvjesno nastoji prikazati. Skrivene poruke u natpisima “sretan ti rođendan, domovino” pokazuju katkad lošu namjeru, ali najčešće neznanje i nerazumijevanje za koje ne smije biti opravdanja

Neosporna je činjenica da naša domovina ima elemente državnosti još od srednjovjekovnog doba, kada je uživala i znatan ugled kod svojih susjeda. Bosanski banovi i kraljevi trudili su se da svojim ugledom ojačaju državu, što sasvim sigurno nije bio jednostavan zadatak. Pod vodstvom svojih banova, prije svega bana Kulina, Bosna je započela epohu gradnje državnosti koja traje do danas uprkos svim ratovima i političkim pritiscima kojima se očigledno uspješno suprotstavlja.

Povelja Kulina bana državnički je akt koji nam govori o našoj dugogodišnjoj tradiciji državnosti s kojom se ne mogu pohvaliti mnogi drugi narodi, čak i oni brojem mnogo veći te s dužom potvrdom o svom historijskom trajanju. Upravo iz tog razloga, trebali bismo koristiti svaku priliku za podsjećanje na bosanskohercegovačku državnost, koja je usred Drugog svjetskog rata, prije sedamdeset pet godina, obnovljena odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić-Gradu.

KONTINUITET DRŽAVNOSTI

Posebno je važno istaći da je Bosna kao država postojala mnogo prije historijske obnove državnosti, što se u velikoj mjeri nastoji prešutjeti. Slično se javnost odnosi i prema historijskom povratku nacionalnog imena Bošnjak, koje, naravno,  nije nastalo na Prvom bošnjačkom saboru prije dvadeset pet godina, već mnogo prije.

Država Bosna svoju slavnu epohu imala je u periodu kada je po uređenju bila kraljevina. Dobro je poznato da su u vrijeme kralja Tvrtka unutar bosanskih granica bili dijelovi današnje Dalmacije, Crne Gore, ali i Sandžaka, odnosno Srbije. Širenje teritorije nije bilo moguće bez vojne moći, koju je bosanska srednjovjekovna država tada imala, što je bila jedna od odlika stabilnih i jakih država.

Kao i danas, kada u velikoj mjeri unutrašnja politika zavisi od vodećih evropskih i svjetskih sila, tako je i u srednjem vijeku postojao niz kraljevina koje su u velikoj mjeri kreirale dešavanja na globalnoj političkoj sceni. Bosna je zanimala tada veoma moćnu kraljevinu Ugarsku, koja ju je nastojala potčiniti. Ipak, bosanska država uspješno je odolijevala toj tada veoma respektabilnoj sili. Da su Ugari imali “velike” planove kada je riječ o Bosni, govore i dogovori stotinama godinama poslije, kada je na ovo područje došla Austro-Ugarska. Mađari su, pozivajući se na srednjovjekovno razdoblje, nastojali dokazati svoje historijsko pravo na našu zemlju.

Bosna je ostala kraljevina sve do 1463. godine, kada dolaze Osmanlije. Tokom vladavine Osmanskog carstva izgubila je svoj dotadašnji status, a kao najzapadnija pokrajina imperije, s vremenom je stekla status ejaleta. Tokom osmanske vladavine nije izgubljeno ime Bosna, niti je to novim vladarima bio cilj, čime se održao kontinuitet egzistiranja Bosne kao administrativne jedinice u sastavu moćnog Osmanskog carstva. Pokušaj uspostave bosanske autonomije predvođen Husein-kapetanom Gradaščevićem 1831/1832. godine završio je neuspjehom, umnogome zbog nepostojanja jedinstva među Bošnjacima.

Blizu pet stotina godina Bosna je bila dio velike imperije, što se mijenja na Berlinskom kongresu 1878. godine, kada su velike sile odlučile dati je na upravu Austro-Ugarskoj, koja će krajem jula te godine započeti višedecenijsku okupaciju.

Od tog trenutka pa sve do historijskih odluka ZAVNOBiH-a vodila se velika rasprava o državno-pravnom statusu naše domovine. Osim Austro-Ugarske, koja je imala svoju viziju rješenja državnog statusa Bosne i Hercegovine, veoma oslabljeno Osmansko carstvo također je nastojalo barem odložiti odluku o aneksiji, koja bi, u konačnici, označila i definitivno raskidanje odnosa s Istanbulom. Treba napomenuti da su svoje viđenje rješenja tadašnjeg statusa Bosne i Hercegovine nudili i političari iz susjedstva.

Neizvjestan period za Bosnu i Hercegovinu trajao je sve do proglašenja aneksije, kada ona i definitivno postaje dijelom Austro-Ugarske. U to su vrijeme bošnjački političari, iako u velikoj mjeri podijeljeni u pogledu rješenja državno-pravnog statusa, vodili borbu za autonomiju koja, nažalost, nije imala širu podršku. Upravo iz tog razloga, završetak Prvog svjetskog rata, koji je doveo i do kraja austrougarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom, dočekali smo ponovo u neizvjesnosti.

Razlike u mišljenjima kojim putem treba krenuti Bosna i Hercegovina doveli su do novih podjela. Predstavnik starije bošnjačke političke struje Šerif Arnautović želio je autonomiju u sastavu Mađarske, dok je predstavnik mlađih bošnjačkih intelektualaca Mehmed Spaho budućnost zemlje vidio u Jugoslaviji. Bosna i Hercegovina ušla je u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a Mehmed Spaho i ostatak vodećih bošnjačkih političkih ličnosti uspjeli su na osnovu tzv. Turskog paragrafa ugrađenog u Ustav nove države sačuvati granice Bosne i Hercegovine u unutrašnjoj administrativnoj podjeli, što je nesumnjivo bio veoma značajan i državnički potez tadašnje političke garniture.

Konstelacija snaga u kasnijem periodu pokazala je da su Bošnjaci u novoj državi bili nedovoljno jak politički faktor, koji u novonastalim okolnostima ipak nije uspio sačuvati Bosnu i Hercegovinu, pa će ona tek u narednim velikim povijesnim turbulencijama povratiti svoje historijsko pravo na državnost.

POVRATAK DRŽAVNOSTI

Napadi na teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine bili su posebno izraženi tokom osnivanja banovina u Kraljevini Jugoslaviji, kada dolazi do institucionalnog cijepanja bosanskohercegovačke teritorije. Sporazumom Cvetković-Maček, ali i dolaskom marionetske fašističke Nezavisne Države Hrvatske, Bosna i Hercegovina bila je u opasnosti da nestane, što je spriječeno odlukama donesenim prije sedamdeset pet godina u Mrkonjić-Gradu. Međutim, iako u odlukama s ovog zasjedanja stoji da su narodi koji žive na njenom teritoriju ravnopravni, takvo stanje nije dugo trajalo. Naime, Bošnjaci (tada Muslimani) bili su potpuno isključeni iz bitnih procesa, a kao nacija, dugo uopće nisu bili priznati.

Nakon obnove državnosti, borba za očuvanje i jačanje Bosne i Hercegovine nastavljena je i u narednim desetljećima, a definitivno je potvrđena glasanjem za nezavisnost na referendumu održanom 1. marta 1992. godine.

Koliko je god važno isticati značaj 25. novembra 1943. godine, ne smijemo izostaviti činjenice da to nije bio početak državnosti Bosne i Hercegovine, kako se u medijima često svjesno ili nesvjesno nastoji prikazati, već njena obnova i potvrda onoga što smo kroz različite oblike imali još od vremena Kulina bana. Skrivene poruke u natpisima “sretan ti rođendan, domovino” pokazuju katkad lošu namjeru, ali najčešće neznanje i nerazumijevanje za koje ne smije biti opravdanja, posebno u vremenu kada su nam dostupna sva raspoloživa sredstva pomoću kojih možemo utvrditi korijene naše državnosti.

Na Dan državnosti Bosne i Hercegovine trebamo gledati kao na događaj koji potvrđuje kontinuitet postojanje naše države, koja je u manjim ili većim oblicima prisutna “tisuć ljeta”. Povratak državnosti Bosne i Hercegovine iz 1943. godine bio je dodatni vjetar u leđa i pomoć u odluci o putu Bosne i Hercegovine u nezavisnost početkom 1992. godine, što se jasno može vidjeti i iz referendumskog pitanja koja je prilagođeno glavnom zaključku iz Mrkonjić-Grada, a koji govori o ravnopravnosti svih bosanskohercegovačkih naroda. Kada je riječ o osporavanju obilježavanja Dana državnosti i onoga što 25. novembar predstavlja u kontekstu obnove bosanskohercegovačke državnosti, takvi pogledi nemaju ozbiljna uporišta u historiji te se svode na populističke izjave separatistički nastrojenih grupa koje time jasno demantiraju volju naroda iskazanu prije sedamdeset pet godina, a potvrđenu 1992. godine.

Obilježavanje Dana državnosti na samo jednom dijelu nezavisne države Bosne i Hercegovine govori nam o bezidejnosti i nemoći koju u manjem entitetu iskazuju spram činjenica. Historijske činjenice, te jasan stav struke, na strani su istine koja će, nadamo se, u skorije vrijeme otvoriti oči onima koji svoj put zasnivaju na mitološkim pretpostavkama i osporavanju svega onoga što ide u prilog bezuvjetnom opstanku države Bosne i Hercegovine.