Baš kako u prirodi intenzivan smrad upozorava čovjeka da se u blizini nalazi nešto što nije samo neugodno oku, uhu i nosu nego i potencijalno opasno za zdravlje, tako i Isovićevi tekstovi signaliziraju da mračne totalitarne ideje još nisu sasvim krepale, da i dalje bazde i truju određen broj nesretnih umova.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

 

Šta se još može reći o samoparodirajućem kolumnizmu Feđe Isović a da već nije rečeno? Iz teksta u tekst Isović ne odustaje od namjere da, poput nekog manijaka iz parka, pošto-poto skandalizira javnost tako što će iskočiti sa stranica Dnevnog avaza, široko razgrnuti mantil i pokazati sav čemer i pustu golotinju svog neznanja.

Na Isovićevu žalost, takav samoerotični egzibicionizam ne otkriva ništa drugo do njegov mlohav um, oskudno obrazovanje i lošu mentalnu higijenu. Tako je i s Isovićevim najnovijim tekstom Sarajevo, mali Teheran, objavljenim u Dnevnom avazu, u kojem pokušava legitimizirati staru Dodikovu tvrdnju da je Sarajevo poput Teherana.

Isović tvrdi da tezu o Sarajevo kao Teheranu podupire navodna izgradnja džamija na zelenim površinama, a kojih Sarajevu fali. Ne objašnjava na kakvim bi se to površinama džamije trebale graditi, no tvrdi da su one nikle na “neočekivanim” lokacijama poput naselja Ciglane.

Za njega su Ciglane “bastion komunističkog stanovanja”, iako je to naselje izgrađeno na vakufskoj zemlji, i to u vremenu kada je ne samo komunizam nego i samoupravni socijalizam bio na izdisaju, zaboravljajući da na Ciglanama stanove nisu dobijali obični radnici nego uglavnom komunističke guzonje, funkcioneri i oficiri JNA.

Naravno, za Isovića je arhitektura džamija koje niču ondje gdje ih komunisti nisu zamišljali “nakaradna”, pa čak i potpuno neinformirano tvrdi, jer očito u njih ne zalazi, da zjape prazne. Smeta mu i tobožnja “najezda Arapa na Ilidžu” i smatra da oni “nadopunjuju teheransku analogiju”, mada nije jasno kakve veze imaju Arapi s Teheranom, koji je glavni grad Irana, bivše Perzije.

No, za neobrazovanog Isovića to je sve isto, neki Istok i egzotika, tamo neki muslimani – šiije ili sunije, Arapi ili Perzijanci, sve mu ga dođe isto. Sad već na ivici suza, Isović se ne da zaustaviti takvim sitnicama pa dodaje da je Sarajevo isto kao Teheran zato što ima sve više pokrivenih žena, pa žali za “sjajnom akcijom emancipacije”, kada je komunistički AFŽ uspio “otjerati zar u prošlost”.

Naravno, drug Isović ne spominje da je ova “sjajna akcija” podrazumijevala totalitarnu represiju državnog aparata pa se nošenje zara i feredže kažnjavalo kaznom zatvora od tri mjeseca. Totalitarno i titolitarno raspoloženom Isoviću smeta i što se u nekim privatnim objektima “u centru grada”, poput tržnih centara i hotela, ne prodaju alkohol i svinjetina već se u pojedinim, muslimanske li drskosti, nalaze čak i mesdžidi!

Pored džamija i mesdžida, Isović se s Dodikom suosjeća i u pogledu vjeronauke (islamske, naravno), kao i stravične činjenice da će ženska djeca koja pohađaju takav vjeronauk imati uzor u učiteljicama koje su pokrivene u skladu s vjerskim propisima.

Isović, zatim, Sarajevo poredi s od Bošnjaka etnički očišćenim Trebinjem, kojim je, kao nekom teokratijom, sve donedavno suvereno vladao vladika Grigorije. Nakon takve glupave i nemoguće analogije, Isović pušta nekoliko uzdaha žaleći za starim dobrim vremenima, no ipak se na kraju tješi da je ostalo nešto od “starog istinskog šarma” Sarajeva, samo još da nije “pomenutih anomalija”.

Za nostalgičnog druga Isovića džamije, arapski turisti, strani kapital, privatna imovina i vjerske slobode ustvari su anomalije! Ono što su za svakog normalnog civilizacijske tekovine, kao što je sloboda vjeroispovijesti, sloboda okupljanja, sloboda kretanja, sloboda raspolaganja kapitalom, pravo na raspolaganje vlastitom imovinom itd., za Isovića su tek ružne mrlje na nostalgičnoj mentalnoj slici idilične totalitarne prošlosti.

Isović pati za nekakvim “starim i istinskim šarmom Sarajeva”, a pod tim ustvari podrazumijeva tek nekoliko desetljeća u životu grada starog pola milenija. Treba li i spominjati da nam pod “stari i istinski šarm Sarajeva” potura onih nekoliko desetljeća totalitarne vlasti i društvene i kulturološke represije kada je samo njegovim istomišljenicima bilo istinski dobro i kada su samo takvi bili zaista sretni i slobodni?

Zato nije svejedno kada se na kraju teksta pita “šta da se radi?”, jer vrlo dobro znamo šta su kroz krvavu i tužnu historiju u vezi s takvim “anomalijama” poduzimali Isovićevi istomišljenici.

Ipak, ma koliko njegov kolumnistički i komunistički egzibicionizam bio manijakalan i ma koliko se pošten svijet gnušao takvog javnog pokazivanja ličnih predrasuda i kompleksa, on, kako smo ranije pisali, ipak ima neku, doduše indirektnu, društvenu korist.

Baš kako u prirodi intenzivan smrad upozorava čovjeka da se u blizini nalazi nešto što nije samo neugodno oku, uhu i nosu nego i potencijalno opasno za zdravlje, tako i Isovićevi tekstovi signaliziraju da mračne totalitarne ideje još nisu sasvim krepale, da i dalje bazde i truju određen broj nesretnih umova.