U nekoliko navrata porodica je sakupljala silnu dokumentaciju i predavala zahtjeve koji su na kraju padali u vodu jer je ljekar djeteta – onaj što tvrdi da nikada neće stati na svoje noge – svojim nepotpisivanjem uporno doprinosio da zahtjevi roditelja da se dijete liječi u drugom kantonu budu odbijeni. Roditelji su plakali, molili i preklinjali (da ne kažem proklinjali), ali uzalud
, ali uzalud.</p>
<p>Za to vrijeme, dijete je u školi za osobe s invaliditetom. Snalazi se onako kako mu je pao grah. Nije ljubitelj škole i posebno ga iritira nepoznato društvo. S poznatim i dragim osobama nerijetko se i našali. Uz pomoć dobrih ljudi, osigurali su mu sasvim nova i značajno komfornija i funkcionalnija kolica.</p>
<p>Roditelji su izgubili svaku nadu u dobijanje famoznog potpisa koji bi djetetu dao nadu u neke ljepše i vedrije dane. Međutim, roditelji nisu izgubili nadu u ljude dobre volje koji će pomoći, dati svoj doprinos i naći načina da dijete, makar i privatno, barem pokuša. Da li mu “neko” onemogućava da stane na svoje noge samo zato što mu roditelji ne žive na visokoj nozi, ili je dijagnoza zaista takva da nade nema?</p>
<p>Roditelji žale jedino zbog toga što im se ne dopušta da pokušaju, jer, valjda, među bolesnima su neki bolesniji.</p>
<p>Srećom, postoji i termin “privatno”, a postoji i sintagma “dobri ljudi”.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Ratni putopisi (24): REISOVE RUKAVICESljedeći članak
Mogu li sandžački Bošnjaci preći put od podjela do konsenzusa
