U nedostatku smislenog rješenja te osjećaja samonemoći razvila se svojevrsna fama da je zapostavljena dijaspora ključ rješenja bošnjačkih problema, da je nekovrsni “El Dorado” koji će deux ex machina riješiti svakovrsnu krizu koju svjedočimo. No, Bošnjaci u dijaspori jedan su vrlo bitan kadrovski potencijal jer posjeduju dragocjena znanja kojih nema u BiH, oni su time bitni kao poticaj ili inicijalni zamašnjak za narednu stepenicu u kulturno‑društvenoj evoluciji bošnjačkog naroda, oni su bitni i kao moguća lobistička snaga u slučaju kriza. Ali nisu El Dorado. Jer, Bosna se brani i Bosna se čuva u Bosni, a ne u dijaspori
 i široj dijaspori (Zapadna Evropa, Amerika, Australija…), koju sve intenzivnije zahvaćaju neminovni asimilacijski procesi na koje također nemamo adekvatne odgovore. Međutim, pristup se mora razlikovati jer su Bošnjaci u BiH i domovinskim zemljama, bez obzira da li kao konstitutivni većinski narod ili nacionalna manjina, politički faktor i neizbježna činjenica, pa time se organiziraju i kao politički subjekt, dok se u dijaspori mogu organizirati isključivo kroz sektor kulturnih i vjerskih institucija, čuvajući svoj identitet unutar širokog dijapazona zakona o ljudskim i manjinskim pravima pojedinih država.</p>
<p>Treba reći i to da su Bošnjaci u dijaspori identitetarno preživjeli isključivo zbog organiziranja kroz instituciju Islamske zajednice te ona predstavlja jedini smisleni organizacijski sistem u bošnjačkoj dijaspori. I zato treba biti vrlo oprezan kada se Islamskoj zajednici i njenim službenicima pripisuju raznorodni propusti. Da nije bilo Islamske zajednice, Bošnjaci ne bi preživjeli kao narod u zadnjih 140 godina. Dakle, Islamska zajednica BiH i njena infrastruktura u manjem entitetu i Hercegovini, kao i dijaspori, koja je izgrađena ili obnovljena i opstala zbog vrijednih Bošnjaka džematlija i njihovih hrabrih imama, jedini su respektabilni sustav organiziranja Bošnjaka na tim mjestima. Kada govorimo o dijaspori, naprosto je nevjerovatna količina i veličina centara koje u posjedu drži Islamska zajednica, a koji su pretežno organizirani kao nekovrsni kulturni centri jer pravni status muslimana još uvijek nije riješen u svim evropskim državama.</p>
<p>S druge strane se nalaze kulturna udruženja ili zavičajni klubovi koji osim folklora i prigodničarskih sijela i koncerata (derneka) nisu u stanju shvatiti šta znači koncept kulturne manjinske autonomije. Iz tog razloga ubrzo propadaju i nestaju. Ima i onih koji ne propadaju ali ne žele imati ništa s bilo čime što u sebi nosi i natruhu nacionalnog i vjerskog. Tako smo, primjerice, mogli čitati da za Dan državnosti BiH naši zavičajni klubovi plaćaju da im pjeva Željko Joksimović. Za dio bogate i visoko integrirane bošnjačke društvene kaste (liječnici, odvjetnici, profesori…) u dijaspori znamo da preziru nacionalno i utjehu traže u jugonostalgiji. Često mijenjaju imena i prezimena, žude da ih se prihvati ne kao različite nego kao potpune identične domorodačkoj populaciji. Takvima je puno draže ugostiti svakog dostupnog državotvornog Hrvata ili Srbina iz BiH nego bilo kojeg državotvornog Bošnjaka. Iako bi se trebao tražiti model da se i takvi integriraju barem u sustav pozitivne prakse lobističkih skupina u korist BiH, treba prihvatiti da su ovakvi dobrovoljno asimilirani i vjerovatno im nema pomoći. Ne samo to nego će vjersko i nacionalno posmatrati kao nešto zaostalo i ruralno, nešto što bi ih moglo smetati u njihovom preimenovanoj i asimiliranoj egzistenciji.</p>
<p>Ovdje je bitno naglasiti da se u nedostatku smislenog rješenja te osjećaja samonemoći razvila svojevrsna fama da je zapostavljena dijaspora ključ rješenja bošnjačkih problema, da je nekovrsni “El Dorado” koji će <em>deux ex machina</em> riješiti svakovrsnu krizu koju svjedočimo. No, Bošnjaci u dijaspori jedan su vrlo bitan kadrovski potencijal jer posjeduju dragocjena znanja kojih nema u BiH, oni su time bitni kao poticaj ili inicijalni zamašnjak za narednu stepenicu u kulturno‑društvenoj evoluciji bošnjačkog naroda, oni su bitni i kao moguća lobistička snaga u slučaju kriza. Ali nisu El Dorado. Jer, Bosna se brani i Bosna se čuva u Bosni, a ne u dijaspori. Bosna se štiti na Drini, u Konjević-Polju, u Janji, u Prijedoru, u Stocu, a ne na Temzi i Rajni, ne u Chicagu, Kopenhagenu, Münchenu, Zürichu… Štaviše, i sama dijaspora, koja je pretežno iz etnički očišćenih krajeva BiH, svjesna je toga te prezire kada se posmatra kao “krava muzara”. Prilikom naših putovanja i promocija Edicije “Bošnjaci”, svjesni njihovog nezadovoljstva odnosa s maticom, priupitali smo ih šta očekuju od Bosne. Uglas su odgovarali: “Ništa, sve imamo. Želimo samo pažnju, da nas se pogleda.”</p>
<p>Slično je i s Bošnjacima u RS-u. Oni nemaju sve, ali zamislimo samo kolika je potrebna hrabrost živjeti među onima koji nisu odustali od genocidnih namjera. I zato je Bošnjacima u RS-u također potrebna pažnja i fizička prisutnost onih koji bi ih mogli dodatno ohrabriti. Da, ljudi iz svih dijelova BiH odlaze i u ovom trenutku, a nije tajna da ih u dijaspori ne čekaju euri koji rastu po drveću. Rade više i teže i bez obzira na to odlaze. Osjećaj sigurnosti i osjećaj da će biti bolje, da će se to bolje zajednički osigurati, jedan je od ponajboljih načina da se ljudi zadrže na svojim ognjištima. Time vidimo Bosnu kao srce bošnjačkog organizma, dok je dijaspora krvožilni sustav koji mora profunkcionirati jer će srčana pumpa stati. Njihov entuzijazam, a počesto i idealistički pogled na Bosnu koji proizlazi iz čežnje prema korijenima i domovini, vrlo je koristan te je jedan od primarnih strateških oslonaca budućeg bošnjačkog evolutivnog iskoraka.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
