Mučne slike unesrećenih ljudskih srca koje do nas dopiru iz Halepa – grada Mevlaninog djetinjstva i rane mladosti – ne ostavljaju prostora za slavlje ma kako doživljavali samu smrt i ma koliko pokušavali cijeli život doživjeti tek kao stanicu na putovanju kroz vječnost

Piše: Elvir Musić

Mevlana Dželaludin Rumi veliki je pjesnik i mislilac koji je svojim promišljanjem temeljnih vjerskih i svjetskih pitanja, pojava i procesa dobrano obilježio brojne segmente intelektualnih tradicija Orijenta. Njegovo promišljanje suštine islamskih poruka pronašlo je svoje mjesto u mislima i akcijama vladajućih garnitura najprije na seldžučkom, a potom i na osmanskom dvoru. Intenziviranje odnosa između istočnih i zapadnih civilizacijskih krugova dovelo je do upoznavanja zapadnih intelektualnih krugova s Mevlaninim mislima u kojim je prepoznavana svjetlost božanske čestice potrebna za osvjetljavanje tmina nadvijenih nad značajem slobode misli u jednom vremenu i na jednom prostoru.

Mevlanina djela, među kojim najznačajnije mjesto zauzima Mesnevija, danas nerijetko dospijevaju među najprodavanije knjige u Americi. Popularnost njegovog učenja o suštinskoj ljubavi kao fundamentu i vjere i ljudskosti do čije nas spoznaje vjera teži dovesti već je odavno prevazišla granice bilo kojeg civilizacijskog kruga kojeg kao takvog poznajemo i promatramo svojim savremenim težnjama obilježenim i ograničenim brojnim granicama i ograničenjima koja nas sputavaju da njegove misli sagledamo i razumijemo u njihovoj potpunosti i savršenosti. I tu se opet javlja Mevlanina osnovna misao o bliskosti članova ljudskog roda kao najsavršenije Božije kreacije koji se moraju uzdignuti iznad vjere i nevjere žele li stići do spoznaje suštinskih poruka same vjere koja je sveobuhvatna te samim tim neograničiva bilo kakvim granicama. Kao da nas poziva da – želimo li njegove poruke razumjeti u njihovoj potpunosti – počnemo razgovarati i spajati fragmente njegovih misli i poruka koje smo razumjeli u jednu cjelinu.

U tom bi dijalogu svako iznio svoje shvatanje Mevlaninih misli i od tih različitih shvatanja koja ujedno odražavaju i shvatanje različitih fragmenata njegovih misli doprinio spajanju cjeline. U tom procesu pružanju doprinosa razumijevanju jedne cjeline kroz razumijevanje njenih detalja, međutim, najbitnije je pokretanje samog dijaloga bez predrasuda. Dijalog je veoma bitan detalj u Mevlaninom sistemu razmišljanja. Moguće ga je voditi sa samim sobom, s okolinom, s onima koji zastupaju različita mišljenja i s onima koji ne zastupaju nikakva mišljenja osim oponiranja drugima. Moguće je voditi različite vrste dijaloga. Ali, svim je tim dijalozima zajedničko to da bivaju vođeni s namjerom stizanja do potpunijeg mišljenja i stava, upoznavanja druge strane u dijalogu i stjecanje potpunijeg uvida u neki problem. Razgovori koji ne bivaju vođeni s ovim i sličnim pozitivnim namjerama, ustvari, ne mogu se ni smatrati dijalogom.

Mevlana je svijet prolaznosti napustio 17. decembra 1273. godine i taj se dan od davnina obilježava kao “Šebi‑arus” (“Noć mlade”). Dan njegovog preseljenja u vječnost pretežno je obilježavan raznim veselim ceremonijama, duhovnom muzikom koja u nama treba probuditi ono najbolje, zikrom koji oživljava ljudska srca i lijepim riječima koje za cilj imaju oplemeniti misli. Obilježavan je, dakle, veseljem. Zašto veseljem? Zato što Mevlana u smrti nije vidio kraj postojanja nego, naprotiv, nastavak bivstvovanja u neprolaznosti; uzdizanje na viši stupanj postojanja. Ove je godine, međutim, “Šebi‑arus”, koji se tradicionalno obilježava i u nekoliko gradova u Bosni i Hercegovini, Turskoj, Iranu… i u Halepu u Siriji, obavijen velovima tuge potaknute takvim razmjerama destrukcije kakve čovjek ima priliku vidjeti samo u trenucima pomračenja ljudskosti kakvo se, naprimjer, desilo u Srebrenici.

Mučne slike unesrećenih ljudskih srca koje do nas dopiru iz Halepa – grada Mevlaninog djetinjstva i rane mladosti – ne ostavljaju prostora za slavlje ma kako doživljavali samu smrt i ma koliko pokušavali cijeli život doživjeti tek kao stanicu na putovanju kroz vječnost.