Pojednostavljeno i narodski rečeno, svu Ćurkovu pametologiju mogli bismo svesti na to da on smatra da je jedini put ka “izgradnji mira” taj da se ide “krmku niz dlaku”, tj. da se prave kompromisi s činjenicama, istinom, vlastitim interesima i pozitivnim tekovinama, a sve ne bi li se kako odobrovoljio ultranacionalistički dio srpskog i hrvatskog društva i nekako odgovorio od separatističkih ideja

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Teško da od teksta Nerzuka Ćurka O umijeću upravljanja razlikama i proizvodnji države, objavljenog 22. aprila na portalu Tačno.net, ima boljeg primjera specifičnog problema koji jedan dio ljevice ima s društvenim realnostima koje su oduvijek vladale u Bosni i Hercegovini. U tekstu Ćurak odlično ilustrira koliko dio ljevice, kojem i sam pripada, ustvari ne poznaje i ne želi da poznaje pravo stanje društva u Bosni i Hercegovini, te odbija da, prije svega samom sebi, prizna koliko su zaista različite i međusobno sukobljene istinske političke, društvene i kulturne aspiracije i vizije konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini.

Naravno, intimno je Ćurak, kao i svaka dovoljno inteligentna osoba, vjerovatno svjestan ovih nepomirljivih razlika, ali odbija ih akceptirati jer je jasno da one, u odnosu na budućnost Bosne i Hercegovine, ne mogu imati podjednaku relevantnost, pravednost ili historijsku opravdanost s obzirom na to da same po sebi uspostavljaju podjelu na “dobre i loše momke”. Takva podjela ideološki je neprihvatljiva za ideologiju koju Ćurak baštini, jer ona počiva na neodrživoj ideji “i, i, i”, kao i onoj “ni, ni, ni”, koje su ne samo moto političkog uređenja nego i prizma kroz koju se posmatra svaki aspekt društva. Problem nastaje kada se sama realnost pokuša na silu ugurati u ovaj ideološki kaluf pa nastanu razne anomalije i neprihvatljivi kompromisi i s istinama i sa zdravim razumom.

Svakom je jasno da za agresiju i genocid ne mogu biti i nisu krivi “i, i, i”, da nije tačno da za Bosnu i Hercegovinu nisu “ni, ni, ni”, da postoje samo dvije, a ne tri secesionističke politike, da je samo jedna od tri politike državotvorna, da se samo jedna zalaže za multietničko društvo i tako dalje. No, ideologija kojoj je Ćurak odan ima velikih problema s takvim istinama. Budući da takve činjenice nisu u skladu s tom ideologijom, onda dolazi do prekrajanja istina pa se realnosti i činjenice prokrustovski ili sijeku ili rastežu da bi se prilagodile specifičnom ideološkom okviru.

DEFETIZAM KAO INTEGRALIZAM

Ovakve tendencije odlično su vidljive u ovom Ćurkovom tekstu u kojem on tretira pitanje “izgradnje mira” kroz politički diskurs različitih politika. Ćurak smatra da je “svaki političar u Bosni i Hercegovini koji istrajava na partikularnom bez ikakvog interesa i empatije za Drugog i za cjelinu” navodno protiv mira. Međutim, šta ako je interes onog “Drugog” negiranje genocida, institucionalni aparthejd, izazivanje sukoba ili podjela Bosne i Hercegovine…, kako imati empatiju prema takvim stavovima?

Ćurak zna da je to klizav teren i Ahilova peta njegove ideologije i cijele te ideje moralnog relativizma, historijskog revizionizma i prisilne nivelacije, pa se pita “je li jedini i trajni odgovor Bosne na njenu negaciju direktna reakcija”, te tvrdi da “protubosanska akcija i kao bosanska reakcija nisu dovoljni za stvaranje društvenih uvjeta u kojima više neće biti moguća obnova etničkog nasilja.”. Ovim Ćurak u suštini bilo kakvu reakciju nastalu radi zaštite integriteta Bosne i Hercegovine smatra podjednako štetnom i, u kontekstu nekakve izgradnje mira, jednakom bilo kakvoj akciji njene razgradnje te predlaže nekakav “treći put”.

A šta taj treći put konkretno predstavlja, Ćurak pokazuje kroz vlastitu analizu ne samo skandalozne izjave srbijanskog ambasadora u Bosni i Hercegovini Aleksandra Đorđevića o tome kako je “Drvar srpski grad kao što je oduvek i bio” već i odgovora člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, u kojem je Komšić poručio da “Drvar nije srpski, nego partizanski i bosanski grad”. Za Ćurka je izjava srbijanskog ambasadora svakako sporna, no sporna mu je i Komšićeva izjava jer ona navodno “ne može pripadati integralističkom bosanskohercegovačkom diskursu”. Po Ćurku, taj je diskurs, u suštini, “relaksacija postkonfliktnog društva i rast podrške transetničkim i prekoentitetskim politikama”, a sve kroz “osjetljivu upotrebu riječi”. U praksi ovo, naravno, znači nastavak ranijih Ćurkovih ideja “depatriotizacije ideoloških narativa” i “emancipacije probosanske politike” tako da one postanu inkluzivne, tj. da se u njih ugrade i narativi poput onoga da Drvar jeste i da će ostati srpski grad.

Pojednostavljeno i narodski rečeno, svu Ćurkovu pametologiju mogli bismo svesti na to da on smatra da je jedini put ka “izgradnji mira” taj da se ide “krmku niz dlaku”, tj. da se prave kompromisi s činjenicama, istinom, vlastitim interesima i pozitivnim tekovinama, a sve ne bi li se kako odobrovoljio ultranacionalistički dio srpskog i hrvatskog društva i nekako odgovorio od separatističkih ideja.

Ovakva gubitaška, defetistička i dugoročno sasvim štetna politika “osjetljive upotrebe riječi” rezultat je ideologije koju Ćurak zastupa, a koja se ne može pomiriti s realnošću da tri nacionalne politike u Bosni i Hercegovini nisu iste niti su to ikada bile, da je jedna državotvorna, a druge dvije separatističke, da su te dvije separatističke politike iste one koje su organizirale agresiju, otvarale konclogore, pravile genocide i udružene zločinačke poduhvate, dok je ta jedna očuvala državu, ali i multietničko društvo ondje gdje se pitala, te da zaista postoje dobri i loši momci. Ako bi to Ćurak sebi priznao, morao bi priznati i sav besmisao, historijski poraz i moralni bankrot ideologije kojoj je odan, a budući da to nije u stanju, on se kreće u smjeru koji je još moguć, a to je puzanje linijom manjeg otpora, popuštanje pred separatističkim politikama i legitimiziranje pa čak i usvajanje separatističkih narativa.

IDEOLOŠKO ŠIBICARENJE

Naravno, sam Ćurak, ali i političke stranke poput Naše stranke i dijela SDP-a, a sve one artikuliraju ideologiju kojoj i Ćurak pripada, pokušavaju legitimizirati ovakav defetizam ne bi li kako izbjegli da ih se nazove pravim imenom i označi korisnim idiotima srpsko-hrvatskih separatističkih politika. Stoga, svi oni odnedavno intenzivno žongliraju s različitim terminima pokušavajući redefinirati šta je to “probosanska” politika ili, kako Ćurak ćurtikulira, “integralistički bosanskohercegovački diskurs”, i to tako da s arbitarske pozicije sebi priskrbe, a neistomišljenicima odreknu pripadnost takvoj politici. Ako bi im to pošlo za rukom, onda bi uspjeli da svakoga ko ne pristaje na tako izvitoperen politički diskurs označe bošnjačkim ili “probošnjačkim” ekstremom (kao što neki pokušavaju učiniti sa Željkom Komšićem jer je odlučio koalirati sa SDA kao državotvornom i patriotskom strankom), a da čak i one najradikalnije ideje srpske i hrvatske politike, poput trećeg entiteta, federalnih jedinica pa čak i utapanja Bosne i Hercegovine u nekakvu regionalnu tvorevinu nazovu “probosanskim” i u interesu “integracije bh. društva”.

S druge strane, pošto takva ideologija barata s nekakvim većinama i manjinama, pa Bošnjake, iako su mali i ugrožen narod u sasvim neprijateljskom okruženju, ipak vidi kao dominantnu većinu koja treba davati koncesije i činiti ustupke, nezamislivo je da bi Ćurak i kompanija mogli ikada pristati da prave kompromise s nečim što bi percipirali kao bošnjački nacionalizam. Tako bi izjave, recimo, turskog ili iranskog ambasadora o tome kako je Sarajevo bilo i ostalo bošnjački i muslimanski grad naišle na ogorčene i ostrašćene reakcije, a Ćurku i njegovim istomišljenicima ne bi padao napamet “integralistički bh. diskurs” ili pokušaj razumijevanja osjećaja većinskog stanovništva, nego bi se trubilo o potrebi borbe protiv “većinskog nacionalizma”, ili čak “bošnjačkog fašizma”, “panislamizma” ili “neosmanizma”.

Srećom, pokušaj spašavanja ideološke deluzije nauštrb interesa države i društva kakav zagovara ova ideološka grupacija neće uspjeti jer su takve ideje suprotne i interesima, ali i zdravom razumu većine građana Bosne i Hercegovine. Ali one će svakako nanijeti štetu i odgoditi istinsko zaživljavanje mira u Bosni i Hercegovini.