Upravo kada su svatovi izašli na Pile, Zuki prilazi Mirko Đekić, ondašnji glavni urednik beogradskog NIN-a, i donosi vijest da je na svoje ljetnje odredište stigao Vlada Bulatović, poznatiji kao VIB. Čuvši za tu vijest, Zuko okrenu leđa svatovima, a i ja za njim, te s Mirkovim autom pravac prema Herceg-Novom
Kada bih došao u Beograd, redovno sam svraćao u kafanu “Šumatovac”, ispod zgrade “Politike”. Odmah po ulazu u kafanu, s desne strane, bila je velika sofa u kojoj su sjedili, uglavnom, urednici “Politikinih” i NIN-ovih rubrika, a među njima i književnik, humorista, satiričar i aforističar Vlada Bulatović, poznatiji kao VIB.
Uglavnom je sofa bila stalno zauzeta, a kada nije bilo nikoga od starosjedioca poslovođa kafane, Božo Alimpijević je budno pratio da se u njoj ne nađe neki zalutali gost. Radio sam neki posao u “Politikinoj” štampariji, kada me je urednik deska lista Politika pozvao na kahvu u “Šumatovac”. Tako sam se i ja našao u sofi, u društvu urednika među kojima je sjedio VIB. Razgovor, ponekad i polemički, vodio se po ustaljenom novinarskom pravilu: “Ko?; Šta?; Gdje?; Kada?; Kako?; Zašto?”
VIB je aktivno učestvovao u razgovoru, ali mi se činilo da je više slušao, da izvuče što više materijala za svoje buduće humorističko-satirične tekstove i aforizme. Naravno, i ja sam se povremeno oglašavao, da dam do znanja da sam tu. Obično pri prvom mom oglašavanju slijedilo bi pitanje kakvo je vrijeme u Sarajevu. Znajući da se alaudira na politiku, odgovarao sam da je isto kao i u Beogradu. S novim turama pića širile su se teme i dileme i sve se dublje zadiralo u probleme.
Kada bi na sofu stigla hrpa tek odštampanog prvog izdanja Politike, bio je to znak za fajront. Svako je uzimao primjerak lista i odlazio kući. S njima i ja, uz list, nosio sam svježe poznanstvo s VIB-om. Počeli smo se i družiti pri slučajnim susretima na beogradskim ulicama. Razgovarali smo uglavnom o humoru, satiri i karikaturi. VIB se redovno interesirao šta novo spremam. Tada sam upravo uradio mapu od sto najeminentnijih jugoslovenskih stvaralaca vezanih za pozorište i pokazao crteže VIB-u. Uskoro se u listu Politika pojavio vibovski tekst pod naslovom Peta galerija Hasana Fazlića, koji mi je dobrodošao kao predgovor u mapi Djeca boginje Talije. Moja mapa crteža s VIB-ovim predgovorom još nas je više zbližila i naše druženje pretvorilo se skoro pa u prijateljstvo.
Večer je u Dubrovniku, a ja na Stradunu (gdje bih drugo?), naslonjen na kameni zid, zahvalan ljetu, uživam gledajući domaće i strane ljepotice pristigle sa svih strana svijeta. Uživanje, sejir, ćejf, prekida mi očito gosparska, svadbena kolona. Negdje skoro pri kraju kolone primjećujem moga ahbaba Zuku Džumhura, kao i uvijek u farmericama i preko leđa prebačenim džemperom. Mašem Zuki, a on me poziva, insistira da se i ja priključim. Branim se da ne poznajem mladence niti bilo koga u svatovima, a Zuko me tješi da ni on ne zna nikoga osim prijatelja koji ga je pozvao u svatove. Priključujem se Zuki i svatovima, kontajući da, kud svi “Turci”, može i mali Mujo, pa šta bude.
Upravo kada su svatovi izašli na Pile, Zuki prilazi Mirko Đekić, ondašnji glavni urednik beogradskog NIN-a i donosi vijest da je na svoje ljetnje odredište stigao VIB. Čuvši za tu vijest, Zuko okrenu leđa svatovima, a i ja za njim, te s Mirkovim autom pravac prema Herceg‑Novom. Zatičemo VIB-a na okupu s familijom, u kupaćim gaćama, s obaveznom lulom u ustima i čuđenjem: “Odakle mi?!” Pozdravili smo se, a VIB se dao na posao, paljenje roštilja i redanje flaša po stolu. Neka se nađe, zlu ne trebalo. VIB i Mirko jedu i zalijevaju sa špricerima, a Zuko i ja udarili laganicu, sve pod motom: “Danas jesmo, sutra ko zna gdje smo.” I sve tako do u sitne sate.
Dugo je trajalo moje druženje s VIB-om. Bilo je to pred oluju koja će zahvatiti Jugoslaviju. Zatekao sam se u Beogradu, našli smo se, gore, u restoranu na Kalenića pijaci. VIB o tome nije govorio, ali sam na njegovom licu primjećivao zabrinutost zbog crnih oblaka koji su se nadvijali nad Jugoslavijom. Rastali smo se da se više nikada ne vidimo.