I Husein i Husref bili su poput stotine i hiljade drugih boraca 505. brigade željni borbe i dokazivanja. Sudbina je htjela da svoj borbeni put okončaju šehidskom smrću. Svakim trenutkom provedenim u borbi i svakim korakom i ispaljenim metkom zadužili su nas da ih se stalno sjećamo i o njihovim herojstvima kazujemo generacijama koje ne pamte protekli rat. U suprotnom, može se vrlo lahko desiti da njihova borba bude uzaludna

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

Kao i sve drugo na ovom prolaznom svijetu, tako i rat ima dvije strane medalje. Onu svijetlu i vedru, i onu tamnu i nesretnu. Pobjedu ili poraz, život ili smrt. Gotovo je neminovno da nakon perioda uspjeha i slave naiđu i dani koji donesu neuspjeh i tugu. I tako u nedogled. Jer ratna dešavanja nisu svatovi u kojima se bezbrižno puca i raduje, već surova i neizvjesna borba u kojoj se strada, krvari i gine, u kojem nema onih nedodirljivih i besmrtnih.

Jedan od dana kada su Bužim i Krajina bili posebno tužni bio je i 21. februar 1994. godine, kada je u jednoj akciji poginulo šest boraca 505. viteške brigade: Smail Alešević, Hamdija Pehlić, Nijaz Dizdarević, Hasan Šekić te dvojica “zlatnih ljiljana”: Husein Čaušević i Husref Mulalić. Sve se dešavalo u vrijeme februarske ofanzive na Grmuško-srbljanskom platou. Tada su najelitnije jedinice 505. brigade boravile kao ispomoć 503. i 504. cazinskoj brigadi. Srpski agresor želio je ovom operacijom postići dva cilja – odsjeći Bihać od ostatka Bihaćkog okruga te skrenuti pažnju jedinica 5. korpusa i oslabiti njihove snage na frontu prema tzv. Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna. Komanda 505. brigade poslala je na bihaćko ratište 18 vodova jurišnih jedinica te dva inženjerijska voda za utvrđivanje položaja. Dolaskom Bužimljana, uz postojeće jedinice 5. korpusa, ubrzo su zaustavljeni neprijateljski prodori te uspostavljene dotad slabo branjene linije. Pokazalo se još jednom da je krajiško srce jače od najveće studeni i tvrđe od svih agresorskih granata koje su tih dana zasipale linije odbrane jedinica 5. korpusa.

Husein Čaušević i Husref Mulalić bili su pripadnici Čete za specijalne namjene “Hamza”. Kao već prekaljeni borci, s ostalim saborcima stigli su na bihaćko ratište da spriječe neprijateljske napade. Njihovi tekbiri ledili su srca neprijateljskim vojnicima više nego surova grmečka zima. I tu su u višednevnim borbama dali ogroman doprinos u stabilizaciji linije te na koncu i položili svoje mlade živote.

STASITI MITRALJEZAC HUSEIN ČAUŠEVIĆ

Husein Čaušević (sin Hasana i Hate) rodio se 1971. godine. Osnovnu školu pohađao je u Bužimu, a srednju u Sloveniji. Na samom početku rata stupio je redove Teritorijalne odbrane Bužim, kada je raspoređen u 1. odred, koji je prerastao u 1. bataljon. Kao izuzetno snalažljiv i hrabar borac, u proljeće 1993. godine premješten je u Četu za specijalne namjene “Hamza”. Više je puta pohvaljivan i nagrađivan od komandanta brigade, a u vrijeme “prve autonomije” lakše je ranjen.

Jedan od najbližih saboraca Huseina Čauševića bio je Edin Ćosić. O zajedničkom ratnom putu s Čauševićem govori: “Početkom rata Husein i ja boravili smo u 1. bužimskom vodu, koji je bio u sastavu 1. bataljona. U to vrijeme naša jedinica držala je liniju na Kerkezovom Brdu i Banjanima. U toku akcije ‘Munja 93’ s još nekoliko saboraca držali smo odstupnicu u podnožju Kedića Glavice. Nekoliko mjeseci poslije, nas dvojica i rahmetli Mujo Nanić prešli smo u ‘Hamze’. Tu smo sve do Huseinove pogibije bili u sastavu 3. voda. Kao pripadnici ‘Hamzi’, sudjelovali smo u svim važnijim bitkama, a posebno u vrijeme ‘prve autonomije’. Huse je jednom bio lakše ranjen u rejonu Purića. U dvije nepune godine rata prošli smo svega i svašta. Osim u jedinici, bili smo i privatno dobri. Bilo je tu i dosta šaljivih situacija koje su se prepričavale i razveseljavale ostale saborce, jer Huse rahmetli je baš bio raja. A kad je borba u pitanju, on se isticao u svakoj akciji jer se nije ničega plašio. Bio je nevjerovatno hrabar, prava borčina. U početku je dužio mitraljez ‘pedesetrojku’, a od momenta kada je prešao u ‘Hamze’ nosio je ‘osamdesetčetvorku’. I mitraljez mu je baš lijepo stajao. Bio je krupan i stasit momak, a ruke su mu bile k’o lopate. Bio sam u njegovoj blizini kad je poginuo i sudjelovao sam u pokušaju bezuspješnog izvlačenja.”

“OSAMDESETČETVORKA” KAO NAJVEĆA LJUBAV

Bliski Husin saborac, ali i veliki prijatelj bio je Ferid Mustafić. U redove Teritorijalne odbrane zajedno su ušli u aprilu 1992. godine.

“Obojica smo bili na Krupi iako nismo bili skupa. Onda smo sudjelovali u onim prvim stražama, potom smo sve do kraja 1992. godine kao pripadnici 1. odreda, a kasnije i 1. bataljona držali liniju na Banjanima i Dobrom Selu. U januaru 1993. godine sudjelovali smo u akciji ‘Munja’. Najviše ga pamtim iz te akcije kada smo zauzimali Kedića Glavicu. Tad smo bili borci 1. bužimskog voda. U proljeće smo prešli u ‘Hamze’. Prvo sam ja prešao, a onda je za mnom došao i Huse, ali i cijelo jedno odjeljenje. Skupa smo bili i na ‘prvoj autonomiji’, u Todorovu, na Lučkoj, i na nekim drugim ratištima, sve do mog ranjavanja. Jedino nismo zajedno bili na Srbljanskom platou, jer sam ja tad već bio van stroja.

Huse i ja smo baš bili dobri jarani i skoro smo svaki dan bili zajedno. Nerazdvojni tandem i na liniji i mimo linije. On je prije svega bio velika poštenjačina, neiskvaren insan, a tek onda borac kakvog svaki saborac i starješina mogu samo poželjeti. Taj se metka uopće nije bojao. Nije se on mnogo obazirao hoće li ga pogoditi, a neprijateljske vojnike otresao je mitraljezom k'o rukom. Bio je fizički izuzetno jak. Gotovo je nevjerovatno koliko je daleko mogao baciti bombu. Bio je mlađi od mene tri godine. Nije bio oženjen. Imao je djevojku, ali njegova najveća ljubav bila je i ostala ‘osamdesetčetvorka’”, navodi Ferid Mustafić.

 POGIBIJA NA SPAHIĆA GLAVICI

Fikret Kauković bio je u njegovoj neposrednoj blizini kada je Husein Čaušević poginuo. “Iz komande brigade dobili smo zadatak da izvidimo teren nakon što prethodni izviđači ni nakon dva pokušaja nisu uspjeli napraviti prolaz ostalim jedinicama. Po mom sjećanju, bilo je riječ o izviđačima 501. i 502. brigade. Dva puta bilo je angažirano po petstotinjak ljudi koji su u jutarnjim satima pokušavali proći iza leđa neprijatelju. Nije išlo po planu. Kad smo shvatili da oni to ne mogu uraditi, komandant Nanić tražio je da obiđem teren, da izvidim kuda mogu provesti ljude. I ispitao sam ja to sa svojim izviđačima i pronašao prolaz. Međutim, radi predostrožnosti, otišao sam noć uoči planirane akcije da još jednom sve ispitam 100% kako ne bismo upali u zasjedu. I odemo Agan Elkasović i ja. Dođemo na mjesto gdje smo trebali provesti ljude, kad tamo logorska vatra. Shvatili smo da su neprijateljske jedinice u međuvremenu blokirale taj prolaz. Vratili smo se s tom informacijom komandantu Naniću. Nakon toga, donesena je naredba da se sutra ujutro napadne frontalno. Ta mi je odluka bila preko volje, pogotovo što smo napadali niz stranu, jer bi u slučaju da ne bude išlo po planu to značilo da bismo se trebali povlačiti uza stranu. I ispostavilo se, nažalost, da je tako i bilo.

Moj vod išao je krajnje desno i uradio svoj dio posla. Međutim, jedan neprijateljski vojnik bio je ostao u jednom rovu i pravio nam je dosta problema. U međuvremenu, dok se odvijalo puškaranje, s tim zaostalim vojnikom javljeno nam je da je poginuo Huse Čaušević, koji je sa svojim vodom bio nekih 100-200 metara lijevo od mene. Tad se već bilo dobrano razdanilo. I nismo taj dan uspjeli ostvariti ono što smo naumili. Moj vod jeste uspio, ali drugi vodovi nisu. Međutim, zbog pogibije nekoliko vojnika, odlučio sam da povučem svoje borce i pružim pomoć ostalim. Zatim smo pokušavali izvući poginule.

Šere Kekić bio je dopuzao do Husinog tijela, koje je bilo svega 30-40 metara od četnika. Sve je otežavao snijeg dubok više od pola metra, a i Huse je bio težak više od 100 kila. Nažalost, nismo ga uspjeli izvući, tako da je tek kasnije razmijenjen”, priča Kauković.

Huseinov saborac iz “Hamzi” Nermin Šabić kaže da mu je Husein, između ostalog, ostao u sjećanju i po tome što je u cijeloj četi mogao najdalje baciti bombu. Među saborcima se govorilo da je za vrijeme borbi bolje imati Husu i dovoljno bombi nego podršku minobacača.

Šabić se sjeća i jednog dirljivog detalja iz vremena kada su boravili na Grmuško-srbljanskom platou februara 1994. godine.

“Da bi linije bile sigurnije i naša vojska na njima mirnija, mi smo za vrijeme pripravnosti bili smješteni po kućama u selu Spahići. Huse je s nekoliko saboraca bio smješten kod nekog dida koji nije imao jedne ruke. A tih dana, tom didu je i nane bila otišla u izbjeglištvo, radi sigurnosti. I tako su oni kod dida bili k'o gazde. Nije did dao nikom drugom u kuću pa im bilo prilično lijepo i komotno. I onda je Huse tog dida okupao i obrijao i danima ga pazio. Uglavnom, did ih je zavolio kao svoju čeljad. Kad je čuo da je Huse poginuo i uz to da je još i ostao na neprijateljskoj strani, danima je za njim plakao.”

Majka Hata sa sjetom priča o poginulom sinu. “Nije što je moj, ali Huse je bio pravi ljepotan, visok, krupan i naočit momak. Nije bio oženjen, ali je imao dosta cura. Onda je on bio otporan i jak. Za najveće zime on obuče crnu majicu kratkih rukava i ode u susjedno selo kod prijatelja. Sjećam se kad je jednom došao s linije, a na nogama mu se rane otvorile. Slabo bio odjeven, a i obuća mu bila loša. I ide on kući pješice. Kaže: ‘Mati draga, da je bilo još malo, ne bih mogao doći. Pao bih od umora.’ To mi je stalno na umu. Toliko se znao iscrpiti. Više je puta bio ranjavan. Jednom ga je detonacija izbacila iz jedne kuće. Njegovi preživjeli saborci mi često ispričaju kako je on njima kuhao na liniji, pravio hljeb i ostalu hranu, ali i danas mi je u glavi situacija kad je posljednji put trebao krenuti na liniju. Zavrnuo rukave od košulje, veseo kao i uvijek i samo pjeva onu pjesmu: ‘Nas dva brata oba ratujemo, ne plač’ majko ako poginemo.’ A i drugi sin Salko bio je vojnik. Taj je dan obukao uniformu i otišao. Ubrzo poslije toga je i poginuo. Više od mjesec prošlo je dok nije razmijenjen. Često ja njega sanjam. Uvijek je on meni u snu lijepo obučen”, kazuje majka Hata.

NEUSTRAŠIVI BORAC HUSREF MULALIĆ

Istog dana kad je poginuo Husein Čaušević život je izgubio i Husref Mulalić, kojeg su njegovi prijatelji i saborci odmila zvali Gusar. Rodio se 29. novembra 1968. godine u Bužimu. Nije bio oženjen niti zaposlen. Cijeli rat, sve do pogibije, nije bio ranjavan, tako da je sve vrijeme bio angažiran u svim važnijim borbenim akcijama. Ostao je upamćen kao borac koji je i u najžešćim borbama imao hladnokrvno držanje, ali i kao veliki veseljak kada bi boravio izvan stroja.

Jedan od moralista u 505. brigadi Husein Kovačević nema nikakve dileme da je Husref bio među najhrabrijim borcima brigade.

“Nijednog trenutka nije pokazivao strah niti bilo kakvu slabost. Bio je obdaren prirodnom hrabrošću. Nešto slično kao kod rahmetli Harija i još nekih. Bio je vedar momak, prilično razgovorljiv. Nevjerovatno se volio šaliti. S njim je razgovor uvijek bio do kraja prijatan, a o njegovom opredjeljenju da se bori najbolje govori podatak da je bio osoba s određenim stepenom invaliditeta. Imao je problem s prstima na objema rukama. Mogao je biti oslobođen mobilizacije. Iako bi to mnogi iskoristili, on nije. I ne samo da je bio dobar borac već jedan od najistaknutijih. Sjećam se da je komandant Nanić na njegovoj dženazi održao motivirajući govor, želeći utješiti članove porodice, ali i ohrabriti prisutne u tim teškim danima. I ja sam kao moralista imao kraće obraćanje jer bio je to mjesec kada je nekoliko naših boraca poginulo na bihaćkom ratištu, izvan zone odgovornosti 505. brigade”, ističe Kovačević.

Pomoćnik komandanta za bezbjednost u 505. brigadi Zijad Nanić također potvrđuje da je Husref bio jedan od najodvažnijih boraca u brigadi. “Bio je to doista dobar momak. On je bio u 2. vodu, čiji je komandir jedno vrijeme bio Vahid Bajrektarević. Taj vod bio je jak dok ga je Vahid vodio. Sjećam se da je jedne prilike komandant Nanić prokomentirao: ‘Ovaj 2. vod jači je i od 1., samo što su malo nedisciplinirani.’ Bila je to dobra ekipa. Gusar je na samom početku rata otišao u ‘Hamze’. Nije bio 21. aprila na Krupi, ali se nekako odmah poslije priključio. I sve do smrti bio je u ‘Hamzama’. Posebno ga se sjećam iz ‘prve autonomije’ novembra 1993. godine, kada smo oslobodili Todorovo. Ja sam bio gore na isturenom komandom mjestu, a njegov vod držao je smjenu i čuvao najistureniji dio linije, ispred džamije i prema starom gradu. Tu su liniju držale ‘Hamze’ i ‘Gazije’ na smjenu. On je bio na toj krajnjoj tački. Svaku noć sam se s njim čuo i obilazio ga. Tu smo se najviše družili. Ja njega nazovem i kažem mu: ‘Gujo (tako sam ga zvao), nemoj da mene ovdje uhvate autonomaši. Ako me zarobe živog, isjeći će me na komadiće.’ A on meni kaže: ‘Spavaj k’o top dok sam ja ovdje, znaj da ja ni trepnuti neću.’ Imali smo zbilja jedan dobar odnos, jer smo se dobro poznavali i prije rata. On je bio veseo momak. Vazda je bio raspoložen i nasmijan. Bio je odgovoran i poštivao je starješine”, ističe Nanić.

Fikret Kauković prisjeća se detalja koji u najkraćem opisuje Husrefov junački karakter: “U vrijeme ratnih dešavanja na Todorovu u jednoj od akcija bili su ranjeni Mirsad Šahinović i Jasmin Šabić. Ostali su na nekoj njivi, iza nekog sijena. Bio sam u blizini s jednim odjeljenjem, ali ih je bilo nemoguće izvući s te pozicije. U pokušaju da ih štitimo vatrom ubrzo smo ispucali skoro svu municiju. Ostavljam te momke da ih štite, brzo se prebacujem do kuće u kojoj su bili Gusar i Husein Džambić Džambo. Ukratko sam im pojasnio situaciju. Nisu ni dočekali da do kraja završim priču, već su krenuli ravno niz put, prema kući od koje su neprijateljski vojnici pucali prema Mirsi i Jasminu. Epilog svega bilo je da je kuća ubrzo zauzeta, jedan neprijateljski vojnik je poginuo, a ostali su pobjegli glavom bez obzira. Gusar i Džambo to su briljantno uradili, k'o u najboljim ratnim filmovima.”

SPAŠAVANJE KOMANDANTA NANIĆA

Komandir “Gazija” Agan Elkasović upoznao je Husrefa u septembru 1991. godine, u vrijeme prvih seoskih straža. U tom periodu postojala je grupa boraca u selu Mulalići na čelu sa Safetom, Šefikom i Muhamedom Mulalićem, koji su posjedovali vlastito naoružanje i često su dolazili na noćne straže, a mještanima iz Ravnica i Stabandže. “U toj grupi bio je i jedan ‘vižlast’ golobradi mladić, za kojeg ću ubrzo saznati da je riječ o Husrefu. Na početku sam mislio da je još mlad i neiskusan da bi bio u ovoj ekipi. Nakon što sam ga bolje upoznao, shvatio sam da je riječ o vrlo inteligentnom mladiću koji posjeduje izuzetnu hrabrost, patriotizam i koji razmišlja vrlo zrelo. Prilikom napada na Bućevce 10. juna 1992. godine našao sam se s Gusarom u grupi, i tu sam se uvjerio u njegove kvalitete. Kroz daljnji tok rata bili smo pripadnici dvije elitne jedinice 505. brigade, on je bio u ‘Hamzama’, a ja u ‘Gazijama’. Skoro da nije bilo borbi a da nismo zajedno učestvovali u njima. Često smo zajedno izviđali i pripremali izvođenje naših akcija. U svakoj situaciji Gusar se dobro snalazio, bio je povjerljiv i uvijek istinito izvještavao. Ubrzo je izrastao u pravog vođu, zadobivši povjerenje i starješina i saboraca. Kad bismo kretali u akcije, uvijek se određivala udarna grupa za proboj. Skoro da se ne mogu sjetiti nijedne akcije a da Gusar nije bio u toj udarnoj grupi. S njim je najčešće bio njegov vjerni drug rahmetli Dževad Bajrektarević. U svakoj akciji Gusar je u potpunosti odrađivao svoj dio zadatka i nikada nije zatajio”, prisjeća se Elkasović.

Husref Mulalić sudjelovao je u svim značajnijim bitkama sve do pogibije, pritom u potpunosti obavljajući svoj dio posla. A ako bi se izdvajao neki poseban detalj, Elkasović tvrdi da je to situacija kada je Husrefovom zaslugom od sigurnog masakra spašen komandant Izet Nanić i oko 20 komandira i starješina 505. brigade.

“Nekoliko dana prije Gusarove pogibije komandant je pozvao komandire ‘Hamzi’, ‘Gazija’ i jurišnog bataljona u selo Spahiće. Kad smo se okupili, rekao nam je da moramo otići na brdo Malu Zečicu. To je bila kota ispred koje su trebale biti linije 5. korpusa. Mi smo trebali izvršiti komandirsko izviđanje da bi drugi dan radili kontranapad. Prilikom pokreta iz Spahića prema Maloj Zečici na čelu se spontano odvojila grupa komandira koja je u početku išla ispred ostalih nekoliko metara, ali se taj razmak sve više povećavao. Dok smo se kretali preko čistine prema podnožju Male Zečice, nismo ni slutili da nas četnici posmatraju i samo čekaju da im se približimo pa da nas pokose rafalima. Niko nam nije javio da su se jedinice 5. korpusa povukle i da su četnici zauzeli tu kotu. Sreća da se grupa na čelu s Gusarom brzo kretala i tako se približila samom vrhu, dok je nas većina s komandantom Nanićem bila negdje na polovini brda. Dok su četnici iščekivali pogodan trenutak da nas zaspu rafalima, Gusar je s još nekoliko momaka stigao svega desetak metara ispred četnika. Samo su ga njegovo ratno iskustvo i pribranost spasili od sigurne smrti.

Dok su se četnici razmještali i čekali da se mi još približimo, Gusar se uspio povući nazad i javiti komandantu da mu je nešto sumnjivo jer su vojnici okrenuti prema nama, imaju bijele trake i raspoređuju se u zaklonima. To je komandantu bilo dovoljno da zaključi da su četnici na vrhu i da naredi organizirano povlačenje. Kad smo počeli uzimati zaklone, četnici su skontali da nećemo upasti u zasjedu. Istog su časa po nama otvorili žestoku vatru. Hvala Bogu i Gusaru, svi smo izvukli živu glavu. Nažalost, nakon nekoliko dana herojske borbe na Srbljanskom platou, Gusar je tokom proboja bio pokošen s boka, jer druge jedinice nisu uspjele zauzeti bočne četničke zemunice. Često prije polaska u akciju znali smo se šaliti na račun toga ‘ko će danas fasovati’. Upravo je Gusar običavao šaliti se na takav način. Prije polaska u akciju u kojoj će poginuti na njegovom licu nije bilo onog lijepog osmijeha i vedrine. Naprotiv, dalo se primijetiti da taj dan nije bio raspoložen kao i obično.”

PREDOSJEĆANJE VLASTITE SMRTI

Nermin Šabić bio je u Husrefovoj blizini pred polazak u akciju i prilikom njegove pogibije.

“Kad smo kretali u akciju, Gusar je bio malo zaostao u Spahićima. I kad je sustigao kolonu, došao je do mene. U trenutku kad smo skrenuli iz prtine u duboki snijeg sjećam se da me uhvatio s lijeve strane za rebra i rekao mi: ‘Pazi, sad ćemo izginuti!’ Kažem ja njemu: ‘Ma nećemo!’ Kaže on: ‘Čuvaj se! Nije ovo dobro. Predosjećam.’ I kad je krenula tarapana, naš 1. vod udario je silovito i skoro u potpunosti izvršio zadatak. Ostao je bio još samo jedan neprijateljski vojnik kojeg smo trebali neutralizirati. U tim momentima saznali smo da lijevo od nas kod momaka iz 3. voda ima problema, pa sam s Refkom krenuo da im pomognemo. Refko, jedan od boljih boraca u četi, brzo se probijao kroz snijeg koji je bio do iznad pasa. Ja sam ga nastojao pratiti. U jednom trenutku sekunde su nas dijelile od toga da upadnemo među desetak četnika za koje smo bili pomislili da su naši. Sve se sretno završilo i vratili smo se nazad, a onda smo vidjeli da Cera, Muhamed i Semo nekog vuku kroz duboki snijeg. Odmah smo im krenuli u pomoć. Stigavši do njih, obuzela me velika tuga kad sam vidio da vuku Gusara.

Izgledao je kao da spava, samo mu je na desno uho izišlo malo krvi. Bio je pogođen u vrat. Tada je jedan borac uzeo sve naše puške da ih nosi, a ja sam otkopčao Husarev opasač koji je nosio preko bijele uniforme i omotao mu ga ispod ramena. I tako smo ga zajedno vukli. Snijeg je bio previsok, a strana strma kao nikad prije. Padali smo pa ponovo ustajali i išli dalje. Konačno smo izišli na prtinu s koje smo i krenuli. Sada je bila sva crvena, obojena krvlju najboljih sinova bosanskih. Od silnog smo napora jedva disali, a onda smo saznali da su poginuli još i Huse Čaušević i Hase Šekić”, sjeća se Šabić.

I Husein i Husref bili su poput stotine i hiljade drugih boraca 505. brigade željni borbe i dokazivanja. Sudbina je htjela da svoj borbeni put okončaju šehidskom smrću. Svakim trenutkom provedenim u borbi i svakim korakom i ispaljenim metkom zadužili su nas da ih se stalno sjećamo i o njihovim herojstvima kazujemo generacijama koje ne pamte protekli rat. U suprotnom, može se vrlo lahko desiti da njihova borba bude uzaludna, a naša i budućnost naše djece krajnje neizvjesna. Jer ondje gdje prestaje pamćenje, polahko otpočinje nestajanje.