Ostavimo metafizičku antropogenezu po strani, umjesto da se svađamo, sačekajmo u miru Sudnji dan da nam se razjasne nužne nedoumice, saberu i otpišu dugovi ili eventualno naplate penali, a vratimo se konkretnom, trivijalnom zaduživanju, gdje se tačno zna ko je kome koliko dužan, kad je uzeo i kad treba vratiti. I, dakako, šta ako se taj pravi lud i ne vraća dug
, što, kada se povuče i potegne, riječ <em>insan</em> etimološki, zapravo, i znači.</p>
<p>Jedno mišljenje, zakačeno za preklapanje korijena <em>din</em>, što znači <em>vjera</em>, i <em>dejn</em>, što znači <em>dug</em>, označava čovjeka kao biće koje namiruje svoj dug. U islamu je čovjek, kako god okrenete, dužnik. Ali ko se zadužio u njegovo ime? Dužnik je zbog brojnih mikromilosti i, naravno, makromilosti postojanja, mada će se naći veliki broj ne samo teoretičara nego i najprovizornijih građana koji u vlastitom sljepilu, ili možda najobičnijoj muci i egzistencijalnoj bačenosti – da ubacimo ponešto iz historije filozofije, vele kako postojanje, ili tačnije život, nije dar, nego kazna, a kako se kazna može namirivati? (To im onda dođe kao famozni račun za metak koje su kineske vlasti slale porodicama likvidiranih.) Riješimo to – da se dalje ne prepiremo – ovako: ko misli da je dužan neka dug namiruje, ko ne misli neka slobodno diše besplatnu havu, slobodno gleda dunjalučke ljepote, jedino to ionako niko ne naplaćuje.</p>
<p>Ostavimo metafizičku antropogenezu po strani, umjesto da se svađamo, sačekajmo u miru Sudnji dan da nam se razjasne nužne nedoumice, saberu i otpišu dugovi ili eventualno naplate penali, a vratimo se konkretnom, trivijalnom zaduživanju gdje se tačno zna ko je kome koliko dužan, kad je uzeo i kad treba vratiti. I, dakako, šta ako se taj pravi lud i ne vraća dug. Kao što je općepoznato, ajet o dugu najduži je ajet u Kur’anu, što je stoljećima otvaralo puteve simboličkim prokopavanjima i jezičkim igrama za koje ovdje nemamo dovoljno karaktera. Kur'an nalaže da se ljudski dugovi stave na papir (pošto je dug prema Bogu nešto kompliciraniji) i precizno odrede svi uvjeti uz prisustvo svjedoka.</p>
<p>Ali ova se Božija preporuka (ili naredba?) kod nas rijetko primjenjivala: posuđivalo se na riječ, na obraz: “Dajte vi nama sad, pa ćemo vam mi vratiti kad vi, ako Bog da, ne budete imali.” Dug je izvorno uvijek i bio obećanje, što je samo moralni, a ne ekonomski pojam. Tek pojavom novca obećanje postaje dug, koji je, kao i novac, bezobličan, neponištiv i prenosiv. Dug je izobličenje obećanja. Suprotno klasičnoj političkoj ekonomiji, David Graeber u knjizi <em>Dug: posljednjih 5.000 godina</em> smatra kako novac ne nastaje da bi ujednačio robe, već dugove. (Iz čega proizlazi da u Kur'anu dug nije moralna, nego ekonomska kategorija.)</p>
<p>Graeber nadalje pojašnjava kako su prvi robovi bili ustvari ratni zarobljenici, pri čemu je pobjednik dobivao pravo na život i smrt zarobljenika. Ako mu pokloni život, ovaj postaje njegov dužnik: duguje gospodaru svoj život. Ropstvo je izvorno dug iz čega slijedi i obrnuto: dug vodi u ropstvo. Taj je dug apsolutan, vječan i poništava sva prijašnja dugovanja. U procesu prodaje robova ovaj se dug mora tačno kvantificirati, što znači da prestaje biti apsolutan i vječan. Tako je nastao neki primitivni novac, smatra Graeber. Dug je historijska prekretnica u usponu civilizacija, trenutak kada se obećanje (o povratku zajma) kvantificira (kao dug), iz čega daljim razvojem nastaje tržište kao prostor u kojem sve stvari gube svoja izvorna značenja i stoje u odnosu jedino prema novcu.</p>
<p>Za više, posebice one dionice o dugu kao najvažnijem pitanju međunarodne politike, nađite u knjižari Graebera pa sami pročitajte. Mislim, mogao bih ja još o ovome pisati, ali mi se prelazak na novu stranicu, nažalost, ne plaća.</p>
<p>Samo ću još priložiti jednu sliku, rustikalnu i pomalo sentimentalnu, ali dostojnu <em>Građanina Kanea</em>. Jedan bezbrižni momčić s tuzlanskog kraja 1995. godine čuva krave i, budući da nije nikome ništa dužan, svako malo zaspi u svili trave. Naprasito ga podižu iz tog spokoja i vode u Sarajevo u medresu. Tri je dana putovao ratnim drumovima da bi kroz Tunel unišao u opkoljeni grad. Nakon medrese, zasniva porodicu u Šeheru, dakako kao podstanar, a, kako samo honorarno raducka, kreću zaduživanja. Preživjeti novi dan igra je mice, ovdje uzmi, tamo vrati, najvažnije je ostati u sredini, valjda će se nekad isplivati iz dugova. Uvijek mu je, kao kravi, suza u oku. Jedna ga spoznaja, otkriva nam, zbunjuje posljednjih mjeseci.</p>
<p>“Otkad sam onda ušao u Tunel, čini mi se da nikad nisam iz njega izašao.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Život, govno jedno, uvijek ide daljeSljedeći članak
“Ne more šindra na krovu bez eksera stajati”
PROČITAJTE I...
Sexgiving
Lucas nastavlja zanovijetati, ispituje me, uz kilometarske stanke, imamo li mi u Bosni “Sexgiving”, a ja, kao neki mudrac podignem obrve, pogledam u daljinu i kažem: “Zavisi od mnogo stvari, u davnim je vremenima ‘Sexgiving’ bio uglavnom uoči petka, a danas se slavi kad se otplati kredit”
Čudnovati život Omera ibn Saida
Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje