Odlučili su da most rastave pa su radnici gotovo cijelu godinu skidali kamen po kamen i slagali ga na livadu

PIŠE: Izet PERVIZ

Malo je koji most predeverao sve ono što je u svom višestoljetnom životu preturio preko svojih lukova Arslanagića most na Trebišnjici, rijeci koja je poklonila ime cijelom jednom gradu. Po grkoj sudbini, ali i po vakifu-tvorcu, za njega se slobodno može reći da je mlađi brat onog daleko poznatijeg i razvikanijeg – mosta na Drini u Višegradu. I njegova gradnja plaćena je iz kese velikog vezira, sina bosanske majke, koji je služio trojici sultana i kojem, naposljetku, glave dođoše domaći katili. Isti su dunđeri, oni iz Dubrovnika, visili i po ovdašnjim skelama. Jedino su izostale legende i narodne predaje, vile ovamo nisu dolazile noću rušiti ono što neimari preko dana izgrade, u njegove stubove nisu bili prinuđeni uzidati djecu, ni majke, preko ovog kamenja nikad nisu tekli mlijeko ni djevojačke suze, niti je naišao takav pisac, sav opčinjen čudom kojim je vrijeme stvaralo patinu po kamenu, pa da ga slovima ukleše u samo srce vječnosti, pa je zbog toga ovaj most stoljećima čučao u sjeni svog mlađeg brata iz Višegrada.

SOLJENJE KAMENA

Koliko je samo pustih tovara soli prejahalo preko ovih kamenih hrbata? Mogla bi se zasigurno njome osoliti sva bosanska zemljica i još da pretekne za prijesolac na uboje i za obloge na masnice što ih neprekidno i sustavno nanose razuzdana balkanska stoljeća. Bio je on cijelo jedno stoljeće, i još koje desetljeće, posljednja spona koja je donekle držala raskomadane južne dijelove nekadašnjeg misterioznog bosanskog kraljevstva, čiji kraljevi i vlastela izgradiše grad na obali Jadrana da zaobiđu skupe dubrovačke carine i njihove nemilosrdne carinike koji globiše za sol kao da je suho zlato. Taj grad i dobi ime po tituli jednog od vlastelina koji se zadnjih godina osili i zarati sa sinom i sa ženom i sa samim kraljem – Herceg-Novi. Prostim rječnikom historije rečeno: preko Arslanagića mosta išla je trgovina između Centralne Bosne i Herceg-Novog, a najviše se prevozila sol. Otvoren je, zbori jezik historije, 1574. godine i nikom nikada nije palo napamet da izbroji sve te silne karavane, tovarne konje, mazge i mule, ili bosonoge seljake koji svojim otvrdlim tabanima gladiše ovaj kamen da je danas obao i sklizak kao staklo; mogao bi se čovjek u njemu naprosto ogledati.

Nakon stotinu i petnaest godina slave i topota kopita koji ni noću ne bi usahao, poslije jednog silovitog naleta raspomamljene sirotinje što je hrlila od obale bježeći pred Mlečanima s naramcima i boščama u koje su nabrzinu potovarili sav svoj imetak, naglo, kao presječen, utihnu onaj nekadašnji život na mostu i sve se smiri kao da se nikome više nigdje nije putovalo. Otad prestadoše da hukte odozdo s juga zmijolike karavane i da miriše sol izdaleka, prestadoše se ritati tvrdoglave mule koje bi, ukopavši se u go kamen nasred mosta, zaustavile cijeli promet, pa bi se kolona otegla da je okom ne možeš sagledati. Džaba mrkva, i djetelina, i zob, i šaka soli, ništa je ne bi moglo udobrovoljiti da se pomjeri makar za metar, te čekaj, dostu, dok se tvrdoglavost u njoj sama od sebe ne raspline. Tek poneki sustali kenjac zanjakao bi gromovito sav prebijen pod teretom ispod kojeg su mu se jedva nazirale noge te bi se čovjeku pričinilo da će se učas polomiti pod onolikom težinom i survati u rijeku, i on i most pod njim.

I išli su još pješaci. Prolazili su sve mršaviji i tanji seljaci noseći na leđima veze duhana i ne ispuštajući škiju između usana iz koje se dim vio ponad njih da si ih na kilometar mogao prepoznati. Za njima, u tri obavezna koraka razmaka, hitale su žene povijene pod mješinom iz koje je mirisao sir, a za dimije šakom zakačeno vuklo se dijete neveselo bacakajući svoja krhka stopala po oblom kamenju, svo zajapureno i crveno u želji da održi dugi roditeljski korak raspet između brige za potomstvo i straha pred onim što će donijeti sutrašnji dan i nerodna godina, a oko vrata ljuljali mu se teški vijenci sasušenih smokava. I naposljetku, sve silovitija, te godine krenu trava u spojevima između kamenja gdje se zaustavljala voda i nakupljala prašina, a više nije bilo soli da u samom zametku uništi svaku volju svemu živom za životom na ovom kamenu.

Prvih mjeseci mostar Arslan-aga, kojem će most na kraju i ime uzeti, grčevito je čupao svaku travku i tri puta na dan izlazio navrh hrbata i prelazio most uzduž i poprijeko i zagledavao svaku pukotinicu i njušio svaku travku i odmah je čupao u korijenu. Ali trava, sto godina zauzdavana konjskim kopitima, ljudskim tabanima, oputama na opancima i rasutom solju koja je rastapala svaki život između kamenih glava, buknu kao nigdje. Ako je nađeš na početku mosta i iščupaš, dok si otišao do nakraj i vratio se, čini ti se, tri su nove na njenom mjestu izniknule. I noću, kad bi mjesečina osrebrila vodu ispod kamenih lukova, znao je Arslan-aga izaći i, naoružan motikom, koračati kao kakav stražar na bedemima tvrdog grada. A ujutro bi ga ljudi, kako to već biva po bosanskim kasabama, začikivali, pričajući izokola i namigujući potajice jedan na drugog, kako su čuli od učenih ljudi iz samog Stambola, iz Konye i Halepa, iz Smirne čak, da trava voli noć i da tri puta brže raste u mrklini nego preko dana. A mostar Arslan-aga samo bi sukao brkove i otpuhivao, znajući da je u ovakvim prilikama najbolje ništa ne reći i pustiti razdebljale dokonjake da sasvim istresu vreće svojih šegačenja i dohvate se nekog drugog te njemu, nesretnom, sjednu na muku i na čir u duši.

A promet sve tanji jer te puste 1687. godine Mlečani zauzeše Herceg-Novi, što je, kazuje historija, izazvalo povlačenje muslimanskog stanovništva prema Trebinju tako da je ovaj most izgubio svoju osnovnu funkciju. Među izbjeglicama iz Herceg-Novog bio je i mostar Arslan-aga, koji je iz dana u dan gubio nadu jer znalo je već biti dana kada niko ne bi prešao preko mosta i nikog nije bilo da mu naplati mostarinu, pa se osjećao bezvrijedan i potišten i hvatalo ga očajanje u tolikoj mjeri da mu je dolazilo da samom sebi mostarinu naplati svaki put kada prelazi preko mosta nazoreći da nije koja nova travka izmigoljila u spojevima među kamenom i unaprijed uklanjajući i najsitniji zametak prašine i vode nakon obilnih kiša. Umivao je i milovao most Arslan-aga, strpljivo i trudno, godinama. Pun ljubavi i samozaborava, nadao se da moraju doći dani koji će nanovo nanijeti svijet na njegov most, jer, govorio je sebi za suhih zimskih noći, nije ćuprija ni jedna na svijetu pustom pravljena da mrtvuje na mrtvoj cesti, već da se preko nje prelazi, ovamo i tamo, naprijed i natrag, s obale na obalu i dan i noć. Ali, neumoljiva, rasla je u njemu mrzovolja i okivala mu svaku mišicu i žderala i njega i u njemu najsitniju mrvu volje, te je sve rjeđe izlazio iz kuće koju je sačinio odmah pored mosta i oko koje se, kažu, kasnije formiralo cijelo selo pa je i nazvano po njemu – Arslanagići. Pa ipak, uprkos svemu, do kraja života nije prestajao izlaziti tri puta na dan, pa i onda kada bi bura probijala svaki gunj i hladnim svojim srsima prodirala sve do kosti, i nije prestao naganjati se s travom preko cijelog mosta, uzduž i poprijeko, do u vječnost.

PREKRŠTAVANJE MOSTA

I zametnu vrijeme svaki trag Arslan-agi, njegovoj kući i svim njegovim stremljenjima. Pogubiše se u vremenskoj bujici i svi oni koji su se naslađivali njegovom mukom i ismijavali ga jutrom razbijajući tako posljednje tragove mahmurluka od sna. I bestraga nestadoše hiljade i desetine hiljada, i stotine hiljada onih koji u pet stoljeća pređoše preko njegovog mosta barem jednom i posvjedočiše njegovu ljepotu. Gdje su sada svi oni silni Mlečani koji su provalili iz Herceg‑Novog pa su Arslan-aga i cijela njegova rodbina opet morali kupiti najnužnije stvari i povlačiti se dublje ka srcu Bosne i muhadžeriti punih pet godina? Gdje su sada svi oni silni brkati vojnici s turbanima, u čakširama, s krivošijama sabljama i buzdohanima i čomagama, koji protjeraše Mlečane i nahrnuše na most ukrštajući sablje s mačevima hrišćanskih bojovnika koji nastojahu zaustaviti najezdu sa sjevera barem za toliko za koliko se narod ne pokupi i dadne u bijeg, preko brda, na obalu, Jadranu u krilo?

Gdje su svi oni dunđeri i najamni radnici koji su se grbili pod teretom debelog kamenja za utvrdu koja će zauvijek spriječiti Mlečane da ponove upad u ovaj grad, i sve one age i begove koji su, pijući limunadu u hladu bora i čempresa, zveckali dukatima u kesama vezanim za pojaseve i slali sirotinju pod most da iz vode vadi rashlađeni bostan i vino, potajice, iz najbližeg podruma? Gdje su kapetani Resulbegovići, koji su se mijenjali na čelu ovog grada, i svi oni Gačani, i Bilećanci, i Nevesinjci koji Trebinjanje pravoslavce zvahu Žabarima, aludirajući na njihovo navodno porijeklo? Gdje je onoliko carstvo? I drugo, ono koje izgradi cijeli prsten utvrda oko Trebinja i opkoli ga sa svih strana kao da su s vječnošću načinili sporazum i kao da ništa njihovo neće proteći s vodom ispod ovog mosta? Vidio je ovaj most i ustanike, i drčne Crnogorce, i šuckore, i potvorene na pravdi Boga, i stradalnike, i obješene, i komite raspomamljene u osveti, i pjesnika kojeg porodi ovaj grad, i Italijane i ustaške krstareće odrede i butum svega i svačega. I sve je saprala voda pod njim, koja i danas, uprkos svemu, mirna i tiha, ali uporna i snažna, ravna sve postojeće s vrhunaravnom ravninom u sebi kojom ravna sva mora i sve okeane i sve rijeke i sva jezera svodi u tu istu, jednu i jedinu sveopću ravan.

Krajem Drugog svjetskog rata četnici su, kazuju povjesničari, da bi zaustavili ili usporili partizane, minirali Arslanagića most, ali, srećom, sve mine nisu eksplodirale, ne oglasiše se one na desnom krilu, tako da je stradao samo lijevi kraj mosta. Tako oštećen, nakrivljen i slomljen, stajao je on kao pustinjak, željan ljudske stope i ljudskog smijeha, punih dvadeset godina. Ni tad ondašnje vlasti ne bi ga se dosjetile da im nije zasmetao. U planu je bila izgradnja akumulacije za hidrocentralu, a u te planove ova starina, svojim položajem, izgledom i kamenom, nikako se nije uklapala. Srećom, nisu ga srušili, mada ni sami nisu znali šta da rade s njim. Odlučili su da ga rastave pa su radnici gotovo cijelu godinu skidali kamen po kamen i slagali ga na livadu.

Stajao je most tako složen nekoliko godina, a turisti su ga obilazili čudeći se skockanom mostu. Narod priča da su neki od njih bili spremni i kesu razdriješiti, a najozbiljniji je bio neki Kanađanin koji je davao masne pare za njega. Kažu da je imao u planu da ga prebaci u svoju domovinu i ponovo složi nad kakvom rijekom da bi svim svojim zemljacima pokazao kako su se ovamo, na ovom kraju svijeta, nekada gradili takvi mostovi da ih možeš složiti pod konac, u kocku, i prebaciti s obale na obalu, uz rijeku i niz rijeku, a možda i s jedne vode nad drugu. Eh, da se toga dosjetio mostar Arslan-aga, pa prebacio svoj most u drugi kraj, pod drugačiji horizont, na drugu rijeku preko koje se narodu baš u to vrijeme najviše prelazilo.

Na kraju, vlasti odlučiše da most spuste nizvodno. Dvije godine čamcima su vozili numerirane blokove i ugrađivali ih nekoliko kilometara nizvodno kod sela Gradina. Selo Arslanagića Most uglavnom je potopljeno, osim nekoliko kuća koje su ostale na obali da svjedoče o Arslan-agi.

U posljednjem ratu, odlukom okupacionih vlasti u Opštini Trebinje, na čelu s načelnikom Božidarom Vučurevićem, 1993. godine most je kršten u Perovića most, pod izlikom da su Arslanagići ustvari pravoslavci Perovići koji su prešli na islam. I selu je promijenjeno ime pa se zove Perovića Most. Ali narod se ne da zamesti pa ga i dalje zove onako kako ga je od pamtivijeka zvao: Arslanagića Most. Jer i danas, ako se svim svojim bićem predaš koraku koji te nosi preko ovog kamenja izlizanog od miliona potkova i tabana što u pet stoljeća gaziše preko njega, pa za tren potoneš u samoizbrisanje, osjetit ćeš kako negdje tu u vrelom hercegovačkom zraku drhtulji tanak konac ljubavi kojom je nekad davno jedan mostar volio svoj most i oklopio ga njome zauvijek, da ga čuva od svih čarki, od svih uroka i svakojakog sihra, i od svih bajalica, i od svakog zla, i od podvorača, i od palikuća i od zlih ljudi koji ne znaju za sram.